Sven Popović (1989.) diplomirao je komparativnu književnost i engleski jezik te književnost i amerikanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a književni prvijenac, autobiografsku zbirku priča 'Nebo u kaljuži' objavio je 2015. Osim u antologiju mladih prozaika 'Bez vrata, bez kucanja', priče su mu uvrštene i u antologiju 'Najbolje europske fikcije 2017.' te prevedene na engleski, njemački, poljski i rumunjski. Novi autobiografski roman 'Uvjerljivo drugi', na tragu ranije Popovićeve proze, progovara o društvu iz jednog novozagrebačkog naselja, o ljubavi, izlascima i prijateljstvu, ali i o nezaposlenosti, životarenju i iščekivanju tridesetih koje sve više nalikuju novim osamdesetim.

Može li se 'Uvjerljivo drugi' čitati kao nastavak 'Neba u kaljuži'?

Tematske preokupacije su slične, s time da 'Uvjerljivo drugi' na neki način doživljavam kao svojevrstan popravni ispit. Sve mladenačke greške u prvom rukopisu sam u njemu nastojao ispraviti. Ukratko, riječ je o ljubavnoj priči, koja istovremeno progovara i o generaciji, pod kojom mislim na ljude rođene osamdesetih, sve one koji su uhvaćeni u produženoj adolescenciji, ne zato što to tako žele. Sam protagonist kaže kako ne želi više konstantno tulumariti i pitati se što će sutra jesti, nego želi dobiti posao, ali jednostavno ga nitko ne želi zaposliti. Na određen je način roman jako autobiografski, ali progovara o slomljenim srcima i nezaposlenosti mladih ljudi. Optimistična tema.

Kako birate što ćete od autobiografskog uključiti i je li se događalo da se prijatelji pronađu u knjizi pa prigovaraju zbog načina na koji ste ih opisali?

Da, pa bi mi psovali i govorili da uopće nije tako bilo. Kao što kaže Bukowski: 'Fikcija je dotjerivanje stvarnosti.' Uzmeš neki moment, ono što se zaista dogodilo, neki tulum, izlazak, putovanje, što god, i to oblikuješ na način koji odgovara okvirima fikcije jer ona mora biti zanimljiva i napeta, a naši su životi u konačnici dosadni, prepuni slobodnog vremena koje nikako ne iskorištavamo. Tako da biram best of trenutke i onda ih jednostavno začinim pa mi prijatelji prigovaraju da nije tako bilo. Ali je. U mojoj verziji.

Otkud naslov 'Uvjerljivo drugi'?

Knjiga 'Nebo u kaljuži' 2015. bila mi je u finalu Nagrade Edo Budiša s Ivanom Bodrožić, a bili smo na festivalu Indirekt Stipan Tadić, Andrija Škare i ja kad mi je prišao Neven Ušumović, član žirija. Rekao mi je: 'Čuj, Sven, nisi dobio, ali zato si bio uvjerljivo drugi.' Bila mi je odlična ta sintagma, zvučala je kao dobar naslov, a i imala je tu luzersku vibru kao i sam protagonist u knjizi. Druge ih biraju na basketu, djevojke ih biraju u slučaju da primarna opcija nije bila zainteresirana. Dakle, luzeri.

Koliko je trajao rad na romanu?

Kasne 2011. napisano je prvo poglavlje. Neki su dijelovi paralelno nastajali s 'Nebom u kaljuži', ali su uglavnom izbačeni jer su bili loši. Moglo bi se reći da sam ovo pisao od 2013., 2014., s time da sam mnogo, mnogo rezao. Na kraju sam možda tridesetak stranica izbacio iz konačne verzije jer je Roman Simić, urednik, bio dovoljno pametan da prepozna neke užasno pretenciozne i nepotrebne dijelove i da mi kaže: 'Sven, daj to batali.'

Kakvi ste inače kao pisac, disciplinirani ili radite u naletima inspiracije?

