U SAD-u su u tijeku predizbori za republikanskog predsjedničkog kandidata, koji će se krajem ove godine okušati s Barackom Obamom u borbi za Bijelu kuću. Jedan od važnijih kandidata jest i Newt Gingrich, navodno intelektualni gigant suvremenog konzervativizma, u što možda mogu povjerovati ljudi koji su pročitali samo jednu knjigu.

Bibliju, naravno. Megalomanski nastrojen Gingrich priča o kolonijama koje će izgraditi na Mjesecu, zdravstvenom osiguranju koje će ukinuti desetinama milijuna Amerikanaca i mnogočemu blesavom ili zastrašujućem, ali ništa od njegovih bisera nije tako morbidno kao ideja da siromašna djeca trebaju početi raditi već s 12-13 godina, jer će tako – objašnjava Gingrich – naučiti vrijednost rada te imati 'novac u džepu'.

U svojim nastojanjima da pomogne siromašnoj djeci na putu do Beverly Hillsa Gingrich se naravno drži humanih načela, pa bi tu djecu zaposlio kao čistačice i domare u školi koju pohađaju, što se na prvi pogled čini u redu. Na drugi pogled se pak nameće pitanje zašto se djeci ne da prilika u rudnicima, tvornicama ili na tržištu pedofilske pornografije, jer tamo su sigurno veći novci nego u čišćenju školskog WC-a.

Zamislimo kako bi tek onda djeca naučila vrijednost rada te imala i toliko novca da bi im trebalo nekoliko džepova za njegovo skladištenje! Uostalom, zašto diskriminirati djecu s jednoznamenkastim brojem godina – pa zar devetogodišnjakinja ne može ribati pod jednako srčano kao 13-godišnjakinja?

Charles Dickens se na sve to, kako ide fraza, okreće u svojem grobu u Westminster Abbeyu, gdje je pokopan 1870, kao najpoznatiji i najvažniji pisac svoje ere.

Jer Dickens nije bio samo pisac, nego i društveni aktivist mnogo prije nego je postojao tzv. angažman, a jedna od stvari na koju je gnjevno ukazivao jest eksploatacija djece u tada zahuktalom industrijskom kapitalizmu. Uostalom, izmučena djeca su glavni junaci njegovih najpoznatijih romana, 'Oliver Twist' i 'David Copperfield', a i sam je Dickens tri godine svojeg djetinjstva – od devete do dvanaeste – proveo mučeći se u tvornici, dok su mu roditelji sjedili u zatvoru za dužnike.

Ta je trauma zauvijek obilježila Dickensa, iako ju je uspio nadići na sebi svojstven način. Svi Dickensovi biografi ističu kako je on bio osoba nevjerojatne energije i gladi za životom, neumoran u svojem radu, pa ne čudi što je ostavio pozamašan opus. Kao i mnogi pisci, Dickens je u književnost ušao preko novinarstva, a mnoga svoja djela je objavljivao serijalno u časopisima. Prvi veliki uspjeh su bili komični 'Pickwickovi spisi' iz 1837, nakon kojih povratka nije bilo.

Dickens je nakon toga objavio dvadesetak opširnih romana te nekoliko zbirki pripovjedaka, ali je usput i dalje uređivao i izdavao časopise, bavio se humanitarnim radom, često putovao (primjerice, u Americi je agitirao za ukidanje ropstva), napisao i tisuće pisama te svojim djelima i stavovima značajno utjecao na neke aspekte viktorijanskog doba. Razvijanje svijesti o pravima djece jedna je od tih stvari, ali i općenito ukazivanje na velike društvene nepravde svojeg vremena. Usput je u romanima ostavio fresku svojeg vremena, opisujući ne samo kako su se ljudi tada ponašali, nego i u kakvim su uvjetima živjeli, što su jeli, kako su se odijevali. I, naravno, učinio je romanesknu formu popularnijom nego ikad.

