'Svaki čin pljačkanja arheoloških nalazišta podjednako je mučan, no ovo u Jalžabetu izdvojio bih kao jedan od najgorih kulturocida u mirnodopsko vrijeme u povijesti Hrvatske', kaže Saša Kovačević iz hrvatskog Instituta za arheologiju o najnovijem slučaju koji je potresao osobito stručnu javnost.

Arheološki lokalitet u Jalžabetu kod Varaždina opljačkan je 12. rujna, a iz grobnog humka zvanog Gomila ukradeni su keramički i željezni predmeti stari 2600 godina. Gomila je, inače, spomenik iz starijeg željeznog doba i jedan od najvećih neistraženih grobnih humaka u srednjoj Europi.

Kako su 13. rujna izvijestili iz varaždinske Policijske uprave, počinitelji su kopali tunel još od listopada prošle godine. Do 12. rujna iskopali su ga do dubine sedam metara, izazivajući urušavanje i teško oštećenje tumula na kojem se trenutno u sklopu programa Europske unije provode istraživanja vrijedna 180 tisuća eura (projekt 'Monumentalni krajolici starijeg željeznog doba na prostoru Podunavlja' vrijedan ukupno 2,5 milijuna eura).

Hvatanje kriminalaca po poljima

Još su 1960-ih, kaže Kovačević, u Jalžabetu obavljana probna istraživanja (Arheološki muzej u Zagrebu, zatim 1989. Marina Simek i Gradski muzej Varaždin), a nakon duže stanke, Institut za arheologiju, u sklopu spomenutog projekta Iron-Age-Danube Interreg DTP, nastavio ih je u siječnju 2017.

'Konzervatori iz Konzervatorskog odjela u Varaždinu i djelatnici Gradskog muzeja u Varaždinu tijekom godina su redovito obilazili lokalitet u Jalžabetu, no nitko ni u Hrvatskoj ni igdje drugdje ne može osigurati ni platiti 24-satnu zaštitu svih arheoloških lokaliteta', upozorava Kovačević, dodajući kako za pljačku, nažalost, nije potrebna kompleksna logistika.

'Danas su detektori metala dostupni svima, konzervatora je premalo, a njihov posao i nije hvatati kriminalce po poljima. MUP valja bolje educirati, kao i uopće senzibilizirati populaciju da shvate da rovarenjem po arheološkim lokalitetima zapravo uništavaju neobnovljiv resurs (kulturnu baštinu). Dakle valjalo bi pooštriti sankcioniranje ove vrste kriminala, kao i policijsku kontrolu, a s druge strane pojačati edukaciju i senzibilizaciju javnosti, posebno u blizini važnijih arheoloških lokaliteta. To je ono što smo intenzivno krenuli raditi u Jalžabetu uz pomoć projekta Iron-Age-Danube', objašnjava Kovačević, prema kojem je situacija s 'divljim arheolozima' u Hrvatskoj trenutno izvan kontrole.

'Radi se o najgorem iživljavanju po arheološkoj baštini. Detektoraši govore o sivim zonama, o privatnom zemljištu i slične gluposti. Ako vam kažem da ja kao znanstvenik arheolog ne smijem bez dozvole nadležnog konzervatorskog odjela i s prikladnim troškovnikom (osiguranim sredstvima) izaći u polje sakupljati nalaze s površine, mislite li da osoba s detektorom metala smije neovlašteno i na divlje kopati kako poželi?', pita Kovačević, dodajući da je to praksa koju treba žestoko osuditi, policiji dati jasne instrukcije te je prvo ograničiti, a onda dokinuti intenzivnom primjenom postojeće zakonske regulative, ali i znatno strožim kaznama.

Zakon na terenu ne znači mnogo

U smislu preventivne zaštite arheoloških lokaliteta, u Hrvatskoj je na snazi Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, po kojemu prioritetno pravo vlasništva (kao i pravo prvokupa) kulturnog dobra ima država, nadležno tijelo grada ili općine. Osnovno nadležno tijelo pritom je Konzervatorski odjel Ministarstva kulture, na čijem se području kulturno dobro nalazi, a osim područnih konzervatorskih ureda, pravo na autoritet imaju ovlaštene institucije, muzeji, galerije, arhivi, primjerice, objašnjava Nera Meštrović s Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u svom tekstu 'Zaštita kulturnih dobara' iz 2016.

Ministarstvo unutarnjih poslova, s druge strane, dodaje, ima Službu organiziranog kriminaliteta, koja je dio Uprave kriminalističke policije i Policijskog nacionalnog ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta te koja obavlja operativnu akciju Art, koja služi, prije svega, preventivno.

S obzirom na zakone, pronalazak i neprijavljivanje predmeta ili lokaliteta kulturnog dobra, uključujući privatna zemljišta, definiran je kao kazneno djelo prisvajanja, s posebnom težinom ako je prouzročeno oštećenje kulturnog dobra, upozorava Meštrović.

Unatoč tome, naravno, po Hrvatskoj operira cijeli niz 'ljubitelja starina' sa spomenutim detektorima, zbog kojih pravna i materijalna zaštita nisu dovoljne, već je neophodan i ljudski faktor u svakodnevnoj zaštiti lokaliteta.

'Za razliku od predmeta kulturne baštine koji se mogu pohraniti i čuvati po nekim sigurnosnim standardima, arheološki lokaliteti su jedinice kulturnog dobra, cjeline većih dimenzija i smještene u otvoreni prostor s javnim pristupom. One kao jedinice registra sezonski (svake godine; ovisno o trajanju arheološkog iskopavanja) konstantno mijenjaju stanje, istraženost i stupanj obrade', objašnjava Meštrović u tekstu 'Pregled istraživanja kriminaliteta vezanog uz arheološke artefakte' iz 2015.

