'Je li to nešto do mene ili svijet postaje sve luđi?' pita Joaquin Phoenix u ulozi Arthura Flecka/Jokera u novom filmu 'Joker'. Pravi odgovor je - oboje, piše Steve Rose iz Guardiana.

'Fleck je čovjek koji malo pomalo gubi razum, ali i ono što je 'tamo vani', izvan njega, bure je baruta sastavljeno od bezakonja, nejednakosti, korupcije, gubitaka i sveopćeg očaja. Jokerova priča smještena je negdje ranih 1980-ih, ali svejedno glasno odzvanja u našoj sve luđoj stvarnosti', komentira Rose.

Nije stoga čudno to što je 'Joker' iz 2019., mada je film priređen tako da bude i kritički i komercijalni uspjeh, ipak izazvao priličnu zabrinutost. Rana verzija scenarija, koja je procurila u javnost, kao i Phoenixov portret tužnog mladog muškarca koji gubi razum (zbog problema s mentalnim zdravljem, prošlih trauma, propale karijere komičara i usamljenosti) dovele su do toga da se film povezuje s tzv. kulturom incela (skraćenica od engl. involuntary celibates, što bi se moglo prevesti kao 'osobe u nedobrovoljnom celibatu'). Pojam se odnosi prije svega na muškarce koji su zbog nemogućnosti da ostvare seksualni ili ljubavni odnos s osobom preferiranog spola ljutiti i mizogini, objašnjava Rose, dodajući kako su prve recenzije filma izrazile brigu oko toga kakvu poruku šalje 'Joker' te kakve bi akcije mogao potaknuti.

'U Americi gotovo se svaki tjedan pojavljuju tipovi poput Arthura, koji se upuštaju u masovne pucnjave ili namjeravaju izvesti neki takav čin nasilja', upozorila je Timesova Stephanie Zacharek. Zabrinuta zbog dijela filma u kojemu Fleckovo nasilje pokreće to što mu susjeda (Zazie Beetz) ne uzvraća ljubav, dodaje: 'Lako bi mogao postati zastupnik, svetac incela.'

Robbie Collin iz Telegrapha napisao je: 'Bez ikakve sumnje, ovo je film koji će izazvati frku', priznajući da je dijelom osjećao kako bi 'Joker' Todda Phillipsa trebao biti 'zaključan u sef i bačen u ocean, da ga nitko nikad ne vidi'.

Iz Telegrapha su kasnije Phoenixa u intervjuu pitali je li zabrinut da bi film 'na perverzan način mogao potaknuti one ljude kakve prikazuje i izazvati potencijalno tragične rezultate'. Glumac je nakon toga navodno ustao i otišao.

''Joker' nije prvi film temeljen na stripu koji suosjeća sa zločincem, ali je prvi koji to čini jednostrano', piše Guardianov Rose:

'Filmovi o superherojima tradicionalno podsjećaju na to da dobro na koncu pobjeđuje zlo, ali 'Joker' ide u suprotnom smjeru. Fleck počinje kao pristojna, mada izmučena duša. Pokušava uspjeti kao stand-up komičar i vjeruje da mu je misija donijeti svijetu smijeh, sve dok ga život posve ne razuvjeri. Ako oduzmete reference na Gotham i na obitelj Wayne, 'Joker' gotovo i da uopće nije stripovski film, nego radije mračna studija lika kojemu se redaju porazi i poniženja, bez ikakve naznake da će biti bolje. Kako su tvorci filma i sami priznali, a to je i angažiranje Roberta De Nira kao jednog od glumaca odalo, 'Joker' slijedi turobne filmove Martina Scorsesea iz 1970-ih i 1980-ih, 'Taksista' i 'Kralja komedije'. Ali kako je kritičar David Ehrlich napisao u svojoj kritici 'Jokera': 'Velika je razlika ako se priča iznosi u obliku mutnog, mizantropskog art filma poput 'Taksista' i ako se priča univerzalnim jezikom filma o superherojima koji će igrati u multipleksima diljem svijeta. U takvom kontekstu priča o Jokeru ne može a da ne budi osjećaj aspiracije.'

Možda je problem i u prirodi samog Jokera, dodaje Rose. 'Teško je zamisliti ovakvu priču o bilo kojem drugom stripovskom junaku. Joker je najprepoznatljiviji i najpopularniji negativac u igri, ali i najkompleksniji. I - najzabavniji.'

