Koliko ste puta u razgovorima u kojima je netko tražio podršku, pomoć ili suosjećanje mogli čuti isprazne fraze poput "Ma sve će biti u redu", "Vrijeme liječi sve rane", "Moraš na stvari gledati pozitivnije", "Moglo je biti i gore", "Sve se u životu događa s razlogom", "Ali barem imaš…"?

Iako dobronamjerne, takve su izjave uglavnom beskorisne, a u nekim situacijama mogu biti i iznimno štetne, tvrdi američka psihoterapeutkinja Whitney Goodman i autorica hvaljene knjige Toksična pozitivnost, objavljene ovih dana u izdanju Stilusa.

Kako je moguće da pozitivnost može biti toksična?

Naime, iako se uglavnom koristi u dobroj namjeri, toksična pozitivnost – odnosno isforsiran i pretjerano pozitivan pogled na situacije i svijet – dovodi do potiskivanja negativnih emocija, umjesto da ih se osvijesti i procesuira na zdrav način što dokazano pogubno djeluje na naša tijela, umove, odnose i društvo. Emocionalno potiskivanje, nastavlja Goodman, okidač je tjelesnog stresa, utječe na krvni tlak i pamćenje te povećava rizik od dijabetesa i srčanih bolesti.

Istodobno, naglašava ova popularna američka psihoterapeutkinja koju na Instagramu prati više od pola milijuna ljudi, valja imati na umu da pozitivnost nije potpuno loša. Štoviše, kad se pravilno primjenjuje, ona može biti itekako korisna. Naime, pozitivni osjećaji poput zahvalnosti, zadovoljstva, optimizma i samopouzdanja dokazano produljuju život i pospješuju zdravlje. Nema sumnje da je zdravo osjećati se "pozitivno" kad to doista osjećamo, zaključuje Goodman, a ne kad to kažemo samo reda radi, odnosno jer okolina to očekuje od nas.

Naime često se prisiljavamo na pozitivnost samo zato što nam društvo to nameće; a sve manje od toga smatra se osobnim neuspjehom. Na negativnost se gleda kao na neprijatelja pa kudimo sebe i sve oko sebe kad joj podlegnu. Ako niste pozitivni, jednostavno se ne trudite dovoljno i opterećenje ste za sve oko sebe. U tom smislu, navodi Goodman, pritisak da budemo sretni i izgledamo sretno nikad nije bio veći. "Stalno nam govore da se ništa ne postiže bez pozitivnog razmišljanja. Pozitivno razmišljanje sve popravlja, a sreća i pozitivnost postali su i cilj i obveza. A kad vam nešto u životu pođe po zlu, to je zato što ste bili 'pesimistični' ili se 'niste dovoljno trudili'.“ No, ako je pozitivno razmišljanje ključ ispunjenog života, zašto su onda mnogi od nas i dalje nesretni", pita se autorica.

Pozitivno razmišljanje kao lijek za sve naše probleme

Pozitivnost je postalo toliko važan dio naše kulture da se smatra zastrašujućim dovoditi je u pitanje, stoga i ne čudi da je pozitivno razmišljanje danas okosnica industrije samopomoći – prema nekim procjenama, vrijedne nekoliko milijardi dolara. Danas je na tržištu više od deset tisuća knjiga o pozitivnom razmišljanju, a razni gurui samopomoći, terapeuti i životni treneri neprestano nas uvjeravaju da nas samo jedna pozitivna misao dijeli od boljeg života. Zahvaljujući sveprisutnoj literaturi i stručnim preporukama, pozitivno razmišljanje počelo se uvlačiti u sve sfere naših života, objašnjava Goodman. Vidimo je u radnoj sredini, u svojim domovima i u međuljudskim odnosima. Pozitivno razmišljanje upakirano je u gotov proizvod i prodaje se kao lijek za sve naše probleme. Unatoč tome, ljudi su sve više tjeskobni, depresivni i potišteni.

A upravo to ponukalo je Whitney Goodman, psihoterapeutkinju i ravnateljicu terapeutskog centra iz Miamija, da nešto poduzme. Rezultat je njezina knjiga, Toksična pozitivnost, gdje iznosi najnovija znanstvena istraživanja u kombinaciji s brojnim primjerima iz svoje višegodišnje prakse koji razotkrivaju svu štetnost toksične pozitivnosti za naše mentalno i tjelesno zdravlje. Njome nas, kako navodi autorica, želi podsjetiti "da je u redu ako smo ljutiti, tužni ili sretni. U redu je sve te osjećaje iskusiti u njihovoj punini. I dopustiti drugima da i oni iskuse cijelu paletu osjećaja."

Radikalno iskrena knjiga o svim zabludama i zamkama toksične pozitivnosti

Goodman se svojom knjigom potrudila obuhvatiti i širu društvenu sliku, opisujući kako se i gdje toksična pozitivnost pojavljuje u našim životima: od razgovora o neplodnosti, otuđenja u obitelji, gubitka posla i roditeljstva do tjelesnog izgleda i teških bolesti. "Kad se povuče crta, toksična pozitivnost je omalovažavanje nečijeg iskustva", tvrdi Goodman. "Kao da poručuje: 'Taj osjećaj koji doživljavate pogrešan je – i evo zašto zapravo trebate biti sretni.'" Toksičnom pozitivnošću sebi i drugima poručujemo da određena emocija uopće ne bi trebala postojati, da je pogrešna i da ćemo je uz malo truda posve eliminirati. Dok toksična pozitivnost negira emociju i tjera nas da je potisnemo, zdrava pozitivnost, objašnjava Goodman, obuhvaća i stvarno stanje stvari i nadu da će biti bolje.

