Roman Krznaric jedan je od vodećih britanskih filozofa na području stilova življenja te osnivač i član The School of Life u Londonu. Savjetnik je Ujedinjenih naroda za primjenu empatije i razgovora s ciljem uspostavljanja društvene promjene. Na Sveučilištu Cambridge i Gradskom sveučilištu u Londonu poučavao je sociologiju i politiku te je sudjelovao u zaštiti ljudskih prava u Srednjoj Americi.

U Hrvatskoj je Planetopija u prijevodu Aleksandre Barlović objavila Krznariceve bestselere 'Kabinet čuda' i 'Empatija', u kojima ovaj praktični filozof, kako se naziva, iznosi svoj pogled na svijet i život.

U razgovoru za tportal smo zato ispitali Romana Krznarica može li se u kapitalizmu uopće biti empatičan ili je to strukturalno nemoguće, ali prvo se moralo riješiti pitanje self helpa, odnosno pripadaju li njegove knjige ovom žanru.

Bio sam skeptičan kad sam počeo čitati vaše knjige i očekivao sam trashy self help literaturu, ali je riječ o promišljenom štivu. Što mislite o self helpu i kako biste definirali svoje knjige 'Empatija' i 'Kabinet čuda'?

Dobro je biti skeptičan prema self help literaturi jer veći dio toga doista jest trashy – previše je knjiga punih tastativnog nabrajanja i laganih odgovora, baziranih na simplificiranoj pop psihologiji. Ali treba se sjetiti da je self help s druge strane imao dugu i poštovanu tradiciju koja započinje s Platonom. Više od dvije tisuće godina filozofi se bave pitanjima umijeća života, ultimativnim pitanjem koje glasi 'kako trebamo živjeti?'.

Svoj rad vidim kao dio duge tradicije knjiga o umijeću življenja. Ali se trudim baviti i pitanjima društvene promjene. Empatija je nešto što nam omogućava da promislimo odnose na osobnom, ali i političkom nivou. Ako ste u stanju razumjeti poziciju svojeg djeteta, to će olakšati obiteljske odnose. Kada bi Izraelci mogli doživjeti poziciju Palestinaca, vjerujem da bi mirovni proces na Bliskom istoku bio uspješniji. Svoje pisanja dakle vidim kao mjesto susreta umijeća življenja i društvene promjene. Predstavljen sam u javnosti kao 'popularni filozof', ali sam zapravo na sveučilištu nekad predavao politologiju i sociologiju.

Koji efekt želite postići sa svojim knjigama? Što čitatelji trebaju iz njih naučiti?

Ne funkcionira to ako ste propovjednik koji viče na ljude. Nemam namjeru govoriti im što da misle i čine sa svojim životom. Nudim inspiraciju, a ne recept. U 'Kabinetu čuda' imam poglavlja koja se bave ljubavi, smrću, kreativnošću, putovanjima. Svatko od nas ima različitu reakciju na ove teme, svatko mora pronaći svoj put. Moje knjige bi trebale ponuditi malo svjetla za pronalaženje tog puta.

Najvažnije što želim poručiti jest da dobar život podrazumijeva izražavanje individualnog, ali i kolektivnog bića. Ne može se samo gledati sebični interes. Ljudi su više od toga, mi smo Homo empathicus, građeni za društvenu suradnju i skupnu interakciju podjednako kao što smo vođeni individualizmom.

Iz vaših se knjiga vidi da ste nezasitan čitatelj književnosti, filozofije i historiografije. Postoji li velika bibliografija iza svake od vaših knjiga?

Apsolutno! Naveo sam oko 400 knjiga u bibliografiji 'Kabineta čuda', a za 'Empatiju' sam se pripremao prvo čitajući knjige 10 godina. Ovisnik sam o čitanju. No duga lista pročitanih knjiga ne znači nužno i dobru knjigu. Prije nego što počnem pisati volim testirati svoje ideje u stvarnom životu, razgovarajući s ljudima i učeći iz tih razgovora i intervjua. Održao sam i mnoga predavanja u Školi života u Londonu, organizaciji koju sam osnovao i koja nedavno ima podružnicu u Beogradu, kao pripremu za pisanje 'Kabineta čuda'. Sve to je bilo esencijalno iskustvo učenja za mene.

Kako ste postali pisac? Osjećate li potrebu okušati se u fikciji i razmišljate li o romanu?

Pisac sam htio biti još od tinejdžerskih godina. U dvadesetima sam napisao dosta loših kratkih priča, a one su često bile imitacije pisaca kojima sam se divio, poput Georgea Orwella i Aldousa Huxleyja. Zapravo sam napisao roman koji svi zaboravljaju, a navodno je jako zabavan! Zove se 'Message to the Gardeners of England' i opisuje hortikulturalnu gerilu koja želi potaknuti englesku srednju klasu na revoluciju. Izdavači ga ne žele objaviti, kažu da je 'previše političan'. (smijeh)

Mislim da je sljedeće što ću pisati znanstvena fantastika. To je jako uzbudljiv žanr za istraživanje ideja o etici, novim inidividualnim i političkim mogućnostima. Doista se vodim nekim SF piscima koji su znali iskoristi žanr da kažu i nešto relevantno o društvu u kojem živimo, kao što su Ursula Le Guin i J.G. Ballard.

