Poznavatelji lika i djela velikoga biskupa posebno su fokusirali njegov književni rad koji dosad nije bio istican u dugoj nisci njegovih zanimanja, znanja, umijeća i uopće njegovih mnogobrojnih djelatnosti. O biskupu Josipu Juraju Strossmayeru (1815-1905) mnogo je napisano, ali na potpun i objektivan prikaz njegova lika i djela, čini se, još će se pričekati. Ali, ipak dosadašnjim izdanjima ipak bolje je osvijetljen njegov književni profil.

Naime, sva je sila tekstova, dokumenta o njegovu raznovrsnu djelovanju iz doba njegova života, a i kasnije, u blaženu miru pohranjena u našim i inozemnim arhivima i još je uglavnom nedovoljno proučena te počesto siromašno ili jednostrano prikazana. Tako poznavatelj biskupova sveukupnoga djela mons. dr. sc. Andrija Šuljak zapisuje u pogovoru Strossmayerovim 'Putopisnim crticama' da su ga svojatali liberali, masoni, marksisti, Jugoslaveni, Slaveni i Europa, a zbog njegove širine i progresivnosti plašila ga se i Katolička crkva i njegova hrvatska domovina.

Zašto je tomu tako, zašto biskupa kojemu je dvostruko životno geslo bilo 'Sve za vjeru i domovinu' i 'Prosvjetom k slobodi' i dan danas mnogi Hrvati, posebice oni s velikim R, sumnjiče kao slaba domoljuba, a u crkvenim je krugovima još onih koji mu zlopamte uglavnom nikad pročitane polemike na Prvom vatikanskom koncilukada je, između ostalih zapaženih istupa, govorio o papinoj nepogrešivosti.

A on je, naglašava Šuljak, ponajprije bio pastir svoje biskupije. Vrlo je aktivno sudjelovao u političkom životu Hrvatske, Monarhije, Slavenskog juga, Slavenskog svijeta i Europe. Utemeljitelj je najviših kulturno-prosvjetnih ustanova u Hrvatskoj - Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, danas Hrvatska akademija, modernog sveučilišta u Zagrebu i Galerije slika. Pomagao je stipendijama mnoge studente i đake, pisce i umjetnike. Bio je preteča zbližavanja kršćanskih crkava i kultura, posebno katolika i pravoslavnih Slavena. To mu se i danas, koliko god to bilo ekumenski, također u pomnogih instant intelektualaca baš i ne vidi kao nešto pohvalno.

Nemalo je i onih koji smatraju Strossmayera nekakvim velikim Jugoslavenom, koji je, shodno tome, uvijek zamišljao Hrvatsku, napominje Mirko Čurić, znalački priređivač knjiga 'Putopisne crtice' i 'Stolna crkva u Djakovu', kao dio nekakvih većih državnih asocijacija. Da tome nije bilo tako razvidno je i kada putopisac razmišlja o sudbini Bavarske u doba ujedinjenja Njemačke, pa kaže: Moja Bavarijo, raduj se dok je vremena, jer kada se posvema preobraziš u Germaniju, ne vjerujem, da ćeš imati često povoda takvoj radosti. Do sada je barem iskustvima dokazano, da su manje države n. pr. Belgija, Švicarska, Holandija i ista Švedska i Norveška, sretnije i zadovoljnije nego velike. Najveća je međutim nevolja, kada zla kob odsudi malen narod na savez s velikim, što ga višeput, bez ikakvoga svoga probitka, sunovrati u vrtlog velikoga troška i rasipa. Takov narod gine i valja mu osobite mudrosti i opreznosti, da sasvijem ne izgine.

E, pa nakon gornjega citata teško je zaista shvatiti one koji Strossmayera smatraju čak nekakvim duhovnim ocem Jugoslavije, a da se pritom čak ni ne obrazlaže što je uopće pojam jugoslavenstva u to doba značio. U 'Putopisnim crticama' na više je mjesta takvih pasaža koji su dokaz da samo pogolemo neznanje i priglupa zluradost može optuživati Strossmayera za jugoslavizam ili pak austroslavizam. Budući da bi se i među, čini se, sve brojnijim euroskepticima moglo naći i onih koji bi u Strossmayera mogli potražiti i neki anacionalni paneuropeizam po svaku cijenu, valja reći da se biskup zaista zalagao za Hrvatsku u zajednici europskih naroda, kaže se u predgovoru, za Hrvatsku uspravnu, pametnu i ponosnu, a ne Hrvatsku nerazvijenu, zapuštenu, na koljenima, koja se samo nekritički klanja stranim uzorima. Mons. dr. Marin Srakić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit u proslovu knjige 'Stolna crkva u Djakovu' spominje nekoliko veoma zanimljivih događaje iz zemlje i svijeta koji odlično ilustriraju dokle mogu ići zablude o Strossmayerovu stavu o nacionalnom. Naime, primjerice, kada su nakon slobodnih izbora 1990. godine počela preimenovanja ulica u jednom katoličkom i hrvatskom selu gdje se jednu ulicu htjelo nazvati po imenu toga velikoga biskupa, neki su vjernici pitali je li to u redu, naime o biskupu se i njegovim (ne)nacionalnim stavovima čuli i negativno, a pogotovu zato, smatra predgovarač, zato što je bivša vlast Strossmayera stavljala nasuprot nadbiskupu Stepincu.