'Svaka generacija ima svog Jokera', kaže profesor Ben Saunders, osnivač studija stripova na Sveučilištu u Oregonu, a koji je puno pisao o superherojima. 'Svako desetljeće proteklih 80 godina imalo je svoju verziju.' Profesor sugerira da je evolucija lika rezultat 'kompleksne transmedijske petlje povratnih informacija' između raznih Jokerovih medijskih portreta, u stripu, na televiziji, u animaciji, filmu, pa čak i u videoigrama. 'Joker je zapravo serija Jokera - a talentirani kreatori slobodni su poigravati se raznim njegovim elementima u stvaranju bilo koje nove verzije.'

'Od mnogih njegovih portreta na ekranu, ona iz 1960-ih, u televizijskoj seriji o Batmanu, u kojoj je glumac Cesar Romero pokazao senzibilitet ovog slavnog prevaranta, Joker je ipak bilo plošan. To je bila refleksija ne samo tona stripova o Batmanu, nego i činjenice da se radilo o polusatnoj emisiji za djecu, što je bilo najviše što su tada superjunaci mogli dobiti.

U navodno 'mračnijoj' verziji Batmana iz 1989., u režiji Tima Burtona, aspekt prevaranta i dalje je bio prisutan. Unatoč tome što je nastupila era grafičkih romana poput 'Strašnog vica' ili Millerovog 'Povratka viteza tame', koji su istraživali likove na dubljem nivou, Burtonov Batman nikad se nije pretvarao da je išta više od oživljenog crtanog junaka. U prisutnosti prilično ukočenog Brucea Waynea (Michael Keaton) i odsutnosti zanimljive radnje, Burton je mudro dozvolio Jacku Nicholsonu da ukrade show. Pretjeranim dizajnom, retro stilizacijom i Princeovim soundtrackom (plus, prilično nekritičkog pogleda na megakapitalizam), može se reći da je Burtonov Batman bio zaista verzija prikladna 1980-ima', piše Guardianov Rose, dodajući da je uspjeh ovog Batmana postavio ton za neke od idućih nastavaka, od kojih smo morali čekati na Christophera Nolana da bismo dobili onaj pravi 'mrak' kakav su u 'Vitezu tame' obećavali Miller i Moore. 'Nezaboravna interpretacija Jokera, koju je ponudio Heath Ledger, doživljava se kao zaključak putovanja ovoga lika prema trodimenzionalnoj karakterizaciji. Kasnije, u 'Odredu otpisanih', Jared Leto možda se malo previše trudio da nadmaši nasljeđe pokojnog glumca, ali mu to nije pošlo za rukom.

Jedan od ključnih faktora koje se izostavlja, a koje komentira profesor psihologije Travis Langley, jest to da Batman nema pravih supermoći. 'Budući da Batmana definira njegova osobnost, takav slučaj mora biti i s njegovim neprijateljima. Nijedan drugi superjunak nema tako bogatu, poznatu galeriju neprijatelja, a Joker je kralj svih njih.'

S obzirom nas to, bojno polje Jokera i Batmana oduvijek je bilo više psihološko nego fizičko. U njihovoj priči radi se borbi dobra i zla, ali jednako tako i o borbi ludila i razuma. Langley, međutim, ipak oklijeva u postavljanju Jokerove dijagnoze. 'Njegovo ponašanje ne uklapa se precizno ni u jedno stanje. On je očito psihopat. Nema savjesti. Nema empatije ni za koga. Agent je kaosa i jednostavno niste sigurni - zna li on zaista što radi ili ne zna.'

Jokerove prave supermoći poigravanje su umovima drugih ljudi i u tom kontekstu film o njemu može se doživljavati kao jedan od načina da se potakne ludilo u općoj populaciji, kaže Rose.

