Primarni su uvijek pokret i ples, kao što je i središnja točka svake večeri u pravilu plesna produkcija koja barata uobičajenim postavkama ove specifične 'kazališne umjetnosti'. Time se sasvim eksplicitno daje do znanja da je namjera ovog festivala prije svega implementirati suvremeni ples ne kao posebnost nego kao institucionaliziranu os, neupitnu u najmanju ruku poput dramskog teatra u većini programa drugih ljetnih festivala u Hrvatskoj.

Strategija je prilično providna, ali je i dalje potrebna, s obzirom na institucionaliziranu neinstitucionaliziranost suvremenog plesa u Hrvatskoj. Bez obzira na nekoliko dugovječnih ansambala, Tjedna suvremenog plesa ako stožernu zagrebačku manifestaciju i jedan od festivala koji definiraju poziciju suvremenog plesa, Savičenta je potrebna kao argument da bez plesa nije moguća ni kulturna politika ni kulturna strategija. Bez obzira na eventualne uspjehe ili neuspjehe pojedinih produkcija, selekcija, festivalskih programa i slično.

No da ples ne bi ostao getoiziran, i tako lakše marginaliziran, program umjetničke voditeljice festivala Snježane Abramović Milković inzistira na raznovrsnosti plesnih pristupa, sve do cirkuserije i novokazališnih eksperimentiranja medijem. Prvo je možda ustupak festivalskoj atmosferi i adut kojim se privlači i 'obiteljska publika', a drugo nije svaštarenje, nego želja da plesno pleme postane povezano s ostalim, uvjetno rečeno, ali kod nas i dalje marginaliziranim, kazališnim izrazima. Strategija je za festival sasvim uspješna, za publiku dovoljno raznovrsna, a za gostujuće umjetnike sigurno zanimljiva, a možda i inspirativna.

Otvaranje s nastupom belgijske akrobatske skupine Wazovol bio je tek uvod u glavni dio programa, jer su ulogu zvijezda prve večeri preuzeli izvođači kompanije španjolskog koreografa Daniela Abreua u komadu naslova 'Animal'. Riječ je o predstavi zavodljive ljepote koja se ne iscrpljuje samo visokoestetiziranom golotinjom, nego i naporom da se ljudska egzistencija svede na sat intenzivnog doživljaja.

Duhovito i poetično, profinjeno i agresivno… pridjevi su koji se prirodno vežu uz ovu predstavu pa iako njezin ton prema kraju počinje varirati, nekoliko scena ulazi u antologiju koju su već ispunili Thierry Smiths i Gilles Jobin. Sličan tretman druge večeri dobila je predstava 'Nikad ne znaš kako će se stvari spojiti' portugalske skupine Tok'Art, koja unutar istog žanra pokazuje sasvim drukčiju potrebu.

Umjesto da slijedi dramaturški luk poput Španjolaca, njezin autor André Mesquita bavi se repetitivnošću i razgradnjom vrlo ograničenog broja sekvenci pa i cijela predstava nalikuje vrhunski odrađenoj vježbi. U njoj sudjeluje i hrvatska plesačica Maša Kolar potvrdivši da je još uvijek jedna od onih na koje ne moraju računati samo inozemni koreografi, nego i domaća scena.

Iako je glavna pozornica Savičente smještena u kaštelu Grimani koji se sporo ali temeljito obnavlja, vjerojatno ne bez zasluga vidljivosti koju festivalom dobiva, najvažnije predstave prvih dana ovogodišnjeg izdanja dogodile su se ipak u manjim prostorima.

Dok su u komornom Art Centru Španjolci i izveli svoju 'Katastrofu', u loži na gradskom trgu Ivančica Horvat, jedna u nizu domaćih plesačica koje su profesionalnu sreću potražila izvan domovine, upravo je o zemlji u kojoj svi ostali živimo rekla par zanimljivih stvari solističkom izvedbom projekta 'Ustav republike', koji i autorski potpisuje zajedno s Katarinom Đurđević.

Jednostavnom igrom premetanja slogova iz članaka hrvatskoga Ustava ona komentira situaciju pojedinca i društva, apsurdom ipak ne nadilazeći apsurde zbilje. Projiciranu igru riječi prati i izvedba na tragu grotesknoga, u kojoj je ples postavljen u suradničku, ali sekundarnu poziciju prema učinku lingvističkih kalambura. No primat riječi nad pokretom u Svetvinčentu je iznimka, a nikako pravilo.