Događaji, ličnosti i prakse koje društvo pamti i načini na koje pamćenje uobličuje u prostoru-vremenu, npr. spomenicima, imenovanjima ulica, memorijskim ritualima, pisanju povijesti i slično, jasno pokazuju kakvo je to društvo i koje vrijednosti usvaja. Ono što društvo pamti i ono što zaboravlja, najbolje definira njegov identitet pa se upravo na polju memorije odvijaju stalne borbe jednog poretka s drugim i ogleda moć raznih figura sjećanja. Društveno pamćenje nije zbroj pojedinačnih sjećanja, nego je riječ o političkom procesu u kojem vladajući ideološki poredak preslaguje prošlost i konstruira odgovarajući identitet i odgovarajuću naraciju o povijesti.

Pojedinačno sjećanje također nije slučajno i neovisno, jer društvo daje signale pojedincima čega se i kako trebaju sjećati. Pojedinačno sjećanje koje ne odgovara diktatu vremena, zatvara se u prostor privatnosti – doma ili neke uže grupe - pa se kodira i prenosi alternativnim kanalima (npr. usmeno u obiteljskim zajednicama) ili s vremenom blijedi i nestaje ili, pak, s političko-ideološkim promjenama izlazi iz sfere privatnoga. Što je društvo otvorenije, uključivat će više pojedinačnih sjećanja i različitih manifestacija identiteta, dok ono totalitarno ili temeljeno na autoritarnim praksama, strogo propisuje sjećanje, kontrolira ga i poseže za represivnim mjerama prema pojedincima/grupama koji/e pamte ono što je odozgor naređeno zaboraviti.

To su ukratko ključne točke relevantnih zapadnih teorija o kulturi pamćenja/sjećanja i načinima na koji vladajuća ideologija konstruira svoje identitete i priče o povijesti. Na što te postavke upućuju kad ih primijenimo na konkretno vrijeme-prostor? Što ovdašnja društva od 1990-ih nadalje pamte i komemoriraju, što zaboravljaju i potiskuju i što to govori o samim tim društvima, o njihovim vrijednostima, odnosu prema prošlosti i njihovoj otvorenosti?

Stazama Tuđmanove revolucije

Odgovore na ta pitanja sadrži studija Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja splitskog povjesničara Dragana Markovine, koju su, po svoj prilici, upravo stoga što precizno secira ovo društvo i prokazuje njegove domoljubne političke svetinje, mainstream mediji zaobišli. Sam Markovina je dobrom dijelu (izvan splitske) javnosti postao poznat tek nakon nedavna gostovanja na HTV-u, u kojemu je bez kalkuliranja utvrdio ono što se ne usuđuju vladajuća tzv. lijeva politička elita i većina analitičara koji zaposjedaju javnu sferu i proizvode kurentne naracije, a to je da u Tuđmanovoj vladavini nije bilo ničega pozitivnog.

Upravo su Tuđman i njegova politička i intelektualna elita 1990-ih, kako pokazuje brojnim primjerima i analizama u ovoj knjizi, proveli opsežnu reviziju povijesti, negirajući i demonizirajući socijalističko i antifašističko naslijeđe, reinterpretirajući neka druga razdoblja i ličnosti, falsificirajući povijest i izmišljajući nove tradicije. Fetišizam države i naracija o tisućljetnom hrvatskom snu o neovisnosti, odredili su cijeli oficijelni odnos prema prošlosti, a sve što se nije uklapalo u novu nacionalnu pripovijest i što je upućivalo na drukčije, hibridne identitete, odstranjivalo se kao kakvo maligno tkivo. Novi nacionalni identitet – koji je trebao biti različit od drugih, susjednih i neprijateljskih identiteta – značio je novo pamćenje i novi zaborav, nove historije i nove relikvije na oltaru domovine.