Prije sam bio vrlo nediscipliniran. Dobio bih neku rečenicu u glavi i kroz nju bih počeo pisati, ne znajući kamo će me odvesti. S romanom sam bio negdje na pola puta. Imao sam nekakvu konstrukciju, ali to je išlo sporadično, onoliko koliko bih stizao zbog faksa, zbog neimanja posla i traženja istog. Sad mnogo drugačije pišem. Kad sam bio na rezidenciji u Španjolskoj, napisao sam 40 stranica u mjesec dana jer sam imao takav ritam. Budio bih se u 9, 10 sati, doručkovao, nekoliko sati radio, ručao, opet nekoliko sati radio. Zahvaljujući tome imam mnogo strukturiraniji tekst, likovi su mnogo bolje karakterizirani. Samim time, nikad ne stanem i pitam se 'što sad?', likovi znaju što ide dalje, sad me vodi neka njihova logika, a ne više da ja to silim. Imam sreću što mi se to događa već s trećim rukopisom. S drugim je bilo malo krvavije jer je autobiografija, pa samim time imaš manje prostora za manevar.

Rekli ste da je ovaj roman neka vrsta ispravka prve knjige. Koje su vam danas najveće zamjerke 'Nebu u kaljuži'?

Zadržao sam neke priče koje možda nisu na razini čitave zbirke. Ona je odlična i ja i dalje u potpunosti stojim iza svake napisane rečenice, ali mislim da neke priče jednostavno imaju, primjerice, dobar početak ili dobru ideju, ali da nisu na razini. Zamjeram si to što nisam bio malo angažiraniji, što je to bilo vrlo narcisoidno pisano, ne toliko polifonično, dok u drugoj knjizi ide iz više perspektiva - jedna te ista situacija vidi se na više načina i nekako je više smješten u ovo vrijeme, nije toliko eskapistički.

Protagonistu, odnosno piscu u romanu 'Uvjerljivo drugi', prigovaraju to što ne piše o 'uzvišenim temama'. Koje su to?

Općenito mi se čini da često ljudi krenu pisati roman kao projekt, u koji odmah ugrade i ideju kako ga prodati pa pišu o temama koje su navodno naširoko bitne i relevantne. Kao što američki pisci nastoje napisati veliki američki roman, tako i Hrvati nastoje napisati veliki hrvatski. Po meni, trenutno nema ništa važnije od gomile mladih koji su bez posla i odlaze nekamo drugamo jer ga ovdje ne mogu naći iako su kvalificirani. Zato vjerujem da je i moja knjiga bitna i aktualna, a o sličnom pitanju u svom novom romanu 'Poderana koljena' piše i Dino Pešut.

Kako trenutno stojite s procesom zapošljavanja i osamostaljivanja?

Trenutno sam u fazi da kad povučem novac s bankomata ne tražim listić, da ne vidim koliko imam na računu. Strah me cifre. Dok god je četveroznamenkasta, u redu je. Tražim posao, roditelja mi uglavnom nema jer imaju kuću na selu, ali imati 28 godina i još uvijek živjeti sa starcima, koliko god ih ja volio, malo je nemoguće. Teško se osamostaliti, čitavu našu generaciju su jako zeznuli. Obećali su nam da će nas, ako učimo i budemo marljivi, čekati posao i na pola se najedanput sve promijenilo. To je jedan od razloga za to što je bilo toliko prosvjeda na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kad vidiš neke mlađe generacije rođenih od 1993. nadalje, čini mi se da su oni već znali da je sve otišlo kvragu pa su zato užasno apatični i rezignirani.

Koliko roditelji razumiju kakva je današnja situacija vas i vaše generacije?

Otac mi zna reći da ako bih želio naći posao, i našao bih ga. Nije kao u Jugi, dobiješ otkaz i na putu do doma nađeš novi posao. Nema toga više. Moja je generacija zapela u pukotinama.

Kako majka i otac stoje s vašim pisanjem - dajete li im rukopise na probne uvide?

