U protekle dvije godine realizirala je i dva zanimljiva i zapažena istraživačka projekta – 'Iskopavanja: Sudi knjigu po koricama' te nedavno završenu monografiju 'Thanks for the View, Mr. Mies'.

Posljednji projekt netipična je arhitektonska monografija rađena u suradnji s dvjema američkim kolegicama, Danielleom Aubert i Natashom Chandani, i objavljena u izdanju Metropolis Books / D.A.P. iz New Yorka. U toj knjizi autorice na svjež i originalan način pristupaju stambenom kompleksu Lafayette Park u Detroitu, koji potpisuje jedan od velikana arhitekture 20. stoljeća Ludwig Mies van der Rohe. Nakon američke promocije i odličnih kritika, knjiga je, krajem prošle godine, predstavljena u zagrebačkoj Laubi, povodom čega razgovaramo s Lanom Cavar.

Skoro tri godine istraživali ste reprezentativan primjer modernističke stambene arhitekture Lafayette park u Detroitu i ljude koji žive u njemu. Što vas je potaknulo da se posvetite upravo ljudima u toj arhitekturi i zašto baš Detroit?

Sve tri smo grafičke dizajnerice te nas je primarno zanimalo kako reprezentirati arhitekturu. Lafayette Park iz nekoliko je razloga bio zanimljiva tema. To je najveći, ali i slabo istražen projekt Miesa van der Rohea. Za razliku od luksuznih zgrada po kojima je Mies poznat, Lafayette Park socijalna je arhitektura koja živi puno spontanije, a stanovnici naselja nisu opterećeni slavnim arhitektom. Obično se u arhitekturi s potpisom očekuje dizajnerski, minimalistički interijer te vlasnici stanova koji se razumiju u dizajn i arhitekturu. Međutim atribut 'dizajnerskog' u interijerima Lafayette Parka sreće se rijetko. Privukao nas je taj 'stvarni život' te kontrast 'ultimativne arhitekture' i 'vernakularne' estetike kakvu smo zatekle u stanovima. Povrh toga, željele smo ispričati priču o živućem Detroitu, kao kontrapunkt depresivnim naracijama o napuštenom gradu, kakve obično prate Detroit.

Lafayette Park funkcionalna je oaza u gradu koji je u većoj mjeri disfunkcionalan. U gradu koji nam je predstavljen uglavnom slikama ruševinama, i gdje većina (preostalog) stanovništva živi u obiteljskim kućama, ne očekuje se 'success-story' briljantno održavanog, rasno i klasno integriranog modernističkog naselja jednog od najvećih arhitekata 20. stoljeća. Na neki način ovo se naselje ne uklapa u tipične naracije bilo da se radi o Detroitu ili o percepciji stanovanja u arhitekturi s potpisom.

Za razliku od mnogih arhitektonskih monografija, niste se posvetili tipološkim ili tehničkim i stručnim pitanjima arhitekture, urbanizma i dizajna, već ste arhitekturu promatrali kao živi organizam, odnosno, kako ljudi žive u arhitekturi s potpisom. Kakav je Vaš dojam, osjećaju li ljudi da žive u arhitekturi s potpisom i podrazumijeva li takva arhitektura kvalitetniji život? Žive li ljudi u takvoj arhitekturi sretnije?

Ljudi su odabrali živjeti u Lafayette Parku primarno zbog nekih drugih prednosti, poput lokacije, sigurnosti ili prihvatljive cijene. Dakle, arhitektura uglavnom nije bila osnovni razlog da se ondje živi, ali očito je većina stanovnika osvijestila prisutnost arhitekture. Te zgrade smatraju posebnima i osjećaju ponos zbog kuća u kojima žive. Ljubav i pažnja s kojom su uredili stanove sugerira da su u najmanju ruku zainteresirani za prostor koji ih okružuje. Ne bih se upuštala u procjenu sreće stanovnika, no možemo reći da je arhitektura oplemenila ljude te im je vjerojatno promijenila paradigmu stanovanja.

Može li se uspoređivati kvaliteta života u modernističkoj arhitekturi u Detroitu sa životom u modernističkim zgradama i naseljima u Zagrebu?

