Crni mračni dvorac o kojem kruže priče da je uklet i pun duhova. Modra sablast i čudni zvukovi orgulja koji tjeraju jezu u kosti. Portret opakog gusara koji promatra posjetitelje dvorca kao da je živ. Viteški oklop koji napada strance. Ledena bijela magla, kostur u lijesu, ciganka koja upozorava na opasnost, krijumčari i Alfred Hitchcock koji uvodi u priču i predstavlja male detektive.

To su samo neki od intrgantnih motiva najnovije dječje predstave 'Tajna dvorca strave', koja je u petak u režiji Nine Kleflin premijerno izvedena u Gradskom kazalištu Trešnja. Predstava se može definirati kao mješavina krimića, klasičnog romana strave i užasa i detektivske priče, a nastala je prema prvoj istoimenoj knjizi iz napetog serijala 'Alfred Hitchcock vam predstavlja', koji je kao ghost writer napisao Robert Arthur Jr. Taj detektivski roman za mlade objavljen je 1964. godine u Americi gdje je ubrzo postao veliki hit, a kod nas je nestao iz knjižnica i klinci ga zapravo ne poznaju. U kazalištu Trešnja pretpostavljaju da je uprizorenje 'Tajne dvorca strave' svjetska kazališna praizvedba tog romana.

U središtu priče su trojica dječaka, koji pokreću agenciju Tri detektiva s idejom da istražuju razne zagonetke. Osnivači agencije su Jupiter Jones, Pete Cranshaw i Bob Andrews, koji saznaju da slavni redatelj Alfred Hitchcock traži lokaciju za novi horor film, te kreću u potragu za idealnim mjestom snimanja. U knjižnici pročitaju u starim novinama da je obližnji dvorac, kojeg je izgradio poznati glumac nijemih horora, navodno uklet. Govori se da njegov duh obitava u dvorcu i plaši ljude. Tom vjerovanju pridonose i priče o tome da su svi ljudi koji su tamo prenoćili zauvijek nestali. Mladi detektivi odlučuju još iste noći posjetiti dvorac i istražiti tu zagonetku. A tu, u mračnom i tajnovitom dvorcu, čekaju ih brojna uzbuđenja i iznenađenja.

Redateljica Nina Kleflin stvara svijet trojice dječaka, koji žude za pustolovinama i monotoniju svakodnevnice i učenja zamjenjuju uzbudljivim istraživanjem tajni starog dvorca što njihovom odrastanju daje novu dimenziju. Taj svijet gradi oslanjajući se prvenstveno na glumačku igru, a tek potom i na filmske horor klasike i video projekcije Tonija Renauda, koje donose duh prošlih vremena u predstavu. Indikativno je što je svoje junake pokazala kao obične, nesavršene dječake s fizičkim 'manama' i pune strahove, koji bez obzira na te manjkavosti postaju heroji. Jupiter Jones je debeljuškasti dječak, Pete Cranshaw je bojažljiv i boji se vlastite sjene, a Bob Andrews je slomio nogu i zbog toga šepa. No to ih nimalo ne smeta u njihovoj istrazi: oni kreću u otkrivanje tajne zagonetnog dvorca i spremno se suočavaju sa svojim strahovima, pridonoseći svaki na svoj način razotkrivanju tajne dvorca strave. Tako Jupiter doprinosi svojom inteligencijom i bistrinom, Bob pedantnošću i studioznošću, a Pete je spreman u ključnom trenutku suočiti se sa svojim strahovima. Također je zanimljivo što radnju, koja se u originalu događa negdje u drugoj polovici prošlog stoljeća, nije transponirala u sadašnjost i nije osuvremenila digitalnim tehnikama i pomagalima. Ostavljanjem originalnog doba omogućila je malim detektivima da rješavaju zagonetke prvenstveno pomoću mašte, inteligencije i znanja stečenih čitanjem knjiga i novina, dakle, bez guglanja po internetu i svih ostalih digitalnih pomagala iz današnjeg doba.

Glavnog junaka i pokretača radnje, mladog detektiva s trbuščićem Jupitera Jonesa glumi Luka Bulović, plašljivog Petea Crenshawa Matija Čigir, a Boba Andrewsa Silvio Mumelaš, koji na scenu donose zajedništvo i snagu glumačke suigre. Alfreda Hitchcocka utjelovio je Hrvoje Barišić, Krunoslav Klabučar igra vozača Worthingtona, koji detektive vozi rolls roycem na potrebne destinacije, Radovan Ruždjak Jonathana Rexa, Kruno Bakota Charlesa Granta, Rexovog pomoćnika, Jure Radnić je Mršavko Norris, a Tvrtko Jurić i Vanda Vujanić Šušnjar uprizorili su Jupiterovog strica i strinu.

Vizualni identitet predstave naglašen je vrlo atraktivnim plakatom Zdenka Bašića, nagrađivanog ilustratora i multimedijalnog umjetnika, koji je naslikao mračni, zloslutni dvorac s brojnim tornjićima, crnim pticama i ogromnim bijelim Mjesecom, naznačivši tim klasičnim horor motivima smjer predstave. Scenograf predstave Osman Arslanagić je na sceni stvorio s jedne strane starinski ugođaj kućnog ambijenta iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća gdje mali detektivi smišljaju svoje planove, a s druge strane je konstrukcijom misterioznog dvorca s tajnovitim odajama, stepeništima i labirintima uvjerljivo dočarao jezivi ambijent, poznat iz horor filmova. Kostimografkinja Sara Lovrić Caparin maštovito se nadovezala na oslikavanje karaktera likova, a nekima je dodala i komičnu dimenziju, kao u slučaju plave sablasti koja leluja iznad orgulja. Prigušeno svjetlo Aleksandra Mondecara uvelike je pridonijelo atmosefri straha i užasa u dvorcu, a glazba Nikoline Belan, ispresijecana stravičnim zvukovima poput krikova i škripanja, zaokružila je atmosferu predstave. 

Valja pomenuti da predstava, usprkos takvim scenskim i zvučnim elementima, zapravo ne izaziva nelagodu i prestravljenost jer je sve dozirano s mjerom. Reklamira se kao predstava za 9+, međutim zbog zahtjevnosti priče prikladnija je za više razrede osnovnih škola. Traje puna dva sata s pauzom što je apsolutno predugo - dojam bi bio jači da je malo kraća, osobito prvi dio. Bez obzira na to, predstave je efektna, dobro postavljena i glumački dojmljivo odigrana. 

Predstava uči djecu, ali i odrasle da mogu i trebaju pobijediti strah od nepoznatog, kao i sve ostale strahove, te da vlastitim snagama uz pomoć mašte, hrabrosti, inteligencije i dosjetljivosti mogu sve riješiti. Može se čak reći da mali junaci Jupiter, Peter i Bob svojim djelovanjem pokazuju kako nas strah zapravo uči da budemo bolji. Također, predstava potiče djecu na kritičko razmišljanje i rješavanje zagonetki zajedno s mladim detektivima. No možda je najvažnija poruka da i oni koji nisu najljepši, napametniji i najhrabriji mogu postići puno u životu.