Ocu da jer je blaži. On mi i dalje na neki način služi kao urednik. Mnogo mi pomaže i super mi je bilo kako smo na ovom rukopisu mnogo manje morali raditi nego na prošlom, što je po meni znak da sam se ipak popravio. Doduše, poludio je na četvrtom poglavlju, rekao da je u njemu mnogo praznog hoda, šlampavih rečenica i da će me kritika, ukratko, uništiti. Pisao sam to u malo lošijoj životnoj fazi i na tome smo dijelu knjige otac i ja najviše radili, s time da je kad je pročitao peto i šesto poglavlje, rekao: 'Okej, dobar si pisac, sori na onom maloprije.' Majka je, s druge strane, mnogo stroža. Ona dobije najuglancaniju verziju prije nego me uništi. Čita i Edine tekstove i opasna je, ne trpi nikakve pretencioznosti. Jako je stroga.

Koliko je to što ste sin Ede Popovića bilo uteg?

On mi je otvorio mnoga vrata, što mislim da bi svaki dobar roditelj trebao raditi. Mislim da bi bio puno sretniji da sam odabrao biti bankar ili arhitekt, bilo što konkretno. Nije mi bio uteg, dapače, više mi je to pomoglo u nekim navratima. Naravno, bilo je zlobnih komentara poput 'mali sin velikog oca', ali na zle jezike koji čuče u tami uopće se ne obazirem.

Za sljedeći ste roman rekli da već imate 40 stranica i da je žanrovski i tematski nešto sasvim novo.

Prve dvije knjige bile su rješavanje dječjih bolesti i morao sam odraditi to pisanje o onome što najbolje poznajem. Morao sam to izbaciti iz sebe, ali već sam u prvoj knjizi imao magijsko-realističnih momenata jer uvijek sam gajio velike simpatije prema žanrovskoj fikciji, naročito prema krimiću. Ovo je neka vrsta neon industriala, nije sasvim distopijski, ali je Zagreb u paralelnom svemiru, malo steampunk, malo cyberpunk. Postoje tri narativne linije - policijskog inspektora pisanog u prvom licu, koji radi na slučaju nestalih osoba, a koji je htio biti slikar, zatim muške prostitutke, pisanog u trećem licu. On servisira starije, bogate muškarce. U drugom licu pisano je iz perspektive nestalog novinara, a postoji i kor, zlokobni. Jako se zabavljam dok pišem.

Što se tiče spomenute angažiranosti, na jednome mjestu komentirate kako ste radije realno angažiran, a ne u književnosti. Oko čega se najviše angažirate i kako?

Za početak, pojavljujem se na prosvjedima za stvari koje su mi bitne, što je ovdje velik problem. Ljudi kukaju, a kad dobiju priliku izaći na ulice - ništa, pojavi se tristotinjak ljudi. Nedavno sam baš u Barceloni bio na prosvjedu za Dan žena, gdje je bilo 500 hiljada ljudi. Tako to treba izgledati. Idem na prosvjede, najviše pratim što se događa oko mog fakulteta, oko Sveučilišta u Zagrebu, što mi je nekako najosobnije, s obzirom na to da sam studirao na Filozofskom. Tamo imamo žestoku kulturu prosvjeda, fenomenalnu, i drago mi je vidjeti da se praksa nastavlja. I dalje postoje plenumi, skupine studenata koji rade na tome da Sveučilište bude bolje, a ne korumpirano, kao što sada jest.

Biste li se ikada mogli zamisliti u ulozi fakultetskoga profesora, nastavnika, učitelja?

Volio bih to raditi. Žao mi je što je lektira takva kakva jest, ali vjerujem da bih je, mlad kakav jesam, uspio približiti mlađima. Često mi se srednjoškolci javljaju na Facebooku i Instagramu da su me pročitali ili da su bili na nekom od mojih čitanja i to mi je sjajno. Ljudi govore da klinci ne čitaju, ali to nije problem klinaca, nego roditelja i školskog sustava. Neću govoriti protiv profesora jer i oni sami moraju raditi po nekakvom kurikulumu, ali naša lektira je bože sačuvaj. Čita se August Šenoa. Ne vidim po čemu je taj smarač bitan osim kao kroničar vremena, ali po meni nema nikakvu književnu vrijednost.

Kako biste vi složili lektiru?

