Prosudbena komisija, u kojoj su bili Mladen Machiedo, Tomica Bajsić, Nadežda Čačinović, Tonko Maroević i Sibila Petlevski, Šnajderovu knjigu ocijenila je, kako je rekao Maroević na dodjeli u Hrvatskom društvu pisaca, 'knjigom snažnoga osobnog uloga i uvjerljiva načina svjedočenja, ispisanom živim, iskustveno pokrivenim rečenicama'.

Primivši priznanje, koje uključuje plaketu i 10 tisuća kuna, Šnajder je kazao kako je riječ o bitnoj nagradi koja mu je to važnija jer nosi ime Višnje Machiedo, kojoj može zahvaliti sve što zna od francuske kulture, ali i zato što ga nagrade tijekom 50 godina spisateljskoga staža nisu osobito često pratile.

'Više od 50 godina objavljujem, ali nije baš bilo nekih nagrada. Uvijek je nekako bilo tako da sam ja i bio možda pravi čovjek ali na krivom mjestu, ili je mjesto bilo pravo a ja sam bio krivi', rekao je. Nagrada mu je važna i zbog svega onoga što predstavlja P.E.N., dodao je.

Zahvalio je prosudbenom povjerenstvu na nagradi, te poručio: 'Sreću je podijeliti lako, ona je kao neki vrč koji se pjenuša – nesreća se skuplja u sebi i s tim je teže'.

Iznimno vrijedan prinos hrvatskoj esejistici

Ove godine na natječaj za nagradu namijenjenu afirmiranju književne esejistike, stiglo je 18 knjiga, a Maroević je naglasio kako se prosudbena komisija vrlo brzo usuglasila da se ona dodijeli Slobodanu Šnajderu za knjigu 'Umrijeti u Hrvatskoj' (Fraktura).

'U toj je knjizi pet ovećih eseja različita usmjerenja i karaktera, ali svi su intimno i prisno vezani uz življenje i djelovanje samog autora, te predstavljaju gotovo organski produžetak njegova dramskog i prozno-romanesknog opusa, a opet imaju dovoljnu autonomiju raspravljanja i promišljanja povodom konkretnih ljudi i prilika, drugih knjiga i pisaca', istaknuo je.

U prvome eseju naslovljenom 'Iluminacije' i posvećenom načelno takozvanim svjetonazorskim pitanjima, 'Šnajder je našao gotovo montenjovsku mjeru eruditske informiranosti i potom čitateljske razvedenosti i grananja emotivnih i misaonih tokova'. Drugi je esej, 'Umrijeti u Hrvatskoj', zaokupljen sudbinom piščeva oca Đure Šnajdera, dok je treći 'Krležine osame', manje osobno svjedočanstvo o poznanstvu i kretanju u utjecajnoj sferi najznačajnijega suvremenog hrvatskog pisca.

'Afektivnu okosnicu i problemsku nit teksta 'Čitajući Laszla Vegela' nudi međusobno razumijevanje i solidarnost vezana uz ideje i iluzije još 'šezdesetosmaškoga' pokreta i europske ljevice uopće', rekao je Maroević, naglasivši kako je posljednji esej, nazvan 'Enkomija jednom prijateljstvu', koji se bavi fascinacijom Kamovom i Krležom, 'sasvim izniman u našim prilikama', a u njemu 'Šnajder posebno njeguje fini preplet mnogih tekovina pisanja i življenja, a to bi se moglo kazati i za cjelinu ove knjige, iznimno vrijednoga prinosa hrvatskoj esejistici'.

'Nagrada koja pokazuje kako se u Hrvatskoj misli'

Nagrada utemeljena u znak sjećanja na prevoditeljicu, esejisticu, antologičarku i kritičarku Višnju Machiedo (1940.-2013.) tradicionalno se dodjeljuje na datum njezina rođenja, 27. ožujka. Formalni donator nagrade je Mladen Machiedo, no zapravo je to sama Višnja Machiedo, jer se koriste novčana sredstva koja su ostala iza njene smrti. Dosadašnji dobitnici su Ingrid Šafranek, Viktor Žmegač, Renata Jambrešić Kirin, Morana Čale, Ljiljana Filipović i Dorta Jagić.

Inicijator nagrade Mladen Machiedo izrazio je zadovoljstvo što je i u okolnostima covida-19 bilo moguće organizirati sedmu svečanu dodjelu. U konkurenciji za nagradu svake je godine sve više knjiga, napomenuo je Machiedo, a tim je veća i vrijednost te nagrade.

'Esejisti su uglavnom nefavorizirana čeljad. Na nekoj medijskoj vagi više teži neki bestseler, katkad prolazni, nasuprot cijelom esejističkom opusu', istaknuo je. To je zato što je 'esejiste lakše čitati nego valorizirati - da bi ih se valoriziralo, potrebna je stanovita kompetencija, i interžanrovska i interdisciplinarna'.

'Mislim da je ovakva nagrada Zagrebu bila potrebna. Sasvim osobno, a vjerujem da to dijele i drugi članovi žirija, nama je ova volontaristička prigoda svake godine ujedno i prigoda da vidimo ne samo kako se u možda najzahtjevnijem žanru piše, nego kako se u Hrvatskoj i misli', poručio je Machiedo.