Središnji interes dosadašnjeg rada umjetnika Željka Badurine jest promatranje društva. Zaokupljaju ga fenomeni masmedija, način na koji kreiraju društvene vrijednosti i idole, očitovanje kiča na različitim razinama (politika, crkva, estrada, kultura itd.) te potrošačko društvo. U radu su prisutni elementi humora, ironije, apsurda, igre. Umjetnik se služi raznim postupcima: reinterpretacija, simulacija i montaža, ready-made, elementi pop arta. Od 2005. do 2012. radio je na projektima POST-ART, mail-art, razglednica koje je poštom slao na stotinjak adresa prijatelja, umjetnika, kustosa. Od 2012. objavljuje radove na Facebooku, a u MSU-u će se predstaviti serijom svojih radova 'Uvijek nešto' iz 2015. godine.

Cross Dissolve je objekt/kutija/kuća s prikazima scena prisnih međuljudskih odnosa s fokusom na nevidljivim emocijama i intimnosti kroz scene majke s djetetom, ljubavnika, djevojčice koja se rukuje sa skulpturom slijepog dječaka itd. Mali format, minijatura, dimenzijom uspijeva zadržati toplinu odabranog trenutka. Prikazane scene smještene su duboko u kutiju, uvlačeći gledatelja u sebe traže potpunu predanost i koncentraciju. Povećalo pak publiku poziva na akciju i u isto vrijeme naglašava odsutnost intimnosti u odnosima. Rad postavlja pitanje koliko je nedokučivo, krhko i maleno ljudsko biće (ne)zaštićeno kutijom/domom/zidom. Rad Nine Bešlić Cross Dissolve Transparentni prostori II (2014.) dotiče granice fizičkog prostora (stvarnog i opipljivog) i unutarnjeg omeđenog (ne)vidljivim granicama.
 
Rad 'Monument s Dreamcatcherom' (2015.) Mirana Blažeka je nastao suprotstavljanjem postojećega rada 'Dreamcatcher' (2013.) u novi kontekst. Moglo bi se pomisliti da je time rad izgubio izvornost, ali zapravo ju je samo dodatno potvrdio. Lice slike okrenuto je prema zidu pa je promatraču ostalo vidljivo tek naličje platna, prebojano bijelo, reljefno uklopivši sliku u zidnu masu. Tako je slika skrivena od pogleda. Već i sam naziv, 'Dreamcatcher' (hvatač snova), sugerira da u radu, kao i u snovima, postoji nešto skriveno, nedohvatljivo, ali ponuđeno na dohvat ruke. 'Monument s Dreamcatcherom' pokazuje kako se vrlo jednostavnom vizualnom promjenom postojećega rada i njegovim stavljanjem u dijalog s umjetničkom idejom, mogu izraziti neobične umjetničke konzekvence koje spajaju doslovno i simboličko, vidljivo i nevidljivo, uhvatljivo i neuhvatljivo jer se kod dihotomija najčešće radi o igri između lica i naličja, ovisno s koje strane naše fizičko ili mentalno oko zahvaća fokus.

Rad Tanje Dabo iz 2016. 'Nelagoda, tjeskoba' bavi se teškim osjećajima koji progone umjetnicu kada o sebi razmišlja kao o umjetnici. Nakon dugog razdoblja intenzivne produkcije radova i izlaganja, došlo je do potpunog prekida veza s umjetnošću. Nakon godina iščekivanja trudnoće, a zatim i majčinstva, osjećala se potpuno ispražnjenom od umjetnosti. Performans 'Nelagoda, tjeskoba' zamišljen je kao prvi rad kojim se vraća umjetnosti. Odabir pisanog teksta proizlazi iz toga što je tekst, pisani i izgovoreni, dio gotovo svih njezinih radova. Premda primarno pripada drugom mediju, tekst je alat za izazivanje imaginacije kod gledatelja. Ispisivanje teksta na zidu izložbenog prostora naglašava važnost samog procesa pisanja kao umjetničkog čina, i osobnog oslobađajućeg čina u odnosu prema umjetnosti.

Slikom 'Crna zastava' Ljubo Babić 1916. citira Antoinea Watteaua, Ukrcavanje za Kiteru iz 1717., jer se i na njegovoj glasovitoj slici mogu uočiti skupine ljudi koje se kreću u neizvjesnost nakon zalaza jedne epohe tj. propasti Austro-Ugarske. Stoljeće nakon Babićeve slike 'Crna zastava', točnije 2015. nastaje crtež/kolaž Zlatka Kozine'Zadnji dan dostave radova na natječaj T-HT@msu.hr'. Na crtežu se vide ljudski likovi u izmaglici koji se kreću prema meandričnoj zgradi MSU-a u Zagrebu. Arthur C. Danto je, tumačeći vrijeme u kojem živi, izrekao sljedeću rečenicu: 'Ovo je 'period igre', utopija sreće koja ničim ne obvezuje, već nas može dovesti do apsolutne slobode.' Ta paradigmatska rečenica prilično točno opisuje strategije mnogih današnjih kustosa i njihovu sklonost aktualnim temama u svijetu visoke umjetnosti. Citirana babićevska zastava prikaz je kraja svih takvih epistemoloških fiksacija postmodernog čovjeka, a rad 'Zadnji dan dostave na natječaj T-HT@msu.hr' na neki način postaje 'Beskrajni dan' (Groundhog Day) kao u istoimenom filmu.