Arheološka i znanstvena istraživanja, dodaje, okupiraju lokalitete u nekom sezonskom periodu, većinom tijekom proljeća i ljeta, uz iznimke.

'Vremenski period istraživanja pojedinačnog lokaliteta iznosi otprilike mjesec dana, nerijetko i kraće. Ostatak vremena lokalitet ostaje pokriven fizičkim zaštitnim mjerama i uz povremeni nadzor nadležnih tijela, no saznanja o bogatstvu pronađenog materijala objavljivana su javno u medijima ili proširena među stanovništvom te mikroregije', upozorava Meštrović.

Arheološka mafija u susjedstvu

Hrvatska je, uz to, objašnjava, iznimno bogata arheološkim nalazištima, kako onima u obradi, tako i još neotkrivenima, tj. neobrađenima.

Osim u većim povijesnim centrima, poput Splita, Zadra, Siska i brojnih drugih, velik se broj arheoloških cjelina nalazi u području manjih naselja i izvan naselja, na poljoprivrednim obradivim površinama, u šumama, na gorjima i slično. Ukratko, na terenima koji su nepristupačni i na kojima je nadležnim tijelima teže kontrolirati situaciju, kako upozorava Meštrović.

'O točnom broju arheoloških lokaliteta u Hrvatskoj je teško govoriti jer se radi o cijelom spektru različitih tipova: od mjesta pojedinačnih nalaza, lokaliteta uočenih samo arheološkim obilascima terena, do cijelih klastera na višeslojnim lokalitetima. Isto tako, broj zapravo nije ključan, već njihov karakter, stupanj očuvanosti, odnosno ugroženosti i sl. Mnogi od njih su ugroženi, mnogi davno istraživani, neki imaju turistički potencijal (poput Jalžabeta), a neki iznimnu kulturnu i znanstvenu vrijednost (opet, poput Jalžabeta)', upozorava Kovačević.

U Baranji su, recimo, osobito značajna nalazišta na brdu kod Batine, koja su arheolozi nazvali Trojom na Dunavu. Riječ je o četrdesetak bogato opremljenih grobova s prijelaza iz brončanog u željezno doba te iz doba starih Rimljana. Takvi vrijedni tragovi prošlosti, nažalost, vrlo su lako dostupni, kao i oni, primjerice, s lokaliteta Martvilo na Visu, koje predstavlja jedino helenističko groblje u Hrvatskoj.

'Ne postoji, zapravo, uzorak. Pljačka se praktički uvijek i svugdje. Nema pravila. Pljačke se događaju čak i tijekom arheoloških istraživanja. Sankcioniranje i pronalaženje počinitelja uvijek je problem', zaključuje Kovačević.

Među posljednjim slučajevima krađe direktno s arheološkog nalazišta ističe se pljačka skradinskog arheološkog nalazišta 2013. te ona nekoliko godina ranije, kad je Slovenac 2011. prilikom ljetovanja na otoku Ist u zadarskom arhipelagu s arheološkog nalazišta u moru ukrao amfore, antičko posuđe i druge dragocjenosti. Gotovo cijela regija između Dunava, Drave i Mađarske veliko je arheološko nalazište pa policija često ima posla s osobama koje 'istražuju' naokolo i prisvajaju stare predmete. I susjedstvo je u sličnim problemima, a u Srbiji se čak govori o 'arheološkoj mafiji' koja hara zemljom i pljačka u epskim razmjerima.

Zanimljiv je i slučaj iz 2014., kad su na lokalitetu Pogan u blizini Popovca dva Osječanina privedena jer su istraživala teren detektorima za metal. Za Glas Slavonije kasnije su pojasnili da su 'ljubitelji prirode i povijesti' i da im je to hobi kojim se ne namjeravaju prestati baviti.

Krađa kolektivnog pamćenja

'Konzervatori u Hrvatskoj rade u strašnim uvjetima. Premalo ih je i imaju premalu podršku i razumijevanje drugih tijela vlasti (primjerice, MUP i sudstvo). Čini se da svijest o tome da uništavanje arheoloških lokaliteta predstavlja groznu kriminalnu radnju, kojom se od generacija što dolaze zapravo krade kolektivno pamćenje i priče o ljudima koji su tu bili prije nas, još nije u punoj mjeri doprla do sudskog i represivnog aparata i mi to kao arheolozi edukacijom i popularizacijom moramo pokušati promijeniti. Inače samo bespomoćno možemo promatrati kako se jedan za drugim događaju kulturocidi, čiji je drastični primjer Jalžabet', kaže Kovačević, vjerujući da je projekt, unatoč strašnom incidentu, pozitivan primjer.

'S obzirom na to da se u Jalžabetu na kraju projekta Iron-Age-Danube planira postaviti arheološko-turistička staza, koja bi bila začetak arheološkog parka i ne samo turističko i edukativno odredište, već i ishodište dugotrajnog znanstveno-edukativno-popularnog rada, mislim da je upravo to pravi put. Lokalnoj zajednici daje se na korištenje novi turistički proizvod, arheološka baština postaje od problema i nerazumljive gnjavaže dodana vrijednost regiji, postaje prepoznatljiva i vidljivija, a time i zaštićenija. Tako se oslobađa mjesto za volontere i ljubitelje prošlosti da kanaliziraju svoj interes u pozitivnom smjeru', zaključuje Saša Kovačević.