Ibsenova dramska poema 'Peer Gynta' počinje senzacionalno: na mračnu scenu dolazi ostarjeli Peer Gynt u crnome, kojeg igra Siniša Popović, a prati ga u nizu šest mlađih likova odjevenih u bijelo. Oni reprezentiraju šest različitih karaktera Peer Gynta, odnosno njegovih šest sudbina ili šest etapa života, koje stari Peer predstavlja kao sanjara, lagodnika, brodolomca, princa trollova, odgonetača zagonetki i zavodnika.

Mrak razbija jedino tok plavičaste vode na uskom video zidu. I svaki mladi Peer Gynt nosi ogromni ekran na kojem se ljeska voda. U jednom trenutku ekrani s vodom spajaju se u veličanstvenu rijeku, koja nudi različite interpretacije, od rijeke života do prelaska na 'drugu' stranu. Tu je i kameni most, a lijevo i desno ekrani na kojima se izmjenjuju snimke golemih očiju.

Peer Gynt želi priječi rijeku i nastaviti svoj avanturistički život. Tada se na mostu pojavljuje Ljevač pucadi, predstavnik velikog Meštra, koji mu to ne dopušta. Najavljuje mu kraj, ali u žlici za taljenje. Tako počinje tehnološki inovativna i scenski spektakularno postavljena predstava 'Peer Gynta' koju je u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu režirao norveški redatelj Erik Ulfsby, umjetnički ravnatelj Det Norske Teatreta u Oslu.

Ulfsby je inače poznat po suvremenim interpretacijama dramskih klasika i mjuzikla, a 'Peer Gynta' je već postavio na obali planinskog jezera Gålåvatnet, kadaje tom režijom osvojio i kritiku i publiku. U njegovoj suvremenoj, digitalnoj i vizualno atraktivnoj verziji priča o Peer Gyntu počinje od kraja, kada mu Ljevač pucadi obznanjuje da će biti istaljen zajedno sa škartom, jer nije ispunio svoj životni zadatak.

Taj susret s Ljevačem pucadi i najavom skorašnje smrti postaje okidač za Peer Gyntovo prisjećanje najvažnijih epizoda iz njegovog uzbudljivog i dinamičnog, ali i krajnje neodgovornog i neobuzdanog života. Dakle, raspored scena u ovoj kazališnoj verziji ponešto je drukčiji od Ibsenovog originala, što je prema zamisli Carla Mortena Amundsena i samog redatelja te dramaturginje Sanje Ivić omogućilo glavnom junaku s distancirani pogled na njegovu prošlost.

To je pak kod njega izazvalo preispitivanje smisla i svrhe njegovog života. Naime, Peer Gynt je kao što je poznato pustolov i lažljivac, otimač nevjesti, silovatelj i trgovac robljem, ali uz to i nadareni čovjek, koji je mogao ostvariti velika djela, međutim, to se nije dogodilo jer je većinom povlađivao sebi i svojim instinktima. Je li uspio ostvariti sebe i otkriti svoju misiju, ili je prokockao svoj život i uništio živote drugih ljudi ne spoznavši svoj pravi identitet i ne otkrivši ono za što je bio rođen, neka su od najbitnijih pitanja koja postavlja ova hrvatsko-norveška verzija 'Peer Gynta'.

Svaku epizodu iz Peer Gyntovog života, kao što su otmica nevjeste i njeno silovanje, bijeg iz rodne kućice, posjet svijetu trollova, smrt majke Ase, susret sa Zelenom, njegova putovanja u Maroko i Egipat, brodolom i ljubav, bogaćenje i zatim bankrot, utjelovio je drugi glumac, dakle, jedan od šest karaktera Peer Gynta, donoseći u predstavu svoj senzibilitet te dinamičnost i živost.

Te etape Peer Gyntova života prikazane su vrlo atraktivnim slikama, od kojih neke ostavljaju bez daha i zasigurno označavaju početak nove digitalne ere u zagrebačkom HNK-u. Naime, norveška ekipa je u projektu 'Peer Gynta', nastalog u sklopu projekta Europski kazališni laboratorij, obilato koristila inovativne digitalne i audio tehnologije, istražujući u suradnji sa stručnjacima iz područja elektroakustike mogućnosti upotrebe digitalnog jezika u apliciranju zvuka, svjetla i videa na kazališnoj sceni.

Scena se stalno mijenja, u skladu s Peer Gyntovim putovanjem, primjerice, polukružni most svako malo se pomiče po pozornici, ili se rastavlja i pretvara u druge oblike, kao što je brod, a spajanjem ili preslagivanjem video ekrana po pozornici stvaraju se nove, vrlo impresivne vizure, kojima se primjerice oslikavaju pustinjski pejzaži Egipta ili pučina uzburkanih oceana.

Može se reći da je prikazu te Ibsenove netipične i zapravo vrlo zahtjevne dramske poeme uveliko pridonijela mašta scenografa Arne Nøsta i oblikovatelja svjetla Aleksandra Čavleka. Oni su uz pomoć digitalnih performansi i video snimaka Reidera Richardsona na začudan način oslikali putovanje Peer Gynta, koje se zato može doživjeti ne samo kao fizičko lutanje svijetom nego i kao dubinsko poniranje u sebe i kao potraga za svojim iskonskim bitkom.