Ako pogledamo kvadrature i organizaciju prostora u stanovima u Zagrebu i u Lafayette Parku, primijetit ćemo da su doista vrlo sličnih, razmjerno skromnih dimenzija. Međutim, zgrade u Detroitu u bitno su boljem stanju nego većina zagrebačkih zgrada iz istog vremena (sjetimo se samo lokalnih dragulja modernizma, Iblerovog ili Vitićevog nebodera), a to je većim dijelom zasluga zajednice koja se aktivno brine o njihovom održavanju tijekom godina.

Kako to da ste se odlučile samostalno financirati, urediti, napisati i dizajnirati publikaciju, a tek je zatim kao dovršenu knjigu ponuditi izdavačima?

Zanimala nas je alternativna praksa grafičkog dizajna, u kojoj se, osim sadržajem, bavimo i dizajnom. Vjerojatno zbog toga što smo imale dosta toga za reći kontra etablirane pasivne uloge 'dizajnera-prelamača', a u korist 'dizajnera-urednika' koji aktivno sudjeluje u formiranju knjige. U ranoj fazi projekta, nakon što smo obavile istraživanje i napravile prvu koncepciju knjige, dugo smo obijale vrata izdavača bez ikakva uspjeha. Koncept publikacije bio je hibridan, na razmeđu časopisa i knjige, umjetnosti, dizajna i arhitekture, kao primjer nismo mogle navesti nijednu sličnu knjigu, a same nismo nikada prije ništa napisale ili izdale. Sve to je bio preveliki rizik za izdavače, a mi smo bile tvrdoglave, vjerovale u to što radimo i odlučile nastaviti. Od pomoći je bila ogromna medijska pažnja koja je pratila projekt od samog početka, a nakon što je New York Times u jesen 2010. prvi objavio veći dio istraživanja koje smo do tada prikupile, znale smo da smo na dobrom putu.

Prije ovoga projekta, zajedno s kolegicom Narcisom Vukojević, imali ste zapažen istraživački i timski projekt koji se bavio našom baštinom, odnosno, dizajnom naslovnica knjiga objavljenih u Hrvatskoj, i to kroz razdoblje od skoro pola stoljeća. Taj projekt predstavili ste i na izložbi: 'Iskopavanje - Suditi knjigu po koricama' u Galeriji HDD-a krajem 2011. Zašto ste istraživali upravo razdoblje druge polovice 20. stoljeća (od 1950. do 1990.) i jeste li došli do nekih iznenađujućih otkrića?

Kao i većina dizajnera, Narcisa i ja volimo knjige. Često bismo se zatekle u antikvarijatima i nailazile na knjige iz toga razdoblja koje bi nas fascinirale dizajnom. Upravo te lijepe i neuobičajene jedinke bile su poticaj za projekt. Na početku je to bila gotovo sebična potreba za samoedukacijom, a onda smo pretpostavile da bi možda i druge zanimalo saznati nešto više. Osim toga, činilo nam se da je potrebno iskopati tu dizajnersku baštinu koja je, osim nekolicine prepoznatih autora, ostala zanemarena u nedavnoj prošlosti.

Uvidjevši količinu i visoku razinu kvalitete produkcije naslovnih stranica knjiga selektiranog vremenskog razdoblja, istovremeno nas je obuzimao osjećaj zadivljenosti i posramljenosti, kada smo svoje profesionalne pozicije uspoređivale s grandioznim rezultatima rada svojih prethodnika. Pomnijim uvidom u odabranu građu izdvajale su se neke autorske poetike, žanrovske i podžanrovske tendencije, idiosinkrastični tretmani formalnih i sadržajnih elemenata naslovne stranice, ali još uvijek se ne možemo oteti dojmu da je projekt sam po sebi veliko otkriće.

Promatrajući Vaše radove i projekte, uočava se da su svi rađeni timski. Deset godina ste radili s Irom Payer u studiju Cavarpayer. Projekt 'Iskopavanja' radili ste timski s Narcisom Vukojević, a monografiju 'Thanks for the view, Mr. Mies' također ste radili timski, s Danielle Aubert i Narashom Chandani. Radite li uopće samostalne projekte i što za Vas znači timski rad?