Do takvih identitetskih preobrazbi i zaokreta moglo je doći samo čišćenjem povijesti i ideološkom represijom nad ranijim društvenim i pojedinačnim sjećanjima; morale su se osmisliti strategije, poduzeti mjere, mobilizirati članstvo. Trebalo je, dakle, predano raditi na tome da konstruirana nacionalistička matrica uhvati korijenje, da se partikularni identitet jedne grupe nametne kao vladajući za cijelu naciju i da se ljudi poboje izdajničkog učinka vlastitih sjećanja, pa ih onda sami počnu brisati i potiskivati. Pobjedom HDZ-a i Tuđmana 'hrvatsko društvo
je ušlo u fazu potpune razgradnje naslijeđenih društvenih odnosa i društvenih imaginarija', a tada uspostavljena identitetska matrica vrijedi i danas i sve posttuđmanove vlade nisu je se usudile preispitati.

Demonizacija socijalizma i rehabilitacija ustaštva

Markovina izdvaja u knjizi brojne primjere takvog drastičnog zaokreta, gromoglasnog otklizavanja društva u destrukciju i nacionalizam; među njima, najuočljivije su promjene u prostoru i uništavanje mjesta sjećanja, poput masovnog preimenovanja ulica i trgova i rušenja ili devastiranja oko 3000 spomenika NOB-u i antifašizmu. Slično ideološko označavanje terena poduzimala je gotovo svaka prevratnička vlast, pa su tijekom 20. stoljeća mnoge ovdašnje ulice nekoliko puta mijenjale svoje nazive.

No specifičnost Tuđmanove vladavine je u opsežnosti takvih prostornih prekrajanja (samo u Splitu od 1990. do 1993. preimenovano je oko 150 ulica), falsificiranju činjenica i opasnom prevrednovanju zločinačkog naslijeđa ranijih režima (NDH). Drugi primjeri ukazuju na dubinske promjene identitetske paradigme i preusmjeravanje socijalne energije, što se npr. iskazuje u revizionizmu prema socijalističkoj i partizanskoj povijesti (u udžbenicima ili čišćenju knjižnica od knjiga neodgovarajućeg sadržaja) i rehabilitaciji ustaštva, npr. u sklopu Tuđmanove naracije o svehrvatskoj pomirbi, na koju se i danas – vidjeli smo u nedavnom predizbornom dodvoravanju dijelu birača – pozivaju vladajući političari.

Studije slučaja: Split i Mostar

Ključne strategije nacifikacije društva i ključne mnemotehnike koje su razne vlasti poduzimale kako bi ustoličile pa potom očuvale tuđmanovske identitetske zasade, Markovina u knjizi analizira na primjerima dvaju gradova: Splita i Mostara. Riječ je o specifičnim urbanim mikrokozmima koji su ranije bili prepoznatljivi po svome partizanskom i antifašističkom naslijeđu te stoljetnom multikulturnom životu, da bi tijekom 1990-ih postali utvrde desnice, konzervativizma i agresivnog, politički rudimentarnog ponašanja.

Od mediteranskoga grada supstancijalno heterogenih identiteta i raznolikog naslijeđa, od čega su u 20. stoljeću najvažniji antifašizam, radnički pokret i lijeva orijentacija, Split je postao poprište desničarskog mahnitanja i neoustaške hajdučije. Na njegovoj rivi sto tisuća ljudi 2001. oduševljeno skandira osuđenome ratnom zločincu, a nekoliko godina ranije javno se spaljuje jedan satirički tjednik – čiji se nekadašnji novinari i urednici danas i ovdje imaju puno pravo nazivati Charliejevom braćom. Lažira se tu povijest, čak i ona obožavanog Hajduka (prešućivanjem njegove viške, partizanske epizode), što ne treba čuditi ako se promotri odnos SDP-ove gradske vlasti prema antifašizmu, a on se, po Markovini, paradigmatski ogleda u odabiru najvažnijih datuma iz povijesti grada koji su uklesani na stupu (štandarcu) na Pjaci 1999. godine. Naime, u toj 'ljevičarskoj' povijesnoj sintezi zjapi velika pukotina zaborava, dvadesetostoljetni vakuum, jer se od pobjede narodnjaka 1882. do osamostaljenja države 1991. po njima ništa važno bilježenja nije dogodilo.