'Putopisne crtice' otkrivaju autora sjajna zapažanja, velika smisla za različite komparacije, posebice s gradovima u Hrvatskoj pritom kritički vrednujući što je bolje , ali i što je gore nego li u domovini. Često upozorava na moguće uzore za Zagreb, Osijek, Đakovo itd., a pritom ne ostaje samo na opisima značajnih građevina, i to ne samo sakralnih, nego ih i valorizira prema tome mogu li biti uzor u Hrvatskoj ili ne. Ne zastaje samo na izvanjskosti gradova, već znalački ocjenjuje i društveni život, pa i političke situacije, tako da se ponekad čini da mu je putopisanje, zapravo, samo povod za njegova opća razmišljanja o tadašnjosti i budućnosti svijeta kako u inozemstvu, tako i u tuzemstvu, u njegovoj Hrvatskoj pred kojom je tada još mnogo razvojnih potreba koje on nastoji i osobno konkretno rješavati.

Prolazi on tako u veoma brzom ritmu za to doba od Djakova do Osijeka pa preko Magjarske do Beča, put zlatnoga Praga, u Draždjane (Dresden), Berlin, Bamberg pa do Monakova (München). U nekim gradovima ostaje po dva dana, ali to kao da mu je dovoljno da zapiše veoma zanimljive putositnice. Ponekad gotovo novinski reportažno zapaža, primjerice, tako da je Berlin iako velik i lijep grad poprilično nečist. Posjećuje i zoološki vrt gdje ga veseli što djeca dolaze tamo na nastavu , ali nipošto mu se ne sviđa što se posjetitelji najviše zadržavaju kod majmuna kojeg smatra odurnom životinjom jer ga se doima kao karikatura čovjeka, a ponajviše ga smeta to što majmuna tadašnja znanost proglašava pretkom čovjekovim, tj. čovjeka majmunovim unukom, a ne bićem na sliku i priliku Božju.

Tako osoban zna biti i u tekstovima o stolnoj crkvi đakovačkoj gdje o svim slikama piše detaljizirano opširno, a o dvjema slikama koje mu se ne dopadaju na samom kraju zapisuje sljedeće: Sad bi mi još samo preostalo dvije slike u glavnoj lađi opisati, ali mi se ne će. Umjetnik, koji ih je slikao, vrlo je dobar i plemenit čovjek, no slab slikar. Slike mu nimalo nisu monumentalne. Reklo se, da je učenik Overbeckov i da je dugo vremena kod Overbacka radio. Ja u njegovim slikama ni najmanjega traga Overbackove umjetnosti ne nalazim. Slika jedna predstavlja žrtvu Noemovu, a druga žrtvu Abrahamovu. Tim će slikama najoštrija kritika biti neposredno susjedstvo Seitza starijega i mladjega.

Gornji reci o majmunu i izostavljenim opisima dviju sliku, anegdotalni kakvi jesu, dobar su uzorak Strossmayerova spisateljskoga umijeća. Očito njegovi publicistički tekstovi otkrivaju autorovu iznimnu svestranost renesansnoga tipa, ponekad upravo žurnalističku rečenicu, uvijek gipku i preciznu, a obično i efektno poantiranu. Stil mu je, iako danas, dakako, pomalo antikan, ali visoko poliran i lako čitljiv.

Sklon je i originalnu izboru stilematski obilježenih riječi, pa i tadašnjih neologizama, nekih do danas neprihvaćenih, kao što je, primjerice, riječ zemnjak za krumpir, ali i sjajnih tvorevina kao što je prikrpina za nešto što se neprikladno dodaje nečemu, a to je kod njega najčešće neskladno dozidavanje objekata uz sakralne građevine. Lansiravši možda tu riječ nije ni slutio koliko će se prikrpina naći do dana današnjega oko njegova imena, lika i djela. Mnogi će mitovi, nakon čitanja predmetnih dviju knjiga, posebno oni negativna predznaka, koje su oko njega isprepleli suvremenici i nesuvremenici te zluradi svevremenici, jednostavno otpasti. Tako će i priče o njegovu nedovoljnu hrvatstvu, neumjerenu slavenofilstvu i nepriličnu kleriku, za kojeg se i danas šire priče da je imao čak tridesetpetoro djece, biti ipak stavljene pod znak sumnje. Te dvije knjige tako posebno otkrivaju autora Josipa Juraja Strossmayera izvan svih mitova.