'Trebamo li onda biti zabrinuti oko toga da će Joker i u stvarnom svijetu potaknuti kaos? Bili smo na toj poziciji već mnogo puta ranije, ne samo s Jokerom kao inspiracijom. 'Taksist' je, primjerice, imao ulogu u pokušaju ubojstva Ronalda Reagana 1982. John Hinckley, koji je povukao obarač, bio je opsjednut filmom. Gledao ga je barem 15 puta i počeo i sam izigravati De Nirovog Travisa Bicklea, koji smišlja političko ubojstvo i razvija opsesiju tinejdžerkom i prostitutkom koju je glumila Jodie Foster. Hinckley se oblačio kao Bickle, skupljao oružje kao on, pisao dnevnik poput njega, čak pio i brendi koji on pije. Također, razvio je stvarnu opsesiju Foster, koju je pratio i pisao joj kako je pucao na Reagana da bi je impresionirao. Na njegovu suđenju obrana je prikazivala 'Taksista' i ustvrdila da je Hinckley osjećao 'kao da glumi po scenariju filma'. Na koncu ga zbog ludila nisu optužili za pokušaj Reaganova ubojstva', podsjeća Rose i dodaje kako je to često situacija u kojoj se pitaš 'što je bilo prije, kokoš ili jaje'. Sam 'Taksist' bio je, a to je priznao i scenarist Paul Schrader, dijelom nadahnut pokušajem ubojstva predsjedničkog kandidata Georgea Wallacea iz 1972. Arthur Bremer, koji ga je pokušao ubiti, bio je još jedan problematični, usamljeni mladić, opsjednut oružjem i pornografijom, kojega je nedavno napustila njegova 16-godišnja djevojka.

Često su više stilizirani, nasilni filmovi koji se obraćaju mladima oni koji se smatraju opasnima. 'Paklena naranča', 'Američki psiho' i 'Rođeni ubojice', primjerice, svi su bili nadahnuća za pojedine napade. 'Rođeni ubojice' ima cijelu stranicu na Wikipediji, koja navodi slučajeve imitacijskih zločina, među kojima je i masakr u srednjoj školi Columbine. Mediji stoga sada češće i ranije stvaraju poveznice između filmova i stvarnih zločina, čak i kad ih zapravo nema.

Pucnjava iz 2012. u Aurori u Coloradu, u kojoj je ubijeno 12 ljudi, a ozlijeđeno 70, dogodila se tijekom ponoćne projekcije filma 'Vitez tame: Povratak'. U ranim izvještajima o napadu pojedini svjedoci govorili su kako su čuli da pucač viče da je Joker. U stanu su mu našli rekvizite vezane uz Batmana pa su pojedini pomislili da je to još jedan slučaj nasilja koje je pronašlo inspiraciju u filmovima. Ali kasnije se teorija raspala. Pucač nije bio fan ni Batmana ni Jokera, a maska Batmana koju su mu pronašli u stanu vjerojatno je kupljena nakon što je odlučio za vrijeme kojeg će filma izvršiti napad. Prema tužitelju, masakr se mogao dogoditi i za vrijeme bilo koje druge projekcije. 'Nema nikakve veze, kako smo uspjeli dokučiti, s Batmanom', rekao je tada.

A ipak, prije nekoliko dana članovi obitelji žrtava koje su ubijene 2012. u kinodvorani tijekom premijere filma 'Batman' pisali su studiju Warner Bros jer su zabrinuti zbog nasilja u novom filmu o 'Jokeru'. Šokiralo ih je, kako su naveli u pismu koje su prenijeli mediji diljem svijeta, to što se Jokera u filmu predstavlja kao junaka u sklopu simpatične priče o njegovu porijeklu. Iz Warner Brosa su im kasnije odgovorili da nikome nije bila namjera od Jokera praviti 'junaka'. Nekoliko kina u Americi, u međuvremenu, odlučilo je zabraniti maske i kostime na prikazivanju filma 'Joker' kako bi 'izbjegli neugodnosti drugih posjetitelja'.

Ironično, medijski senzacionalizam, tema koja je vrlo aktualna 2019., u srži je 'Jokera' Todda Phillipsa.

'Novine Gothama uokviruju prva Fleckova ubojstva kao klasni rat ('ubijmo bogate'). U jednom momentu Fleck na naslovnici novina uočava umjetnički prikaz manijakalnog osmijeha 'klauna ubojice' i prilagođava svoj osmijeh kako bi mu bio jednak. Umjesto da odašilje 'ludilo', 'Joker' je zainteresiran za istraživanje njegovih uzroka, a to zahtijeva i suosjećanje prema glavnom liku i identifikaciju manjka empatije kao jedan od uzroka. Seksualna frustracija može biti još jedan, ali nije to ključna tema. Nema jednostavnog objašnjenja, više je riječ o skupu faktora, unutarnjih i vanjskih, koji bi mogli gurnuti osobu ili društvo preko ruba. Ako nam se film danas čini pretjerano opasnim, možda nam to pokazuje prije svega koliko smo došli blizu ruba', zaključuje Rose.