Radnja romana – objavljenog u prijevodu Dražena Čulića – priča je o dvadesetpetogodišnjoj Molly Gray, djevojci koja je naviknuta biti nevidljiva, skrivena od tuđih pogleda. Čak i njezin posao sobarice u luksuznom hotelu zahtijeva da bude nevidljiva. Ona je samo sobarica – zašto bi je itko trebao primijetiti? Njezino je da čisti, radi i ignorira sve ekscentričnosti i tajne gostiju.

U svom poslu, njegovoj rutini i strogo propisanim pravilima, Molly svejedno neizmjerno uživa. Ali njezin se život preokrene naopačke kad otkrije mrtvo tijelo ozloglašena gosta, Charlesa Blacka. Takav nered ne može lako počistiti. Molly stoga kreće u potragu za istinom slijedeći tragove o kojima se šapuće po hodnicima Hotela Regency Grand...

Činjenica da je zaposlena na visokoj poziciji u kanadskom Simon and Schusteru i itekako dobro umrežena s ljudima u branši, Niti Prose nije značajno umanjila strah kada je konačno odlučila poslati rukopis agentima.

Ono čega se najviše pribojavala, priznala nam je, bilo je da će joj reći kako je roman krasan, a onda ga pristojno odbiti okrećući očima.

Ispostavilo se da razloga za strah nije bilo, a više o svemu čitajte u nastavku.

Prvi put ste u našoj zemlji. Kako se osjećate u Hrvatskoj?

- Osjećam se fantastično. Hrvati su najljubazniji ljudi koje sam upoznala. Svugdje su me dočekali vrlo toplo, i na tome sam vam zahvalna!

Spomenuli ste da se želite vratiti u Hrvatsku čim prije. Znači li to da dolazite s novom knjigom, ili turistički?

- Nadam se oboje. Vaša zemlja je nevjerojatno lijepa. Do sad sam vidjela samo Zagreb, ali čula sam priče o drugim gradovima, obali, otocima… Definitivno želim posjetiti ta mjesta.

Imate li već nacrt idućeg romana?

- Oh, imam mnogo, mnogo više od toga. Ali, ne smijem za sada puno otkrivati.

Znamo da ste čitav radni vijek proveli u izdavačkoj industriji, na mjestu urednice… Koliko je bilo teško za vas, pa još i s takve pozicije, krenuti u pisanje svog romana?

- Nije bilo lako, ali čim sam se dosjetila ideje za taj roman, znala sam da ga moram ja napisati, ili će to učiniti neko drugi. Znate, ja vjerujem da kreativnost postoji u jednoj formi koju bismo mogli usporediti s rijekom koja teče. U toj situaciji, pisac ili spisateljica su ribari. I sad, ako uhvatite neku ideju u toj rijeci - poput ribara koji ulovi ribu - vaša je odgovornost da tu ideju razvijete, da učinite nešto od nje, ili da je pustite da ide dalje s rijekom. Ja sam je odlučila zadržati, i radila sam vrlo, vrlo tiho i predano na njoj. Nisam rekla nikome od svojih kolega. Moj cilj je bio da napišem roman od prologa pa sve do posljednje rečenice, i da JA budem posve zadovoljna s njim. Taj cilj me odmaknuo od svih mojih briga, koje su najčešće išle u smjeru: “Ali, ja sam urednica, ne mogu pisati roman!”

Čitao sam da vam je ideja o kojoj govorite sinula u avionu.