Kao i svaki veliki autor, Dickens je imao i svoje žestoke kritičare, pa i među kolegama. Primjerice, Henry James i Virginia Woolf su mu zamjerali pretjeranu sentimentalnost, a isto se zgadilo i revolucionarno nastrojenom Lenjinu, koji je napustio izvedbu Dickensove drame uz komentar kako je riječ 'o najgorem malograđanskom sentimentalizmu'.

Politički gledano, Dickensa su za sebe prisvajali i komunisti i katolici i rojalisti, svi prepoznavajući u njegovim djelima nešto za sebe i svoj politički probitak. Utoliko je jasno da se u romanima Charlesa Dickensa nalazio tadašnji cijeli svijet, i sve njegove karakteristike, a likovi su rijetko kada bili jednodimenzionalni, pa čak i ako su bili najgori negativci, poput okrutnog Billa Sykesa i manipulativnog Fagina u čije šake upada mali Oliver Twist. S druge strane, George Orwell je ekstenzivno pisao o Dickensovim romanima, zaključivši kako je u pitanju pisac 'od kojega je vrlo pametno krasti'.

Priča o Dickensovom životu ne može preskočiti ni najveći skandal u kojem se ovaj pisac našao, a to je raspad braka sa suprugom Catherine, koja mu je rodila čopor djece i koju je 1858. godine napustio zbog velike strasti za glumicom Ellen Ternan. U viktorijanskom dobu je razvod bio nezamisliv, a javni skandal je povećalo i objavljivanje Dickensova pisma u novinama u kojem – prilično neobjektivno – svu krivnju za raspad braka svaljuje na svoju suprugu. Ipak, sve to nije umanjilo njegovu popularnost, koju je održavao i čestim javnim čitanjima, koja su bila izvanredno posjećena.

U Velikoj Britaniji od početka godine zato vlada groznica oko Dickensa, čija se 200. godišnjica rođenja obilježava u velikom stilu. BBC je snimio novu verziju 'Velikih očekivanja', Dickensovi se romani i dalje masovno tiskaju i čitaju (iako neki u skraćenim verzijama), organiziraju se znanstveni skupovi o piščevu djelu, nude se i šetnje Londonom po ključnim lokacijama Dickensovih romana, a kulturne rubrike svih novina su pune priča i analiza o Dickensu.

Uostalom, manija je tolika da se javljaju i standardni komentari – poput onog Jenny Diski u Guardianu – u kojima se kaže da je sve to previše i da je nekima muka od toliko Dickensa, odnosno barem od načina na koji se ova godišnjica obilježava. Nije teško zamisliti da bi se Dickensu sve to, uključujući i njegove osporavatelje, itekako svidjelo.

Ne može se reći da je on bio stidljiv i da mu pažnja javnosti nije godila, pa bi sigurno bio oduševljen i izborom Ebenizera Scroogea, starog škrca iz 'Božićne priče' kojeg transformiraju duhovi, kao najpopularnijeg lika koji je ikada stvorio, u izboru koji je organizirala izdavačka kuća Penguin.

No Dickensova galerija likova je skoro nepregledna: neki su već spomenuti, pa im treba dodati i tragično zločestu Miss Havisham i dobrodušnog Pipa iz 'Velikih očekivanja', snalažljivog prevaranta Artfula Dodgera iz 'Olivera Twista', groznog klimoglavca Uriaha Heepa iz 'Davida Copperfielda', odvjetnika Sydneya Cartona iz 'Priče o dva grada' koji očajnički želi iskupiti svoj uzaludni život.

U opusu kroz koji defilira skoro tisuću različitih likova svatko će imati svoje osobne favorite.

Što se Charlesa Dickensa tiče, kojem se zasigurno može uputiti i dosta kritika (a suvremena književna kritika tu spominje latentni antisemitizam i rasizam), jedno je sigurno: njegov život nije bio uzaludan, a sve stranice njegovih knjiga su pokazale da je Dickens na kraju ipak bio junak svog života.