Tvrdeći da je "glavna funkcija ljudskog mozga paziti na opasnost i održavati nas na životu, a ne usrećiti nas" i da su "emocije nehotičan odgovor na podražaje iz okoline, a mi nemamo punu kontrolu nad svojim emocionalnim doživljajima", autorica podriva rašireno uvjerenje da je potpuno pozitivan život isključivo u našim rukama.

Knjiga Whitney Goodman svakako je dobrodošao dašak svježeg zraka u izdavačkoj niši samopomoći. Osim analize problema toksične pozitivnosti, Goodman čitateljima nudi konkretna rješenja i savjete, pa sukladno tome u knjizi nalazimo poglavlja koja nose nazive "Kako dovesti emocije u red", "Kako se uspješno jadati", "Kako pronaći ispunjenje u teškom svijetu" itd.

Štoviše, Toksična pozitivnost mnogo je više od knjige za samopomoć; ona je, kako se navodi u pohvalnom prikazu objavljenom u Washington Postu, "knjiga za pomoć društvu". Ambiciozna, ali temeljena na jednostavnoj ideji da jedni prema drugima budemo, kako Goodman za sebe kaže, "radikalno iskreni". I da ne tjeramo sve oko sebe (i same sebe) na usvajanje filozofije "samo dobre vibracije". Ona je savršena protuteža svijetu koji, kad zagusti, zna reći samo "gledajte to s vedrije strane!"

Urnebesno zabavna priča o psihopatkinji koja je osvojila vrhove top-ljestvica

Pravni je sustav ove države smiješan, što najbolje dokazuje sljedeća tvrdnja: ubila sam nekoliko ljudi (neke od njih okrutno, neke smireno), a trenutačno trunem u zatvoru zbog ubojstva koje nisam počinila…

Upoznajte Grace Bernard. Ona je kći, sestra, kolegica, prijateljica i… serijski ubojica. Grace je izgubila sve i sad želi jedino osvetu. No nije računala da će u zatvoru završiti zbog zločina koji nije počinila.

Grace je junakinja romana Kako ubiti vlastitu obitelj Belle Mackie. Ova hvaljena, mračna satira o klasnom društvu, obitelji i slavi osvojila je prvo mjestu bestselera Sunday Timesa i od svog izlaska ne silazi s ljestvica najčitanijih knjiga. Čitatelji, baš kao ni kolege pisci, nisu skrivali svoje oduševljenje romanom. Richard Osman, megapopularni pisac krimića, ustvrdio je: "Obožavam ovaj roman", dok je jednako slavna Jojo Moyes izjavila da joj je Kako ubiti vlastitu obitelj vratio želju za čitanjem. "Jezivo, ali i urnebesno zabavno", srž je pak novinskih kritika.

Bella Mackie britanska je novinarka i spisateljica. Potječe iz novinarske obitelji, njezin otac Alan Rusbridger bio je dugogodišnji glavni urednik Guardiana, a i sama Mackie pisala je za Guardian i Vice News, dok trenutačno piše kolumnu za Vogue. Autorica je publicističkih knjiga Jog On i Jog on Journal posvećenih trčanju i mentalnom zdravlju koje su također osvojile vrhove top-ljestvica.

No njezin prozni prvijenac koji se prevodi na dvadesetak jezika donio joj je svjetsku slavu. Autorica objašnjava kako je ubojstva zanimaju još otkad je bila dijete. "Kad sam imala možda osam godina, otac mi je čitao priče o stvarnim zločinima. Da, bilo je to možda neprimjereno, ali… No, kako sam postajala starija, sve me više uznemirivao način na koji su redom pisali o ženskim žrtvama. Okrenula sam se Agathi Christie, Dorothy L. Sayers i svim tim sjajnim, kompleksnim zapletima. Svejedno, i dalje me fasciniralo pitanje zašto ljudi ubijaju. Smatram da osveta visoko kotira na popisu mogućih motiva. Zato sam i htjela napisati pomalo neobičnu, ali duhovitu priču o ubojstvu i osveti sa ženom kao glavnom junakinjom", istaknula je u jednom intervjuu.

"Antijunakinja koja bi posramila svakog književnog zlikovca", riječi su kojima su kritičari Observera opisali Grace. Bella Mackie istaknula da joj je bilo jako zanimljivo kako su joj brojne žene rekle kako su navijale za Grace dok su čitali roman:

"Gledajte, Grace je bez ikakve sumnje psihopatkinja, a ipak brojne žene žele da pobijedi. Pomalo nalik onome što osjećamo za Villanelle u seriji Ubijanje Eve. Zabavljalo me pisati o ženi koja se ne trudi svidjeti i koja se ne trudi biti simpatična. Žene ulažu jako puno vremena kako bi se predstavile kao pomirljive, brižne. Grace nije takva i vjerujem da se to čitateljima svidjelo. No ako bih trebala sažeti o čemu je riječ u ovom romanu, rekla bih da je to roman o moći koju muškarci imaju nad ženama i kako je sve namješteno tako da oni pobijede. Stoga, da, iako sam htjela napisati humorističan roman, željela sam i da oni koji ga budu čitali osjete bijes zbog načina na koji svijet funkcionira."