To je podcrtala i odlična kostimografkinja Ingrid Nylander, koja je ostvarila i neka duhovita, groteskna i bizarna rješenja, primjerice kod Žene u zelenom i kostima trollova. Oblikovatelj zvuka i stručnjak za nove zvučne tehnologije Amund Ulvestad pozabavio se zvukom na nov i neočekivani način. Naime, glumci imaju na zapešćima i oko gležnjeva senzore koji očitavaju pokrete i zatim u skladu s time utječe na emitiranje zvuka. Kad glumac napravi neki pokret, primjerice, kao da zamahuje sjekirom, u tom trenutku začuje se zvuk zamahivanja sjekirom. To se postiglo preciznim softverom koji je programiran tako da reagira na kretnju u točno određenom trenutku.

Sličan efekt postignut je i sa svjetlom. Time su pak osnažene glumačke interpretacije, a i cijela predstava je efektnija. Predstava je zaokružena dojmljivom glazbom Mitje Vrhovnika Smrekara i suptilnom koreografijom Belinde Braza. Rezultat upotrebe takvih inovacija je vrlo živopisna predstava u kojoj se sve kreće i svi su u stalnom pokretu, no usprkos stalnom mijenjaju i prožimanju različitih digitalnih slika, zvukova i boja, korištenju tzv. psihoakustičkih efekata i 3D tehnologija, te miješanju mašte i stvarnosti, vrijeme teče (gle paradoksa!) usporeno, pa se čini da neke scene traju beskrajno dugo, kao što je trajalo i Peer Gyntovo putovanje.

S obzirom da je taj Ibsenov tekst napisan u stihovima i pun simbola i slojevitih značenja te stoga možda teže razumljiv i prihvatljiv današnjoj užurbnoj publici ovako raskošno digitalizirana verzija zapravo ukazuje na put kojim se klasici, ma koliko zahtjevni bili, mogu uprizoriti u kazalištu.

Što nama danas govori taj Ibsenov tekst? Na prvi pogled čini se da ta priča o čovjeku koji laže, vara i ljenčari, vodi pustolovni život i udovoljava samo sebi i svojim nagonima i prohtjevima, dakle, izbjegava odgovornost i bježi, živi na ego tripu i ne obazire se na druge i njihove osjećaje, nema puno veze s nama. Međutim, kad se oljušti onaj prvi sloj luka, kao što je vidljivo u predstavi, postaje očito da je Peer Gyntovo putovanje zapravo bila potraga za smislom i vlastitim identitetom, kakvu i danas, gotovo 150 godina od nastanka djela, započinju mnogi.

Što znači biti svoj? Podrazumijeva li to egoizam kako je shvatio Peer Gynt, ili se individualnost i otkrivanje sebe i svoje misije u svijetu događa na neki drugi, uzvišeniji i mukotrpniji put? Što se događa onima koji ne nađu sebe i svoj put, i koji su 'zalud gazili travu'?

O tom putu prema sebi i sumnjama koje stoje na tom putu, govori Peer Gynt kada pita 'A što je s onim tko ne može shvatiti namjeru Meštrovu?', a Ljevač pucadi mu odgovara 'Treba je naslutiti&', zaključujući da, 'Kad slutnje nema, Kopitar najlakše mrežu sprema', dakle, postaje đavolov lak plijen.

Članovi ansambla zagrebačke Drame na čelu sa Sinišom Popovićem kao Peer Gyntom utjelovili su po nekoliko likova, pokazavši da su spremni i za vrlo zahtjevne uloge, čak i u slučaju gdjegdje teško probavljivih Ibsenovih osmeraca. Može se reći da su funckionirali zaista kao ansambl i da su pridonosili, bez obzira na veličinu uloge, cjelovitosti predstave. Popović je u ostarjelom Peer Gyntu utjelovio ožiljke i iskustvo koje je stekao na putešestvijama, ali i zbunjenost i nerazumijevanje funckioniranja života.

Alma Pricu kao Ljevač pucadi, dakle, kao glasnik smrti, koje donosi loše vijesti ali i ukazuje na pogreške, zvučala je kao onostrani mudrac, koji potiče Peer Gynta na razmišljanje i sagledavanje svog puta. Ksenija Marinković kao Peerova majka unijela je u svoju ulogu notu norveškog foklora i dramatičnosti obiteljskog miljea, a Nina Violić je nasmijala u grotesknom i bizarnom kostimu Žene u zelenom, pokazavši da osim dramskog ima i jak smisao za komiku.

Šest Peer Gyntova - Nikša Kušelj kao lagodnik, Luka Dragić kao odgonetač zagonetki, Silvio Vovk kao sanjar, Filip Vidović kao zavodnik, Slavko Juraga kao brodolomac i Ivan Colarić kao princ trollova, dočarali su različite etape Peer Gyntovih avantura. Vrlo dojmljiva i uvjerljiva je bila i Lana Barić, koja je tumačila tri uloge, a svoje istaknuto mjesto našle su i Vanja Matujec, Ivana Boban i Luca Anić.