Volim znati što čitaju drugi ljudi, proučavati knjige o njihovu iskustvu čitanja i razmjenjivati dojmove o knjigama. Čitanje tada prestaje biti usamljenička, individualna djelatnost, počinje dijeljenje čitalačkog doživljaja, razgovor o pročitanom, koji se po mogućnosti ne svodi na lektirna pitanja, kratak sadržaj i glavne likove. Pa ipak, unatoč tome što takve razmjene s veseljem očekujem, rijetko me zadovoljavaju. Najčešće drugi biraju meni strane naslove, često iz nekog razloga idealiziraju autora pa nisu objektivni prema knjizi, a u najgorem slučaju o knjizi imaju mišljenje koje su negdje pročitali.

Voljela bih suvisle književne preporuke, no budući da ih je tako malo, bacim pogled i na knjiške top-liste.

A to je pak, posebna priča. Primjerice, godinama razmišljam zašto emisija 'Pola ure kulture', u rubrici Sedmica tjedna, niže knjige prodane u odabranim knjižarama, a nikad ne spomene najposuđivanije u knjižnici - osobito u vrijeme kad je zbog krize puno veća gužva u knjižnicama nego knjižarama - ako ne već po kriteriju kvalitete.

Nema u toj emisiji ni liste preporuka za čitanje, koje bi mi bile zanimljive, osobito kad bi se na njima našli i davno izašli, a zaboravljeni književni biseri, pa bi se barem nakratko zanemario diktat novih 'bestselera', kojima suvremenost naravno ne jamči ni kvalitetu ni buduću čitanost.

Za oko mi je zapela anketa književnog portala Book Riot, 'The 25 most hated books': 937 čitatelja je navelo najomrznutiju knjigu i unijelo 747 naslova. Na prvi me je pogled frapirao nedostatak kriterija: na popisu su se istovremeno našli pomodni hitovi upitne kvalitete, ('Sumrak ' Stephanie Meyer i 'Alkemičar' Paula Coelha), ali i klasici neupitne književne vrijednosti poput 'Ponosa i predrasuda' Jane Austen, 'Srca tame' Josepha Conrada, 'Velikih očekivanja' Charlesa Dickensa te 'Uliksa' Jamesa Joycea.

Bilo je očito da su se glasači vodili različitim kriterijima. Jedni su glasali za loše knjige jer su stvarno loše, tj. nemaju nikakvu književnu vrijednost poput 'Sumraka', a drugima su omrznuli naslovi iz dosadne školske lektire, za kojima nikad kasnije u životu nisu posegnuli, poput 'Jane Eyre' ili nedajbože 'Uliksa'. Takav izbor 'najgorih knjiga' zapravo upućuje na činjenicu da su mnogi dobri autori nepravedno osuđivani samo zato što čine dio kanona pa ih već i sama 'obaveznost' osuđuje na mali broj čitatelja-mučenika koji će im se vraćati i čitati ih onako kako zaslužuju.

Još je zanimljivije da je isti portal krajem prošle godine proveo anketu o najdražim romanima svojih čitatelja, i među prvih deset najboljih pojavljuje se čak pet romana s liste onih najomrznutijih, i to 'Ponos i predrasude' Jane Austen, 'Jane Eyre', Charlotte Brontë, 'Veliki Gatsby' F. Scotta Fitzgeralda, 'Orkanski visovi' Emily Brontë i 'Lovac u žitu' J. D. Salingera. Još poznatiji knjigoljupski portal, Goodreads, uvrstio je 'Ponos i predrasude' kao drugi roman na popis omiljenih knjiga, na kojem je 'Sumrak' šesti po redu.

O kakvim je, dakle, kriterijima riječ?! I Bookriot i Goodreads specijalizirani su portali za knjigu, koje vjerojatno posjećuje publika koja voli čitati, nije neki općenitiji medij kojem se omaklo književno pitanje, na kojem bi možda na anketu odgovarali ljudi koji zapravo ne vole čitati, ali uživaju ispunjavati online ankete. Kad biraju autori, međutim, popisi bivaju drugačiji, što dokazuje lista iz Guardiana 2002., u kojoj je sudjelovalo 100 autora iz 54 zemlje – odgovaralo na pitanje koje su knjige najviše utjecale na kulturu općenito, ali i na njih osobno. Kao što se moglo pretpostaviti, popis je prilično elitistički, svi su odabrani naslovi neupitno kanonski, ali su barem jasni kriteriji izbora.

Međutim, kad se na istoj top-listi nađu James Joyce i Stephanie Meyer, nužno je zapitati se vole li ljudi jednostavno anonimno ispunjavati ankete, bez posljedica i preuzimanja odgovornosti, pa to rade brzo, bez razmišljanja i utemeljenih kriterija? Najpesimističniji je zaključak da dobar dio čitatelja takvih kriterija ni nema, jer zbog pomanjkanja šireg intelektualnog stava nikada nisu naučili čitati kritički, ili jednostavno s trivijalne literature nisu htjeli ni uspjeli prijeći na višu razinu čitanja. I što nam onda takve razlike u književnim ukusima govore o ozbiljnosti specijaliziranih književnih portala? Zašto unose zbrku objavljivanjem neutemeljenih popisa, kad bi baš oni trebali pridonositi razvijanju kritičke čitalačke svijesti?

Dade li se možda zaključiti da 'ljubitelji književnosti', ili oni koji se takvima drže, nisu ništa manje iracionalni te da nemaju ništa bolje kriterije od prosječnih nečitača? To se neće promijeniti dok se obrazovanje na svim razinama promišljenije ne počne baviti čitanjem, dok ne uvede red u obavezne popise lektire, prestane zahtijevati zadovoljavanje sadržajnih kriterija poput 'mjesta i vremena radnje' i ne počne postavljati ozbiljna, kritička pitanja o pročitanome.