Iako su francuski mediji bili inicijalno zatečeni vizualnim spektaklom koji su spretno priredili anglosaksonski mediji, čija se rudimentarna, ali efikasna formula može svesti na dobru montažu i manjak etičnosti naslonjenih na tobožnju transparentnost suđenja, brzo su se prilagodili novoj situaciji.

Praćenje slučaja Strauss-Kahna počelo je, istina, s nekim dvojbama o tome je li nezadiranje u privatni život političara, kao prešutno pravilo francuskih medija, i dalje na snazi. No taj stari klišej u praksi je jasno deklasirao aktualni predsjednik države Nicolas Sarkozy, ne gubeći vremena između dva braka. A teško je zamisliti medijski pogodniju ličnost od aktualne prve dame koja umilnim glasićem na svom trećem albumu pjeva ljubavnu baladu 'Ti si moja droga, ubitačnija od afganistanskog heroina, opasnija od kolumbijskog praha'.

Kada se, dakle, izmakne ionako nepostojeći zavjet šutnje, otkriva se široka debata o slučaju DSK-a u kojoj se, unatoč čitavom nizu intervencija, koje potpisuju političari, ženske i civilne udruge, filozofi, pisci, sociolozi, teško može razabrati linija razgraničenja između fikcije i stvarnosti, proizvoljnih projekcija i činjenica. Teorije zavjere, koje su u međuvremenu uzele zavidna maha, u toj su novonastaloj kakofoniji tek 'cerise sur le gâteau' ili 'šlag na torti'.

Argument o tome kako su obje stranke u slučaju 'nevine dok se dokažu krivima' ponavlja se (u kondicionalu) sa svih strana, pa ga se može pronaći kako u dirljivom pismu Bernarda Henri-Lévya koji viteški brani svog prijatelja, tako i u izjavi ženskih udruga koje nemaju dvojbe o tome tko je prava žrtva. Ukratko, dotičnim argumentom se svi služe tek kao politički korektnom glazurom ispod koje se neuvijeno upire prstom u očitom manjku ikakvih opipljivih informacija. Ultimativno, u većini slučajeva radi se o fabriciranju gotovih slika i značenja, kojima se neizrecivo potvrđuje političko, a i medijsko načelo današnjice da je proizvedeni dojam itekako važniji od sadržaja. A u tom slučaju, razgraničenje fikcije i realiteta uzaludni je projekt naspram spretnosti da se brzo i efikasno ovlada javnom domenom.

Reći da je rasprava o DSK-u definitivno napustila ne samo obzor dobra ukusa, već i ikakve relevantnosti, kad Le Figaro predlaže čitateljima virtualni posjet novom, privremenom domu Strauss-Kahna u New Yorku čija mjesečna najamnina iznosi 35.000 eura, čini se suvišnim. Luksuznu rezidenciju na dva kata, s podrumom i krovnom terasom, prozvali su imaginativno 'zlatnim kavezom'. No debata je također krenula i u neke druge, preuzetnije smjerove pa tako psihoanalitičar Sébastien Martin govori o nasilnom svrgnuću čovjeka sa snažnim simboličkim potencijalom koje se može slobodno usporediti (falička metafora, ça oblige) s rušenjem Twin Towersa prije 10 godina i sličnim efektom na naciju.

Gordijski čvor afere DSK, koja se paralelno vodi na svim poljima i često s agendama koje nemaju pretjerano veze s početnim slučajem posrnulog moćnika, možda je najlucidnije komentirao pisac Michel Laloux u tekstu u kojem govori o imaginarnom filmu, kandidatu za Zlatnu palmu, o političaru koji usred seksualnog skandala ne preza ni od kojeg sredstva da osigura pobjedu. Naslov teksta više je nego prikladan, 'Festival de Khan'.