Naime, očekivalo se da taj prevažni dokument dobije prioritet i konačno bude usvojen, no to se ni danas, tri godine nakon prve inicijative nije dogodilo. Zbog toga se čini da je njegova sudbina prilično neizvjesna, jer ishod parlamentarnih izbora i dobro poznata brzina i efikasnost hrvatske državne administracije mogu usporiti, pa čak i zakočiti cijelu priču.

Nacionalna strategija poticanja čitanja bila je predstavljana u javnosti kao jedna od glavnih perjanica Ministarstva kulture kojom se željelo udariti po sramotnoj nekulturi čitanja Hrvata. Zbog toga je inicijativa za osnivanje međusektorskog Povjerenstva za poticanje čitanje pri Ministarstvu kulture, u kojem su sjedili stručnjaci i mudre glave iz branše, dočekana s oduševljenjem i nadom da će buduća Strategija doista potaknuti hrvatske građane na čitanje i promovirati čitanje, pa posredno i znanje, kao temeljne vrijednosti društva.

No što se dogodilo? Strategija je konačno završena, također i odličan Akcijski plan, uoči ljeta je provedeno i internetsko savjetovanje sa zainteresiranom javnošću, a radna je skupina usvojila, kako nam kažu u Ministarstvu kulture, 'neke od zaprimljenih prijedloga i ugradila ih u Prijedlog Nacionalne strategije poticanja čitanja'.

Što je pokazalo internetsko savjetovanje sa zainteresiranom javnošću, provedeno u svibnju? Svoje primjedbe i prijedloge poslalo je 25 diskutanata, uglavnom knjižničara i profesora informacijskih znanosti, a nije se odazvao niti jedan književnik ili književni kritičar, valjda zato jer su njihovi predstavnici bili uključeni u rad šarolikog Povjerenstva. Bez obzira na to, ta činjenica ukazuje na iznenađujuću dozu nezainteresiranosti za Strategiju u književnim krugovima, možda čak na generalnu apatičnost nacije kojoj je, čini se, svejedno hoće li se neka strategija, ma kako ona bila važna, usvojiti ili ne.

Među pristiglim kritikama i prijedlozima ističe se primjedba Natalije Grgorinić i Ognjena Rađena, voditelja projekta Knjižnice i književnog svratišta ZVONA i NARI iz Udruge za proizvodnju kulture iz Ližnjana koji su primijetili da Strategija ne postavlja pitanje zašto čitati, niti nudi odgovor na pitanje kako kod nečitatelja stvoriti motivaciju za čitanje. Po njihovu mišljenju, potrebno je oblikovati nove čitatelje koji neće biti tek potrošači već aktivni sudionici u književnoj razmjeni.

Dvojac je također primijetio da je u Strategiji potpuno zanemaren potencijal rabljenih knjiga te onih u skladištima knjižnica. Stoga su predložili odličnu ideju da se maksimalno olakša pokretanje i vođenje antikvarijata te pojednostavni njihovo poslovanje, i da se osmisli model osnivanja i vođenja tzv. mikro knjižnica pri udrugama, općinama, javnim ili privatnim subjektima čime bi i knjige iz skladišta postale dostupne.

Zaključili su da je Strategija zanemarila vezu između pisanja i čitanja pa su zbog toga predložili uvođenje kreativnog pisanja u osnovne i srednje škole kao izbornog predmeta koji bi mogli voditi pisci profesionalci. Iz toga bi po njihovu mišljenju mogao izrasti i studij kreativnog pisanja što je doista svježa ideja.

Snježana Dimzov s projekta Boys reading, koji se provodi u suradnji s Filozofskim fakultetom iz Splita, upozorila je da se Strategija ne dotiče pitanja razvijanja čitalačke kompetencije kod dječaka adolescentske dobi koji su potencijalno rizična kupina.

