Predsjednikovanju Donalda Trumpa došao je kraj na za njega očekivan način - uvrnuto i nasilno, Joe Biden potvrđen je kao novi šef SAD-a, a kolektivna mašta Amerikanaca, htjela-ne htjela, sada se neizbježno okreće budućnosti pitajući se kako će sve ovo preživjeti jedna od najdražih im institucija. Je li ju Trump zauvijek okaljao? Radi se, dakako, o instituciji filmova o američkim predsjednicima za koju Washington Post ocjenjuje kako više nikad neće biti ista
Stvarni ili pak izmišljeni predsjednici dio su američke kinematografije od njenog nastanka, što ne čudi s obzirom na to da pružaju kako zanimljivog protagonista, tako i visokorizičnu situaciju kojoj je izložen, ali i sjajnu scenografiju - fotogeničnu Bijelu kuću. Najbolje je, piše Washington Post, kad izmišljeni vođa nalikuje onome u stvarnom Ovalnom uredu.
Michael Douglas je tako, kad je zaplesao s Annette Bening na službenoj večeri u 'Američkom predsjedniku' 1995., prizivao clintonovsku demokratičnu dobronamjernost, no samo tri godine kasnije, i svega nekoliko mjeseci nakon skandala s Monicom Lewinsky, John Travolta je u 'Predsjedničkim bojama', nastupio kao utjelovljenje clintonovskih promašaja.
Ipak, izmišljeni predsjednici koji su na neki način odredili instituciju predsjedničkih filmova u Americi oni su koji su ujedno i odvažni i etični; primjerice, tihi i princijeplni Frederic March u filmu 'Sedam dana u svibnju' iz 1964., heroj Bill Pullman u 'Danu nezavisnosti' iz 1996., zatim pomalo grubi Harrison Ford u 'Air Force One' iz 1997. te Morgan Freeman u 'Žestokom udaru' iz 1998., koji predvodi svijet u borbi s ogromnim kometom koji prijeti zbrisati planetu.
Današnjoj publici, piše Washington Post, a osobito onoj globalnoj koja je sa strane promatrala strmoglavi pad Amerike, teško bi se više mogle prodati takve fantazije. 'Nakon četiri godine sitničavih melodrama, bijesnih tweetova u pet ujutro i odbijanja preuzimanja ikakve odgovornosti, Harrison Ford koji reži: 'Silazi s moga aviona!', danas bi izazvao tek kolutanje očima.'
Bilo je, dakako, kroz povijest na ekranima predsjednika zlikavaca, ali gotovo uvijek bili su iznimke, materijal za parodiju ili pak birokratsku washingtonsku burlesku. Prije svega, bili su tu da bi gledatelje podsjetili na njihove najviše zajedničke ideale. Sada, međutim, 'karikatura dolazi iznutra, iz same Bijele kuće'.
'Nakon brojnih skliznuća u protekle četiri godine, nakon silne nesposobnosti, kaosa, laži i pokušaja puča, popisu možemo dodati i smrt institucije predsjednika u pop kulturi, bilo u smislu utjelovljenja najših najuzvišenijih težnji ili pak u smislu namjračnijeg, ali opet zabavnog proročanstva. Naravno, mi i dalje možemo voljeti besprijekorno vladanje Martina Sheena i Geene Davis u serijama 'Zapadno krilo' i 'Vrhovni vođa', kao što i dalje možemo potajno uživati u sumnjivim usponima Kevina Spaceyja i Julie Louis-Dreyfus u 'Kući od karata' i 'Potpredsjednici'. Ipak, nijedan od tih arhetipova više se ne čini prikladnim: prema jednom smo previše cinični da bismo mu vjerovali, a u drugog sada vjerujemo i previše', piše Washington Post.
vezane vijesti
Ukratko, kada se u stvarnosti učini da više nema moralnog dna, tada i na ekranu ono što je nekoć bilo tabu postaje obično. Štoviše, kako je naveo Rod Lurie koji stoji iza serije 'Vrhovni vođa', 'satiriziranje monstruoznog ponašanja u Bijeloj kući sad je gotovo kao da ismijavate ljude koji imaju rak'. 'Vidjeli smo kakvu štetu mogu napraviti narcizam i odbacivanje svih normi. I nije nimalo smiješno', poručuje.
Zbog stvarnog američkog predsjednika koji je sustavno narušavao samu ideju stvarnosti teško da će u skorijoj budućnosti biti satira na tragu 'Predsjednice', smatra Lurie. No, idealizma hoće, vjeruje, barem kako bi poslužio kao protuotrov nedavnoj povijesti. 'Hollywood će nam dati ono što smo uvijek htjeli gledati, ono što idealiziramo, ono što trebamo', kaže on.
'No ako i bude zastoja u predsjedničkim filmovima, to možda i nije tako loše', navodi Washington Post ističući kako je možda dobro napraviti odmak od imidža demokracije kakav je Hollywood uporno izvozio svijetu, s fokusom na jednoga čovjeka, bilo velikog pozitivca ili negativca.
'Kako je prošle godine primijetio Aaron Sorkin, koji stoji iza 'Američkog predsjednika' i 'Zapadnog krila', velika drama treba nezaboravnog junaka ili pak kompliciranog antijunaka. U trenutnoj Bijeloj kući, rekao je, 'izgleda da je samo previše frkanja brka i kukavičluka'. I zato, dok Hollywood bude oskudijevao u najboljim načinima kako u budućnosti prikazati predsjednikovanje, možda u međuvremenu napravi mjesta za istraživanje drugih važnih institucija, građana i pokreta koji čine demokraciju u njenom najpunijem značenju. Upute bi pritom mogli potražiti u prošlosti. Barem jedan filmski klasik pruža im briljantan prikaz istraživanja političke korupcije veće od života, kao i sistemskih i istinskih demokratskih sila potrebnih da bismo se s njome borili. A u 'Svim predsjednikovim ljudima', uz jednu kratku iznimku, naslovni se lik, srećom, ne pojavljuje na ekranu'.