Današnja vlast Splita ne pamti ni ne komemorira žrtve Lore niti na druge načine potiče suočavanje s prošlošću 1990-ih, sa stradanjima civila u tom logoru ili terorom nelegalnog useljavanja u stanove koje se odvija na zamračenoj mizansceni rata. Današnje ignoriranje zločina i zaobilaženje istine o 1990-ima doveli su do opasnoga neznanja, pa su tako, prema Markovininim riječima iz jedne radijske emisije, studenti sociologije na splitskom Fakultetu na pitanje svoga profesora što znaju o Lori, većinom odgovorili – ništa. No u Splitu se tijekom posljednjih 25 godina iskazivao i najsnažniji javni otpor (post)tuđmanizmu i nacionalizmu u djelovanju feralovaca i nekih pojedinaca; po ovome autoru, upravo je 'žestina ideološkog udara' na Split izazvala i 'žestinu otpora'.

Mostar je do prevrata 1990-ih bio višenacionalan grad povijesno integriranih i međusobno ispremiješanih triju kulturno-religijskih paradigmi. U njemu je otpor fašizmu bio iznimno snažan (kao i u cijeloj Dalmaciji) pa je, prema podacima iz knjige, od oko 18000 predratnih stanovnika njih oko 6000 bilo aktivno u partizanskome pokretu. Zato su i sva 'nastojanja HDZ-ove politike za ostvarenjem svojih nacionalnih ciljeva' i ustoličenjem Mostara kao metropole hrvatske dijaspore, morala biti 'u suštini agresivna i negacijska, s punom koncentracijom na brisanje naslijeđene memorije i kulturnog i svjetonazorskog opredjeljenja grada'. Herceg-Bosna kao hrvatsko srce tame, 1990-tih reanimirala je ustaške sablasti i poduzela takve mjere čišćenja pamćenja i preuređenja identiteta da se zatrla većina vidljivih znakova ranijih kulturnih pluralnosti i svjetonazorskih orijentacija stanovništva. Mostar je danas podijeljeni grad u podijeljenoj državi u kojoj je teško uspostaviti bilo kakav oblik zajedničke memorije, grad u kojem su falsifikati općeprihvatljivi, a simbolički se destrukcija prošlosti i ovdje jasno ogleda u prostoru, npr. u današnjem jadnom stanju genijalnog spomeničkog kompleksa Bogdana Bogdanovića 'Partizansko groblje', smještenog na tzv. hrvatskoj strani grada.

Potencijal znanosti

Markovinina knjiga 'Između crvenog i crnog' svojevrstan je raritet u ovdašnjoj suvremenoj historiografiji, s obzirom na to da se u njoj analizira aktualno društveno stanje, politike sjećanja i identiteta koje su još u punoj snazi i u koje – pravdajući se potrebom za povijesnom distancom – akademska elita uglavnom ne želi dirati. Uz to, ona dokazuje da je za dobru znanost potreban – osim upućenosti i metodologije – i neki 'višak' autorske motivacije, osobni, emotivni ili etički pokretač, nešto izvan-znanosti zbog čega je autoru životno važno pisati upravo tako kako piše. Markovinina knjiga stoga nije jedna od onih beskrvnih, stručno korektnih studija koje ste pročitali i zaboravili, već ona ostavlja trag na čitateljskoj mentalnoj i memorijskoj mapi. I najvažnije, ona ima potencijal za oslobađanje društvenih i osobnih memorija i mijenjanje društveno-političkog ambijenta u kome se kao samorazumljive stalno iznova nameću retardacijske, nacionalističke naracije iz Tuđmanova doba.

Dragan Markovina: Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja; Plejada, Zagreb – University Press, Sarajevo, 2014.