Mead čitateljima otkriva svoju duboku povezanost s romanom 'Middlemarch' spisateljice George Eliot iz 1874., istražujući način na koji ju je formirao i obilježio njen život. 'Uobičajeno je reći da je čitanje oblik eskapizma, da se u knjizi gubimo, ali knjiga može biti i mjesto na kojem se pronalazimo, može nas razumjeti barem onoliko koliko mi razumijemo nju', drži Mead.

Autorica je u raznim fazama života čitala 'Middlemarch' – roman koji je Virginia Woolf nazvala 'jednim od rijetkih engleskih romana napisanih za odrasle ljude' – uvijek s novim razumijevanjem likova i njihovih problema. Mlade se čitateljice romana redovito poistovjećuju s glavnom junakinjom Dorotheom, naivnom ali odlučnom djevojkom gladnom znanja i proširivanja vidika. Budući da joj formalno školovanje to nije moglo omogućiti, udaje se za puno starijeg Casaubona, pogrešno vjerujući da će se uz njega moći obrazovati, misleći da je 'divno kad ti je muž vrsta oca, i mogao bi te naučiti čak i hebrejski da zaželiš.'

Pokazuje se, međutim, da Casaubon nije kakvim ga je Dorothea držala, i da je život posvetio posve jalovom i besmislenom intelektualnom projektu. I Rebecca Mead – kao mlada čitateljica – potpuno se poistovjetila s Dorotheom i njezinom željom za samoostvarenjem. No, pri kasnijim čitanjima shvaća da bi se mogla prije poistovjetiti s Casaubonom i njegovim neuspjelim intelektualnim pokušajima, pitajući se s kime se sama George Eliot zapravo poistovjetila, pišući 'Middlemarch' u zreloj dobi. Kad je bila mlađa, Rebecca Mead je u 'Middlemarchu' nalazila potvrdu da se treba maknuti iz provincije i vidjeti svijeta, da bi u zrelijoj dobi shvatila da se u tom romanu krije i ljubav prema domu i ukorijenjenosti.

Višestruko iščitavanje zanimljivo je i zbog slojevitosti likova romana, njihovih mnogostrukih pogleda na svijet, kroz koje je George Eliot pokušavala djelovati prosvjetiteljski, nagovarajući čitatelja da promisli o vlastitoj perspektivi i možda je dovede u pitanje. Danas to može djelovati zastarjelo, ali je li zaista tako? Rebecca Mead pita se o mogućnostima fikcije da nadogradi naše osobnosti.

Svjesna da 'Middlemarch' ne treba čitati u biografskom kodu, ipak drži da u romanima autori mogu istraživati vlastitu subjektivnost. Roman koji postaje dio života, ugrađen u osobnost poput ožiljaka iz djetinjstva, 'Middlemarch' postaje otvoreni tekst kojemu se Mead može vraćati, uživati u njemu, ali i pronaći nešto nedočitano, povezano s vlastitim zrelijim stavovima. Jer to je njezina knjiga, knjiga koju čita, istovremeno se osjećajući od nje pročitanom.

U žanrovskom smislu zanimljiva je to kombinacija autobiografije, biografije i književne kritike, koju je Joyce Carol Oates nazvala bibliomemoarom. Rebecca Mead u sklopu 'Svog života u Middlemarchu' tragala je za George Eliot na mjestima gdje je ova živjela. Čitala je njezine rukopise i pisma, posjetila kuće i vrtove u kojima je obitavala, iako su neka od tih mjesta prenamijenjena i nemaju više veze sa slavnom engleskom spisateljicom. Potragom za životom George Eliot Rebecca Mead iskače iz literature i traga za poveznicama svoga i njezina života.

Iz biografske napomene da je Eliot 'počinjala pisati odmah nakon doručka, u 8 ujutro, i radila neprekidno pet sati. Bila je potpuno oslobođena kućanskih poslova - nije znala što je za večeru dok ne bi došla do stola', dobiva se dojam da se Mead engleskoj spisateljici divi, istovremeno joj zavideći na vremenu za pisanje, za koje se ona sa svojom i suprugovom djecom vjerojatno teže može izboriti. Iz pisama George Eliot Mead je mogla naslutiti kako se ova nosila s majčinskim osjećajima za djecu svoga nevjenčanog supruga. Sama činjenica da je George Eliot u svoje doba imala nevjenčanog supruga – zbog čega ju je većina prijatelja odbacila – Rebecci Mead pokazala je da se za prave vrijednosti isplati izaći iz okvira, čak i ako zbog toga uslijedi neodobravanje okoline. Zato je ova knjiga i potraga za načinima samoostvarenja, uz stalno balansiranje sa zahtjevima privatnoga života.

Prije pisanja, George Eliot je navodno čitala romane Jane Austen. A u doba osobnih kriza, Rebecca Mead je iz 'Middlemarcha' dobivala uvid u razmišljanje o ljubavi i udaji, samoostvarenju nasuprot intelektualnoj jalovosti, te želji za bijegom iz provincije i životu u gradu. Nije pritom značajno što George Eliot na kraju nije pisala kao Jane Austen, niti je Rebecca Mead živjela kao Dorothea Casaubon. Prva je u Jane Austen vidjela spisateljicu na čije se samoostvarenje mogla ugledati, a druga je zajedno s likovima najdražeg romana mogla birati načine svoga bivanja i pisanja. To su samo neki od načina, pokazuje 'My Life in Middlemarch', na koje nas čitanje književnosti može obogatiti.