Višegodišnji glavni urednik Zareza i član mnogobrojnih redakcija kulturnih časopisa, pisac i teoretičar, a mnogima poznat i kao najdraži knjižničar ili bloger, Zoran Roško objavio je debitantski roman, svoju drugu autorsku knjigu, nakon teorijske 'Paranoidnije od ljubavi, zabavnije od zla' te zbirke nove američke inovativne proze 'Moje noćne more prelijepe su za ovaj svijet' koju je uredio.

'Ljepota jede ljude' eksperimentalni je roman o religijskoj bombi za spas svijeta i Isusu koji eutanizira čovječanstvo, intrigantnog podnaslova 'mp3 roman'. Bit će predstavljen na Zagrebačkom sajmu knjiga 19. svibnja u 12 sati u zagrebačkoj knjižari Profil Megastore, a uoči promocije Roško pojašnjava zašto eksperimentalni, zašto mp3 i koji je točno problem s ljubavlju.

Naravno da roman ima mnogo glavnih ideja, no ovdje mogu istaknuti jednu od njih: jesu li upravo pojave koje doživljavamo kao najveće vrijednosti (ljubav, dobrota, sloboda, kreativnost) zapravo one koje stvaraju glavne 'probleme', pa su zapravo na strani 'zla', iako mu se naizgled suprotstavljaju? Svi znamo da je obično zlo negativna sila, i tu se svi možemo lako složiti, no što ako su 'dobre' vrijednosti još veća opasnost?

To je onaj poznati Unheimlich, uncanny-pristup poznatim pojavama, tipa - što ako je ono što ti je najbliže, najdraže, najpoznatije, zapravo najnepoznatije, najstravičnije i najopasnije? Jednostavan tradicionalan primjer je ovaj: ako je bog ljubav, kako to da ta ljubav stvara zao svijet? Mogući odgovor je u nekovrsnom dualizmu ili unutrašnjoj rascijepljenosti u bogu, no izvedimo radikalnu verziju: što ako ljubav stvara zlo zato što ljubav jest zlo? Zar to onda ne bi trebalo značiti da ljubav nije vrhunska vrijednost i da evolucijski trebamo ići dalje, tragati za nečime boljim od ljubavi? Što ako je ljubav na strani zla, a ne oponent zlu? Što ako je ljubav najlukaviji trik ikad smišljen?

Nije, dakle, riječ o odbacivanju ljubavi u smislu spuštanja na nešto niže od ljubavi ili o priklanjanju obično shvaćenom, mizantropskom 'zlu', nego o uvidu u nedostatnost same ljubavi, u njezinu kolaboraciju s 'neprijateljem', o uvidu o tome da ljubav nikad nije ono što obećava, nego da nas i ona vara, da je i ona 'zla'.

Nije to mizantropija, nego radikalna jadikovka: hipoteza da nas sama ljubav ne voli. A u tom je slučaju riječ o izdaji – ljubav je već otpočetka smišljena kao izdaja, kao puka medijska 'reklama' zla. Svi znaju biti svakodnevno cinični i reći 'svako zlo za neko dobro', no što ako vrijedi i obratno: svako dobro je uvijek (za) neko zlo.

No ovo nije filozofska knjiga. Možda prije svojevrsni ekstatički horor – u kojem ljudi umiru ne od patnje i boli, nego od sreće i ekstaze. Kao i u većini zanimljivih romana, pokušava se vidjeti gdje bi nas moglo odvesti ako literarno razvijamo neku razmjerno neobičnu pretpostavku. Ovdje to dovodi do egzistencijskog delirija, i na kraju do eutanazijskog brisanja čovječanstva istom onom ljubavlju koja ga je trebala 'spasiti'. Da, Isus je iskupio naše grijehe, no cijena je da sad svi mi moramo umrijeti da bismo iskupili njegove grijehe, grijehe inherentne samom božanskom biću.

No ja to vidim kao satiru na apokaliptičke teme: da, 'Ljubav' nas spašava, ali od nas samih, jer smo cijelo vrijeme mi sami bili prepreka i samima sebi i 'višim' igrama, dio problema, a ne rješenja. Ovdje je to zamišljeno ne kao tragično, nego kao duhovito 'konačno rješenje' tajne ljudske povijesti.

No naglašavam da ovo nije ni teološka ni filozofijska rasprava, nego jedno od mogućih književnih, satiričkih 'rješenja' Jobova problema. Naročito ako se uzme u obzir da je i sam stil romana deliričan, gotovo barokan, cijanidno-poetičan. Najkraće: psihodelična, histerična satira na apokaliptičke teme.

O UKORIČENOJ MP3-CI   

To što je riječ o 'mp3–romanu' znači da on oponaša kolekciju pjesama na mp3-playeru, u smislu da su poglavlja međusobno različita i nekontinuirana, a opet povezana osnovnim 'duhom' ('glazbenim ukusom'). Pored toga, cijeli tekst romana zapravo je zvučni zapis onoga što čuje svaki pojedinac u trenucima prije opće apokaliptičke eutanazije čovječanstva.

Ili kao što se kaže negdje u romanu: poput mp3-playera slučajno zaboravljena u Isusovoj grobnici. Roman je zvukovna 'poruka' - audiac, ambijentalno-plesni soundtrack - namijenjena čovječanstvu prije nego što ono napokon 'shvati' o čemu se cijelo vrijeme zapravo radi. A radi se, to je jedna od mogućih interpretacija, o tome da 'spasiti' znači spasiti 'objekte', koji su misteriozniji i 'dublji' od subjekata, što onda znači i spasiti čovječanstvo od njega samog: zato je riječ o 'bombi za spas svijeta'.

Jer čovječanstvo je možda samo glitch, šum, 'greška', distorzirani eksperiment u širem kozmičkom scenariju - i same osobne Isuse masakrira netko 'drugi' itd., pokolji ad infinitum. No naznačuju se i drukčije interpretacije. Kao što sam već naglasio, ne radi se o teološko-eshatološkom, duhovnom, nego o duhovitom tumačenju apokalipse.

O EKSPERIMENTALNOM ROMANU

Nije riječ ni o hrabrosti ni o ludosti, samo trebaš imati drukčija očekivanja, npr. da nećeš biti na top-listama čitanosti. Prema mojem shvaćanju, književnost uvijek mora raditi na širenju percepcije. Ako je cijena tog pristupa da ćeš vjerojatno biti marginaliziran – so what?