U Zagreb uskoro dolaze Monaldi i Sorti, jedan od najzanimljivijih suvremenih europskih književnih tandema. Njihov roman 'Imprimatur' je postao međunarodni bestseler, ali i prvi dio literarne sage u nastajanju. Nakon 'Imprimatura' je kod nas objavljen i 'Secretum', oba u prijevodu Frakture, kao i romani koje Monaldi i Sorti pišu o Salaju, neuobičajenom liku čiji je očuh bio Leonardo Da Vinci. Ono što ova djela izdvaja od knjiga poput 'Da Vincijevog koda' jest činjenica da je dvoje autora provelo čitavo desetljeće kopajući po arhivima te su u tom procesu otkrili i neke neugodne informacije za Katoličku crkvu.

Druga velika razlika jest i njegovanje visokog književnog stila, a o svemu tome će Monaldi i Sorti opširnije govoriti na svojem zagrebačkom gostovanju u Muzeju za umjetnost i obrt 7. studenoga kada će predstaviti novo izdanje 'Tajne konklava' (Fraktura).

SORTI: Razlog zašto pišemo zajedno je vrlo jednostavan: ne bismo mogli pisati odvojeno. Osmišljavanje zapleta, stila, biranje između različitih opcija u velikoj magmi romana od osamsto stranica je nešto što uspijevamo učiniti zajedno. Kao autori, postojimo samo u svom jedinstvu. Moglo bi se reći da smo dvoglavo čudovište ili poput onih članova gudačkih kvarteta koji cijeli život sviraju zajedno i nikad nisu odsvirali nijednu notu sami. Primjerice, Woodford i Woodbridge su trijumfirali na sva četiri teniska Grand Slama u dublu, a nikad nisu igrali pojedinačno.

MONALDI: Na početku je znalo biti teško naći pravu melodiju. Prije nego smo zajedno napisali ‘Imprimatur’ Francesco je dug niz godina kao novinar pisao o financijama i ekonomiji, pri čemu se koncentrirao samo na činjenice i tehničke stvari. Njegov stil je tada bio, zbog posla, suh i dosadan. Savjetovala sam mu da provede intenzivnu terapiju: pročitati sve knjige Proustova ‘U traganju za izgubljenim vremenom’. To intenzivno čitanje je trajalo tri godine. Nakon toga je Francesco imao jedan frojdovski san, u kojem je sanjao da je on sam Marcel Proust, te mi je opisivao na vrlo poetski način oblake na nebu! Dakle, terapija je uspjela.

SORTI: Gledajte, pa mi u svojim knjigama pišemo o sadašnjosti! U 'Secretumu' su mnoge rečenice koje izgovara kardinal Mazarin zapravo direktni citati Giulija Andreottija, najdugovječnijeg talijanskog političara poslije Drugog svjetskog rata. Razlika je u tome što ne volimo smještati svoje priče u sadašnjost. Prošlost je ključ za pisanje o sadašnjosti. Doista zavidimo autorima koji nalaze inspiraciju u našim mizernim vremenima. Igor Stravinski je jednom rekao: 'Kada netko od mene naruči kompoziciju, očajan sam ako mi ne kaže što želi.' Kreativnost traži granice, a danas skoro nema granica.

MONALDI: Danas možete komunicirati sa svakim na svijetu, a preko Google Viewa možete vidjeti i kako izgleda kuća u kojoj žive. Preko interneta je moguće trenutno doći do brojnih informacija. Sve je to jako ugodno, ali depresivno kada se piše fikcija. Mnogo je zanimljivije sljedeće: zima je, rat, ulice su blatnjave, a vaš je zadatak dati hitno pismo pukovniku koji se od vas nalazi tri dana jahanja, no vaš je konj iscrpljen i na rubu smrti. Nema mobitela, nema auta, nema vlakova, nema zrakoplova. Jedini i apsolutni protagonist je čovjek.

Jeste li ikad razmišljali neku svoju priču uokviriti političkom karijerom aktualnog talijanskog premijera Silvija Berlusconija?

MONALDI: Njegova priča je puna činjenica, ali Berlusconi je prazan.

Misterije i kriminal su uvijek prisutni u vašim romanima. Postoje li neki pisci krimića ili avanturističkih romana čija djela vi uživate čitati?

MONALDI: Ne stidimo se utjecaja i u svojim knjigama imenujemo autore koji nas inspiriraju. Primjerice, u 'Imprimaturu' su to Dumas, Conan Doyle, Manzoni. U 'Secretumu' su to pak Proust, Karl Kraus i Pirandello.

