Stručnjaci su napravili popis najbolje ljubavne poezije u posljednjih pedeset godina, a uključene su pjesnikinje i pjesnici iz trideset zemalja, od Škotske do Makedonije, od Kurdistana do Srbije.

Cijelu listu pročitajte ovdje.

Srpska pjesnikinja Ana Ristović i makedonski pjesnik Nikola Madžirov, našli su svoje mjesto na prestižnom popisu koji uključuje pedeset najboljih ljubavnih pjesama, uz slavna 'razvikana' spisateljska imena poput Maye Angelou i Vikrama Setha

Stručnjaci za poeziju centra Southbank, odlučili su prilikom odabira zanemariti tradicionalne klasike, primjerice Barretta Browninga ili Shakespearea, fokusirajući se na zadnjih pedeset godina stvaralaštva diljem svijeta.

Poetski tim Centra bavio se slaganjem popisa cijelu prošlu godinu, a rezultat je 'istinski internacionalan i stilski raznovrsan odabir pjesama koje smatraju reprezentativnim presjekom suvremene ljubavne poezije'.

Pjesme će biti pročitane 20. srpnja u Southbank centru na, kako najavljuju organizatori, 'spektakularnom eventu' u kojem će sudjelovati 50 čitatelja, od glumaca do samih pjesnika, koji će za čitanje odabrati jednu pjesmu s liste.

Pročitajte odabrane pjesme Ane Ristović i Nikole Madžirova

OKO NULE

Nezavisne smo žene.
U iščekivanju nove ljubavi
dišemo astmatično. Hranimo se pilulama
neispunjenih obećanja. Tonemo u mutne snove.
Dvadeset i četiri časa bolno vodimo ljubav
sa migrenom
i opraštamo joj jer je ženskog pola.

Nezavisne. Svojim muškarcima
kuvamo jela kojima su nas naučili
njihovi prethodnici.
Makarone u obliku klitorisa.
Kečap što klizi kao menstrualna krv
i obećava samo lizanje tanjira.
Al’ još uvek verujemo u trijumfalne kapije
koje rastu između postelje
i kuhinjskog stola.

Puštamo im muziku koju smo slušale
pri gubljenju nevinosti i devojaštva.
Među zavodljivim vešom
setno čuvamo primerke
sa nevidljivim tragom prethodnih spermi.
Njišemo bedrima kao da okrećemo mlin:
posle izvesnog vremena curi
još samo lepljiva žuč.

I kažemo, da ne verujemo više
u zajednički vazduh
koji se može deliti između usta i usta,
a sve češće ostajemo bez daha.

I kažemo, da centrifugu veš-mašine
koristimo samo kada se na njoj
može odigrati dobar snošaj.
A u program pretpranja i ceđenja
sve češće, umesto rublja, ubacujemo
parče po parče svoje istanjene kože.

Nezavisne žene. Cenzurišemo
svoje odveć meke reči.
Podupiremo reviziju osećanja i teoriju
po kojoj je prvo nastala nedužna Eva,
a Adam zagrizao otrovnu jabuku
jer je poželeo da mu Bog
od zmije stvori još dva falusa:
mislio, jadničak, da mu jedan
dovoljan neće biti.

Nezavisne, kažemo, više no ikad.
A u osamljenim noćima, u usku vulvu
spuštamo svoj čudesni prstić sve češće
kao da ubacujemo metak u puščanu cev
koja opaliti neće.
I smešimo se, s tugom, u snu bez snova.
I ruka je na sigurnom, dok kruži
oko meke nule.

KAD NEKO ODLAZI
SVE ŠTO JE STVORENO VRAĆA SE

Za Marjana K.

U zagrljaju iza ugla prepoznaćeš
da neko negde odlazi. Uvek je tako.
Živim između dve istine
kao neonka koja se koleba u
praznom hodniku. Moje srce skuplja
sve više ljudi, jer njih više nema.
Tako je uvek. Četvrtinu budnosti
trošimo na treptanje. Stvari
zaboravljamo još pre nego što ih izgubimo –
svesku za krasnopis, na primer.
Ništa nije novo. Sedište u
autobusu uvek je toplo.
Poslednje reči prenose se
kao nagnute kofe u uobičajenom letnjem požaru.
Sutra će se opet ponoviti isto –
lice, pre nego što nestane sa fotografije,
najpre će izgubiti bore. Kad neko odlazi
sve što je stvoreno vraća se.