Empatija je vrlo važan koncept u vašoj filozofiji. Što je tako posebno u njoj - kakva je njena moć?

Empatija predstavlja umijeće ulaženja u tuđe cipele i gledanja svijeta kroz tuđe oči te nažalost jedan od loše iskorištenih ljudskih potencijala. Empatija može transformirati osobne i političke odnose u društvu. Bez nje ste emocionalno gluhi i postajete politički ravnodušni. Oko 98 posto ljudi ima sposobnost empatije ugrađenu u struju mozga, ali rijetki od nas koriste sav taj potencijal. Mene zanima kako ga potaknuti. U knjizi 'Empatija' zato opisujem šest 'navika' visokoempatičnih ljudi koje uključuju učenje o znanosti do prakticiranja konverzacijske empatije kroz razgovore sa strancima kako bi se pomoglo u prevladavanju stereotipa ili predrasuda o njima.

Je li onda solidarnost politička manifestacija empatije?

Da, vjerujem da je tako. Pogledajte povijest sindikata u Europi, ona je zasnovana na empatičnoj solidarnosti zajedničke patnje. Rudari iz Belgije su itekako osjećali patnje rudara u Walesu ili SAD-u. Iz toga je zapravo nastao međunarodni sindikalni pokret.

Marx je napisao da kapitalizam stvara to da među ljudima ne ostane ničega osim golog sebičnog interesa, a da se društva nalaze u 'ledenoj vodi egoističnih kalkulacija'. Mislite li da je moguće biti empatičan u današnjem kapitalističkom društvu?

Dobro pitanje. Riječ je o borbi. U proteklom stoljeću, a i dulje, kapitalizam nas je tjerao da se usredotočimo na individualnost, a ne empatičnost našeg bića. Sve naše institucije su tako osmišljene. Škole se temelje na natjecateljskom individualizmu kroz sustav kontrolnih radova, kao što su i firme osmišljene da nagrađuju financijski. Sve nas zove da odgovaramo na naše najsebičnije čežnje. U tom smislu je kapitalistički mentalitet osmislio cijelu modernost.

Stvaranje empatične revolucije u ovom je kontekstu teško, ali nije nemoguće. Optimističan sam iz dva razloga. Prvi je taj što je empatija biološki ugrađena u nas ljude. Bez obzira na to što živimo u kapitalističkom društvu, empatija je ugrađena u nas u dva milijuna godina evolucije sisavaca. Drugi je razlog taj što je sve više ljudi na svijetu počinje shvaćati ozbiljno. Počinje se predavati empatiju u školama. Primjerice u Kanadi postoji program Korijeni empatije – u kojemu su bebe učitelji empatije – koji se proširio globalno i kroz njega je prošlo pola milijuna djece diljem svijeta.

Kako je vaš humanitarni rad utjecao na vaše pisanje i filozofiju?

Rad s izbjeglicama u Gvatemali devedesetih godina me doslovno preplavio empatijom. Kada vidite kako djeca umiru od pothranjenosti i vidite uništenje koje je za sobom ostavio rat i nasilje, to vas obilježi zauvijek. To me je iskustvo naučilo da bez empatije nema mogućnosti vidjeti perspektivu i onih Drugih i da bez empatije nema mira, a nema ni tolerantnih društava koje napreduju prema jednakosti.

Opisani ste u medijima kao dio pokreta praktične filozofije. Što je praktična filozofija?

Iako sam studirao akademsku filozofiju, moram priznati da sam alergičan na nju. Filozofija je na sveučilištima postala previše apstraktna te se ne bavi važnim životnim pitanjima: Kako da imam dobre odnose s ljudima? Mogu li naći posao koje će me ispuniti? Kako da ostvarim svoj ljudski potencijal? Što je s neizbježnošću smrti?

Pokret praktične filozofije je protuotrov. Organizacije poput Škole života i pisci poput mene, svi mi težimo stvoriti kulturalni prostor za razmatranje važnih pitanja o tome što znači biti čovjek. To se može učiniti na mnogo načina - knjigama, radionicama, javnim razgovorima, razgovaranjem u kafiću. U Velikoj Britaniji postoji i velik pokret 'Filozofije u pubu' te se ljudi okupljaju da bi razgovarali o smislu života, svemira i svega ostalog. Pa zato pubovi i postoje! Šalim se, no filozofiju moramo spasiti od akademskog razmišljanja i opskurnih znanstvenih žurnala te donijeti je u središte razgovora o pitanjima umijeća življenja i društvene promjene.

Vaše prezime zvuči kao da bi moglo biti hrvatskog porijekla. Imate li pretke s ovih područja?

Da, ali nažalost ne znam nijednu riječ hrvatskog jezika. Moj djed s očeve strane rođen je u Hrvatskoj prije malo više od sto godina. Ali se kao dijete odselio u Poljsku te je moj otac odrastao kao Poljak prije nego se preselio u Australiju kao izbjeglica nakon Drugog svjetskog rata. Rođen sam u Australiji. Moja pomajka, koja je dio mojeg života od moje dvanaeste godine, također je iz ovih krajeva, a rođena je u Rijeci. Negdje duboko u meni mora biti slavenska duša!