Obližnji Avenue Mall kao i većina trgovačkih centara vrve posjetiteljima. Opća manija kupovanja, posjedovanja i gomilanja pokazala se kao naglašena sklonost suvremenog čovjeka. Stalno nam nešto fali. Ako je deprivacija ono što u konačnici vodi pretjerivanju, što je onda to što nam stvarno nedostaje? Je li supstitucija zadovoljavanja stvarnih potreba šopingom potpuno pogrešna? Možemo li se tako zasititi ili postajemo ovisnici? Vreće bez dna. U radu 'Vreća bez dna' (2016.) Božice Dee Matasić obrisne linije predimenzionirane vreće svedene su na svojevrstan crni kostur sugerirajući izgaranje i zatvor u koji nas konzumerizam može uhvatiti.

Rad 'Studija pokreta' iz 2015., autora Predraga Pavića je ironičan pokušaj obrtanja evolucije filmske tehnologije, a prvotni cilj. Sastavljen je od dijelova sakupljenih sa smeća, prerađenog dijaprojektora u lanternu magiku, elektro motora, lanca, par zupčanika itd. Projektor prikazuje film u kojem autor jaše na konjiću, igraćoj spravi iz dječjeg parka. Film asocira na prve projicirane pokretne slike konja u galopu. Rad je na razmeđu funkcionalnog projektora i objekta/skulpture, tj. banalnost prikazanog materijala na neki način poništava funkciju samog stroja i pretvara ga u skulpturu čiji je sadržaj citatan kao i forma. Za razliku od studije pokreta Edwarda Muybridgea, u Pavićevu radu postoji okruženje, ali igraća sprava, naravno, stoji uvijek na mjestu, a pokret je samo metafora. Ako nekamo i želi odjahati, svako dijete mora to izmaštati.

Serija 'Disappearing Cities' svojevrstan je dnevnik višeslojnih crteža koji bilježe kretanja autorice Maje Rožman u nekom gradu. Svaka ulica/put kojim je prošla pažljivo je zabilježila/mapirala; te bilješke bez jasno naznačene mape ostavljaju dojam apstraktnog crteža. No, sjećanje blijedi pa kao simbol protoka vremena svaki crtež autorica prekriva slojem paus papira – jedan za svaki protekli dan – sve do trenutka kada su crteži postali nevidljivi zbog slojeva papira. S druge strane, u umjetničkoj knjizi 'Disappearing Cities: Paris' rute su označene na paus papiru i uvezane u knjigu. Okretanjem stranica pratimo promjene ruta i lokacija, ali primjećujemo da neke od njih ostaju nepromijenjene. Tom umjetničkom knjigom pokušava shvatiti na koji način nova iskustva korigiraju/prepisuju stara, čime mijenjaju našu percepciju prošlosti.

'Ništa nije drugačije uza svu smrt koju su uzrokovale njihove ideje. Sve su to iste fašističke igre, ali pravila nisu jasna. Zapravo ništa nije drugačije, jer sve su vlade iste. Mogu to zvati slobodom, no ropstvo je ta igra. Ne nudite ništa novo, nego/već san/do sna/o lanjskom heroju. Istina revolucije, brate.', stoji u objašnjenju rada 'There is No Authority But Yourself' iz 2015. autora Marka Vojnića.

Primarni interes slikarske prakse Dina Zrneca su eksperimentalne metode i primjena. Slike ili skulpturalne instalacije, često u dijalogu s određenim prostorom, nastaju kao reakcija na specifičan prostor, situaciju i kontekst. U seriji slika 'Bez naziva' (2014.) kroz ogoljivanje rada pokazuje sakrivene procese koji se događaju tijekom slikanja. Ponavljanjem, naglašavanjem, pokazivanjem, a na kraju i artikulacijom te tehničke pogreške postaju vidljiv i gradiv element slike. U ovom slučaju slike su napravljene pukotinama na platnu na kojima boja prolazi sa stražnje strane platna na prednju. Na stražnjoj strani naslikan je monokrom koji je utrljavan u platno pa boja prolazi kroz pukotine i ocrtava smjerove napinjanja.