Zanimljiv je bio i prijedlog Krešimira Kalmara i Berislava Bilandžića koji su ukazali na postojanje tzv. generacije Y odnosno digitalnih urođenika kojima se tokom mahnitog igranja videoigara povećava razina dopamina i glutamata u mozgu što dovodi do velike ugode, a samim time do moguće ovisnosti o interaktivnim medijima. Istaknuli su da su pripadnici generacije Y sposobni vrlo brzo usvojiti znanja interaktivnom metodom, no čitanje lektire nije im dovoljno atraktivno, čak im je odbojno, pa su predložili organiziranje radionica brzog čitanja i učenja, tzv. power reading kojim se pročita do jedne stranice teksta u minuti, tako da se može pročitati knjiga od 150 stranica za 30 minuta s potpunim razumijevanjem. Po njihovu mišljenju, time se može podići razina zainteresiranosti za čitanje kod te grupe.

I taman kad se mislilo da će taj Prijedlog Nacionalne strategije poticanja čitanja krenuti u proceduru usvajanja, u srpnju je poslan na adrese čak deset nadležnih tijela državne uprave na mišljenje (MVEP, MZOS, Ministarstva socijalne politike i mladih, Ministarstva zdravlja, Ministarstva poduzetništva i obrta, Agencije za odgoj i obrazovanje, Agencije za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih, HGK, NSK i Ureda za zakonodavstvo) koji su trebali amenovati dokument i eventualno predložiti još neke nadopune.

Istina, pravilno se shvatilo da nečitanje, a time i neobrazovanje i neznanje nije izdvojeni problem i da se može iskorijeniti jedino žestokim frontalnim napadom, sa svim odgovornim službama, od gospodarstva do pedijatrijskih ambulanti. No to dopisivanje, predlaganje, razmišljanje i usuglašavanje vuklo se mjesecima. tako da je sve trajalo nepotrebno i besmisleno predugo. Rezultat? Birokracija živi, a Strategija je poput bijelog mede u hibernaciji.

Zašto je čitanje važno? Novija istraživanja pokazuju da čitanje, između ostaloga, čitanje trenira naš mozak, pomlađuje ga, pobjeđuje stres, proširuje vokabular, poboljšava empatiju i podiže samopouzdanje. Također, ljudi koji su u ranoj mladosti puno čitali, kasnije se češće nalaze na upravljačkim pozicijama.

Zbog toga bi ova Strategija, odnosno, Akcijski plan, trebala potaknuti društvo da se ozbiljno i sustavno baci na iskorjenjivanje kulture nečitanja i na radikalnu promjenu čitalačkih navika kako bi Hrvatska dugoročno ipak postala društvo znanja.

Zbog toga treba pitanje usvajanja Strategije ponovno gurnuti u prvi plan, pogotovo zato što je u četvrtak u Novom Vinodolskom otvoren Mjesec hrvatske knjige, kada je između ostaloga obilježena 170. obljetnica Narodne knjižnice i čitaonice Novi Vinodolski. Također se treba zapitati da li je aktualni ministar kulture učinio išta po tom pitanju, ili on mirne savjesti prihvaća podatke iz šokantnog istraživanja GFK iz 2014. po kojima 47 posto hrvatskih građana starijih od 15 godina u posljednjih godinu dana nije pročitalo ni jednu jedinu knjigu.

Dio krivice za takvo stanje snose roditelji, odgajatelji i nastavnici koji nedovoljno potiču djecu na čitanje, a tu su i nezanimljivi nastavni programi i neatraktivni naslovi u lektiri koji odbijaju učenike od knjiga. Svemu pridonosi i jadan položaj izdavaštva, loše funkcioniranje distribucijske i knjižarske mreže te nedovoljna financijska potpora piscima i njihova nedovoljna vidljivost u javnosti. Uza sve to, kulturi nečitanja pridonijela je i nerazvijena ekonomska, legislativna, tehnička i kadrovska infrastruktura i nedostatna podrška za e-knjigu, uz srozavanje opće pismenosti i znanja.

Nije naodmet tražiti i očitovanje Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta zbog toga što ljudi od knjige – izdavači i pisci - tvrde da je uzrok našoj čitalačkoj nekulturi u totalno urušenom hrvatskom obrazovnom sustavu koji ne potiče čitanje, ali proizvodi kao na traci ljude s diplomom koji – ne čitaju. I konačno trebamo dobiti odgovor promovira li Vlada promovira čitanje i knjigu kao prioritetnu smjernicu društva?