Radim u timu kada god je moguće. Osim što timski rad smatram zanimljivijim, on omogućava savladavanje velikih projekata, kakvima sam sklona, ali se u njih sama vjerojatno ne bih mogla upustiti zbog niza logističkih prepreka. Koncept autora-pojedinca pripada nekom prošlom vremenu, jer stvaranje danas vidim kao prožimanje raznih mišljenja i ekspertiza koje su u koncu podređene interesima projekta. Timski rad odlika je suvremenosti.

Radili ste puno i s našim cijenjenim arhitektonskim studijom 3LHD, i to na projektima osmišljavanja prostorne grafike, signalizacije i vizualnog identiteta objekata. Zajedno ste radili Zagrebački plesni centar, Spaladium Arenu u Splitu i sportski Centar Zamet u Rijeci. Kakva su Vaša iskustva na tim projektima i koliko je to uopće važna tema u arhitekturi?

3LHD na sličan način razmišlja o stvaranju i kreativnom procesu kao i ja, naime, arhitekturu vidi kao multidisciplinarnu praksu koja uključuje stručnjake iz raznih područja, pa tako u proces uključuje i dizajnere vizualnih komunikacija. Sjajno je raditi s autorima koji su u potpunosti osvijestili ulogu vizualne komunikacije u arhitekturi. Signalizacija (disciplina vizualnih komunikacija koja se bavi obilježavanjem i usmjeravanjem korisnika u prostoru) izrazito je funkcionalna, inženjerska disciplina.

Usudila bih se reći da je ta disciplina jedna od posljednjih dizajnerskih kategorija u kojima se još uvijek nalazi modernistička plemenitost, jer je cilj signalizacije riješiti korisnički problem, a ne stvoriti neku novu potrebu, kao što je to slučaj kod npr. dizajna ambalaže ili reklama. Jasni zahtjevi i rigidnost dizajnerskog ponašanja koja se u ovoj disciplini očekuje, odličan su kontrapunkt otvorenim, eksperimentalnim projektima kakvima se uglavnom bavim, i od toga se osjećam korisno.

Završili ste postdiplomski studij na prestižnom američkom sveučilištu Yale, nakon kojeg ste radili u SAD-u. Sigurno ste kao dizajnerica radili u sjajnim uvjetima o kojima mnogi sanjaju. Kako to da ste se odlučili vratiti u Hrvatsku?

U Zagreb sam se vratila kako bih se posvetila projektima koji su me zanimali više od karijere kreativnog direktora za luksuzne brendove u nekoj od globalnih agencija na Manhattanu. Isprva me zabavljalo raditi u ambijentu kakav viđamo u filmovima te se baviti svjetski poznatim brendovima, raspolagati nevjerojatnim budžetima, stvarati za globalno tržište. Sve to bilo je sjajno, nezamjenjivo iskustvo, no brzo sam shvatila koliko me smeta predvidljivost, laž pa čak i odsutnost kreativnosti u tom poslu. Željela sam se vratiti nečemu iskrenijem, no u intenzivnom i skupom gradu kakav je New York, nisam nalazila vremena, niti vidjela kako preživjeti radeći eksperimentalne, kreativnije projekte kakvi su me privlačili. Knjiga 'Thanks for the View, Mr. Mies' i sve ostalo što sam realizirala od 2010., vjerojatno se ne bi dogodili da nisam odlučila otići iz New Yorka.

Što savjetujete mladim dizajnerima koji žive i rade u Hrvatskoj? Trebaju li ostati ili otići? Što mogu napraviti u našim uvjetima u kojima puno toga nije definirano, poput nacionalne strategije dizajna, malog tržišta i poteškoća u komunikaciji s naručiteljima?

Svakome, a ne isključivo mladim dizajnerima, savjetovala bih da si poklone iskustvo života izvan zemlje u kojoj su rođeni. Kad se jednom maknete iz svog dvorišta i promijenite perspektivu, puno je lakše vidjeti što vas zanima i čime se doista želite baviti. A najvažnije je raditi ono što vas doista zanima. U Hrvatskoj nažalost ili na sreću svih dizajnera, još uvijek ima puno toga što se treba urediti i obaviti. I dok nekima to može predstavljati dobar razlog da odu, drugima to može biti dovoljno da ostanu ili pak da upravo u tome pronađu razlog da se vrate i odustanu od bitno zabavnijeg života u nekom drugom, 'sjajnom' gradu.