'Kao da smo bili na technu, baš te nosi taj mantrasti ritam!', kaže mi Dora dok sjedimo kod Abija i uživamo post-koncertni falafel u Ljubljani. Kraj je večeri, dojmovi se polako sliježu, a ljubazno osoblje će nas uskoro izbaciti iz restorana. Nije mi jasno što sam upravo proživio, ali svjestan sam da me iskustvo temeljito defragmentiralo, odnosno posložilo razbacane misli nagomilane tijekom radnog tjedna u lijepo organizirane foldere.

Akustični rave u ljubljanskoj varijanti Lisinskog kao moja subota? Pih, rekao bih i odmahnuo prezrivo rukom da mi je netko u četvrtak najavio da će tako izgledati vikend-izlazak na koji ću pristati drage volje, nauštrb svih tih Surogata, Mastersa i Petih kupea. Razlog dolasku bila je koncertna izvedba 'Glazbe za 18 glazbenika' Stevea Reicha, vjerojatno najvećeg živućeg američkog skladatelja. Ne samo da nisam znao ništa o navedenom djelu, nego mi je i sintagma 'Reich u Ljubljani' zazvučala pomalo zlokobno, lajbahovski. Međutim, u pravom sam se trenutku prisjetio da je moj omiljeni James Murphy iz grupe LCD Soundsystem fantastični remix pjesme 'Love Is Lost' Davida Bowieja posvetio upravo Reichu. Murphyjeva riječ je u ovoj kući zakon, pomislio sam, i pridružio se Barbari, Almi i Dori u ekspediciji.

Njih tri veže ljubav prema starijoj vokalnoj tradiciji, tako su se i upoznale, a put do Ljubljane odlučio sam, prelijen za guglanje, iskoristiti kako bih se njihovim posredstvom upoznao s Reichovim opusom. Odmah sam, smješten na zadnjem sjedištu Barbarina auta, navalio s pitanjima i razočaran shvatio da Reicha u Cankarjevom domu nećemo vidjeti - pobogu, čovjeku je 87 godina, nije baš interkontinentalni putnik. Ovaj pionir minimalizma u glazbi najpoznatiji je po svojoj spomenutoj skladbi iz 1976. godine, remek-djelu 'ozbiljne' glazbe 20. stoljeća, kako kaže programska knjižica. Bez nje teško da bi bilo, primjerice, post-rocka i mnogih drugih žanrova popularne glazbe prvih desetljeća 21. stoljeća, pravaca koji su mi mnogo bliži kao osvjedočenom poptimistu. Barbara, hodajuća glazbena enciklopedija, vozi poput pravde - polako ali sigurno - i strpljivo odgovara na sva moja pitanja, čak i ona luckasta.

Saznajem da nije samo meni premijera 'Glazbe za 18 glazbenika', već će je prvi puta uživo slušati i slovenska publika. Predvođeni Lukom Juhartom i Simonom Klavžarom, izvest će je glazbenici iz Ljubljane, Graza i Minhena, potpomognuti plesnom trupom Fourklor. Također, Barbara odgovorno tvrdi da je zvuk u Cankarjevu domu kristalno čist, neusporediv s onim bilo kojeg dostupnog prostora u Zagrebu, što ne čudi, jer sagrađen je po projektu arhitekta Edvarda Ravnikara isključivo za potrebe izvedbenih umjetnosti i otvoren 1982. godine, a 2011. godine je potpuno renoviran. Dakle, uvjeti su prvoklasni i, ako mi se ne svidi, sva je odgovornost na Reichu i glazbenicima, a baš me zanima hoće li ih biti točno 18 ili je to šala. Reichove upute su takve, kaže Wikipedia nakon što sam iscrpio suputnice, da je uputno imati više od 18 glazbenika na pozornici budući da je skladba u svojoj repetitivnosti iznimno zahtjevna za izvođenje, dok je, naprimjer, za neke glazbenike predviđeno baratanje više od jednog instrumenta, poput onih koji naizmjence sviraju na marimbi i ksilofonu.

U Ljubljanu pak, usporeni prevrnutim autima u teškoj nesreći na izlazu iz Zagreba, stižemo s minimalnim zakašnjenjem, no to je dovoljno da propustimo kraći prvi čin - 'Drumming za ansambl, prvi dio: četiri para bongosa' - i uđemo u Linhartovu dvoranu nakon prvog, gromoglasnog aplauza. Smještam se na podu stepenica, neugodno mi je dizati desetak ljudi da bih došao do mjesta u sredini drugog reda koje piše na ulaznici, dok me žena odjevena u crno od glave do pete s pozornice gleda ravno u oči, na što se ukipim. Možda sam prekršio neko pravilo? Ipak sam naviknut na manje sterilnu atmosferu Medike i Močvare. Nekoliko iščašenih pokreta kasnije shvaćam da je riječ od suvremenom plesu, što mi donosi olakšanje - meditacija može početi, neću ni brojati glazbenike. Nešto kasnije budim se iz transa, ustajem s ostatkom dvorane u standing ovation te dolazim do zaključka da vrijeme zaista jest relativno. Moglo je proći i pet sati, to bi znala jedino moja bolna leđa. Premda će Barbara kasnije prigovoriti blago 'ispadanje' glazbenika u nekim trenucima, ne toliko iskusno uho poput moga to nije čulo, a mnogobrojni glasovi u mojoj glavi su postali jedan, koji kaže - ovo je bilo savršeno!

Bih li ponovio iskustvo kada bi se prilika ukazala na zagrebačkom Muzičkom biennaleu? Apsolutno bih, čak i ako bih morao napustiti sigurnost 'niske' kulture koju obično uživam po svim tim alternativnim prostorima Zagreba i regije. Dobar falafel se odnedavno može pojesti i ovdje, vrijeme je za Reicha.