MONALDI: Pokušavamo biti precizni koliko je to ljudski moguće. Po tom pitanju smo nemilosrdni. Lica tih likova opisujemo na osnovi njihovih portreta ili karikatura. Njihov način govora reproduciramo na osnovi njihovih pitanja. Vrijeme neke šetnje provjeravamo na osnovi gradskih planova iz tog vremena. Pejzaže opisujemo po posebnim uputama za poštu iz tog perioda. Ipak, nismo nikad gurali u prvi plan velike povijesne figure, jer bi to bio neoprostiv kič. U 'Imprimaturu' su protagonisti sekundarne povijesne ličnosti, poput Atta Melanija, koji je danas zaboravljen. Pape, kraljevi, kardinali i prinčevi se pojavljuju usput, ali nikad nisu u prvom planu. Istina, u seriji o Salaju se pobliže bavimo Leonardom, no pristupamo mu s jakim satiričkim odmakom. Salajev skurilni način izražavanja umanjuje sve, pa i njegovog očuha Leonarda, koji je inače jedna od nacionalnih legendi Italije koje treba demistificirati.

Čitajući 'Imprimatur' i 'Secretum' primijetio sam da ne idealizirate povijest. Vaši likovi se ne bave samo rješavanjem misterija, nego su i suočeni s moralnim dvojbama. Kako gledate na moralni svijet svojih romana?

SORTI: Dobar roman je uvijek pitanje moralnog izbora, kao i politički stav. Naravno da dobrota i pravda rijetko kada pobjeđuju, pa živimo na Zemlji! To je važna lekcija, iz koje se uvijek može učiti. Ne volimo kad se kritičari bave isključivo zapletom i akcijskom stranom naših knjiga, te ih tako svode na čistu zabavu. Čitatelji se znaju navući na kriminalističke romane kao na drogu i jedino ih zanima napetost. Nedavno sam na Amazonu među komentarima na Homerovu 'Ilijadu' našao i sljedeću izjavu: 'Ne sviđa mi se, nije bilo uzbudljivo.' Možete li vjerovati? Čitatelji danas baš i ne razumiju različite književne žanrove, za što krivim kritičare. Važno je povući crtu između umjetničke proze i knjiga za zabavu masovne publike. Zabava, naravno, ima pravo postojati, ali se prema njoj treba odnositi kao takvoj.

Na čemu trenutno radite? Koliko dugo traje priprema i istraživanje za jednu vašu knjigu?

MONALDI: U proljeće smo završili 'Mysterium', četvrti naslov u sagi započetoj s 'Imprimaturom'. Istraživali smo tri godine u Beču, Rimu i Parizu, čak smo imali tim od deset ljudi koji je radio za nas, ali je svejedno to bio vrlo iscrpljujući i vremenski zahtjevan rad po arhivima. Svaka knjiga u tom serijalu je jako zahtjevna stvar. Nakon toga slijedi pisanje, tijekom kojeg također treba potvrđivati činjenice, razriješiti sumnje, pronaći odgovore na moguće nelogičnosti. Ponajviše pišemo tijekom noći, kada je lakše doći u dodir s duhovima povijesti, bez smetnji svakodnevice.

Jedna od najboljih stvari kod vaših knjiga je stil, koji zna biti vrlo barokan i raskošan. Koliko se brinete o tome da ne napišete samo napet krimić, nego i umjetnički upečatljivu knjigu? Pazite li da likove, lokacije i događaje opisujete na način koji je prijemčiv čitateljima s razvijenim estetskim senzibilitetom?

SORTI: Hvala na ovom pitanju! Naš cilj je spasiti čitatelja od smeća kakvo piše Dan Brown. Jezik je srž našeg rada. Postoje mnoge stranice u našim knjigama koje su napisane isključivo zbog zvuka jezika. Ne volimo kompromise, nego pišemo knjige kakve i sami volimo čitati. Stil je takav da svaka rečenica mora biti formulirana s jezičnim bogatstvom, punoćom i plemenitošću.

MONALDI: Hvala bogu da postoje giganti prošlosti, na čijim ramenima mi, kao patuljci sadašnjosti, možemo stajati. U ključnim trenucima su nas spašavali Shakespeare, Ovidije, Dante i Biblija. Naravno da uživamo u kopanju po arhivima, kako bismo saznali jesu li čaše u sobi jednog lika bile prozirne ili od zelenog stakla, ali se svi podaci na kraju moraju pretočiti u nešto poetsko. U fluidan književni zvuk. Proust je odlično rekao da za taj cilj vrijedi žrtvovati ne samo jednu noć, nego mnogo njih.

Pratite Facebook stranicu kulture tportala na kojoj ćete moći osigurati ulaznice za gostovanje Rite Monaldi i Francesca Sortija u Zagrebu.