- Da, bila sam na londonskom sajmu knjiga, koji je jedan od najvećih književnih sajmova na svijetu, i na koji odlazimo da se družimo s piscima i nakladnicima, kupujemo nove naslove, dogovaramo suradnje… Naravno, odsjedala sam u hotelu. I kada sam jednom prilikom ulazila u svoju sobu, zatekla sam unutra sobaricu: držala je moju trenirku u rukama i blijedo me gledala. Ona je taman bila pospremala, a ja sam - ajme, ovo je tako neugodno - ostavila svoju znojnu trenirku od jogginga na krevetu sobe. I tako smo se mi u tome času gledale, šutjele i bilo nam je objema neugodno. Odmah sam pomislila kako je posao sobarice jedna delikatna, intimna aktivnost, dok su sobarice istodobno vrlo nevidljive, a opet tako sveznajuće. Kasnije, kada sam već bila u avionu, opet sam se sjetila njezinog izraza lica. Način na koji me je ta sobarica gledala govorio je kako ona zna mnogo više o meni, nego ja o njoj. Što je, naravno, bila i istina. Pa ona je čistila moju sobu, danima!

Odmah ste znali da iz tog prizora želite napisati krimić?

- Znala sam da želim napisati žanrovski roman, koji će sadržavati misterij. Ali, htjela sam napisati krimić koji ranije nije bio napisan, uvesti u žanr nešto novo. Znate, postoji toliko majstora žanra, kako onih starijih - recimo, Agatha Christie - tako i onih današnjih, koji mnogo rade na redefiniranju žanra. Zato sam se i ja htjela poigrati sa žanrom, kako bi ga u svome romanu također održala svježim i originalnim. I onda sam odlučila da se, s jedne strane, bavim misterijom, krimićem, a s druge strane da u roman ubacim i elemente uplit literature, koja je danas vrlo popularna. Riječ je o feel-good, uplifting fikciji u kojoj pratimo duhovni razvoj protagonista koji nam na kraju pruža nadu i dobar osjećaj.

Taj hibrid zvuči kao idealna kombinacija za bestseler roman.

- Da, ali ja to nisam znala kada sam započinjala pisati “Sobaricu”. Jer, pazite, u isti roman staviti zločin, smrt i nadu? Zvuči ludo. Bio mi je veliki izazov te suprotnosti pospajati, i taj izazov je ono što me najviše motiviralo da završim ovaj roman.

Kako izgleda vaš proces pisanja? Gdje nalazite vrijeme? Koliko znam, vi ste vrlo zaposlena urednica.

- Budim se u 5 ujutro. I onda pišem četiri sata. A iza 9 sati, postajem urednica. I znate, to je odličan tempo. U tih prvih četiri sata rješavam svoje kreativne probleme, a pred kraj tog perioda ionako sam izmorena razmišljanjem o onome što ja radim. Tada se bacam na rukopise drugih autora i rješavam njihove probleme.

Jedna od velikih tema vašeg romana jest i odnos sobarice Molly s njezinom pokojnom bakom. Zašto ste se odlučili uvesti taj lik bake u roman? Jeste li ga temeljili na vlastitoj baki, kakav je bio vaš odnos s njom?

- Mene jako zanima tuga uzrokovana odsutnošću drage osobe. Odnosno, zanima me taj proces u kojemu osoba koja tuguje za nekim, tu osobu rekreira u svojim mislima. Recimo, moja majka je preminula prije 7 godina. Ona je bila vrlo snažna žena, puna bezuvjetne ljubavi. I znate, ona je još uvijek tu, sa mnom. Mi neprestano pričamo. I upravo poput mene koja snažno trebam svoju majku, Molly je trebala svoju baku. I zato ju je rekreirala, iako je ona odavno preminula.

Molly i njezina baka veliki su fanovi kultne krimi-serije "Columbo". Znamo da su i danas ljudi prilično opsesivni oko krimi-serija - imate li i vi neke favorite koje ne možete prestati gledati?

Naravno. Obožavam seriju “Only murders in the building”. To je jedna sjajna murder-mystery priča, smještena u jednu zgradu u kojoj ljudi neobjašnjivo umiru, jedan za drugim. Osim toga, ne mogu prestati gledati “Sluškinjinu priču”, a doista mi se svidjela i serija ”Kruna”.