Problem je što se to kod nas kronološki radi, a situaciju treba obrnuti. Ne možeš početi s Ilijadom i Odisejom. Počneš s Hornbyjem, Murakamijem, s Andrijom Škarom, Ivanom Rogar, Kristianom Novakom, s Oljom Savičević Ivančević, Damirom Karakašom, Edom Popovićem, sa mnom. Tu stvoriš nekakvu kulturu čitanja, preduvjet da djeca hoće čitati. Pozabaviš se svakim djetetom, što, u redu, jest malo teža misija, ali pokušaš skužiti koji su kome interesi i daješ im neku osobnu vrstu lektire, ne za ocjenu, nego za peticu iz zalaganja, i tek kasnije, treći-četvrti srednje, pređeš na 'Juditu' i slično te dodaš epistemološki glanc na kraju, neku finesicu.

Kakve vam se općenito čine prilike za mlađe pisce tu u Hrvatskoj, koliko je snobizma na književnoj sceni?

U zadnje vrijeme čini mi se da književna scena ide prema boljem. Književni časopisi više nisu toliko relevantni, šteta je što se, primjerice, Zarez ugasio, jer su preko njega mnogi mladi dobivali priliku da ih se objavi u zaista konkretnom obliku. Ali istovremeno postoji toliko portala, Strane.ba, Astronaut.ba, Proletter.me, a tu su i nagrade Navrh jezika i Prozak, koje omogućavaju baš ljudima do 35. da ili objave rukopis ili da budu zamijećeni jer ako si u užem krugu, to već znači da imaš potencijala biti objavljen. Malo je demokratičnije nego ranije, nije toliko snobovski iako to govorim iz pozicije iznutra. Izvana to vjerojatno djeluje jako kuloarski.

Dosta se družite s mladima iz filma, glazbe. Kakva vam je trenutna domaća produkcija?

Umjetnička scena nikad nije bila bolja, i u Hrvatskoj i regionalno. Zaista živimo u nevjerojatnom vremenu u kojem ima toliko zbivanja u Zagrebu, u Beogradu, a vjerujem da je stanje isto u manjim sredinama, u Rijeci i Splitu, da ima mnogo festivala koji nisu samo glazbeni, nego interdisciplinarni. Otkad je Repetitor 2008. objavio svoj prvi album, pojavom tog novog beogradskog vala dogodila se eksplozija. Ja ću se uvijek rado sjećati 2015., kad smo s Tko čita bili na ljetnoj turneji Škare, Šeparović i ja. Cijelo smo vrijeme duž obale sretali nekoga, Stipana Tadića, Mirona Milića, Saru Renar i to je sve kulminiralo nevjerojatnom eksplozijom ljubavi u Šibeniku, na SuperUhu, na kojem su bili svi, Ivan Ščapec iz grupe Seine i Vlasta Popić, Grobenski iz grupe Moskau, Denis Katanec, Nina Romić i Pridjevi - stalno smo se grlili i zafrkavali se, bilo je fenomenalno. Družimo se, baš sam se jučer vidio sa Sarom Renar, stalno izmjenjujemo ideje i informacije, što mi je predivno. Scena je živa, diše i dobro je biti mlad i okružen čudesima, da citiram Šoljana po petstoti put.

Književni festivali, kakva vam je ponuda i koji vam je najbolje organiziran?

Srećom ih ima sve više. Meni je osobno najdraži Festival europske kratke priče jer se uvijek stvori nevjerojatna energija. FEKP je iznimno nepretenciozan, human i topao festival i svake mu se godine veselim. Ej, provodiš dane s genijalnim autorima i stalno se zafrkavate. Ozbiljno ti kažem da više volim FEKP nego SuperUho ili Inmusic.

Muzika je i u ovoj vašoj knjizi iznimno važna i ima trenutak u kojemu protagonist govori kako ne bi mogao biti s curom koja ne zna za njegove omiljene bendove. Koliko je to autobiografski?

To je zafrkancija i pubertetska fora u knjizi, onaj dio dotjerivanja stvarnosti. Ja nisam takav iako mi je bitno da cura ima dobar ukus, sad zna li tko je producent 'London Callinga', to je već manje važno. Snob sam, ali ne toliki. Mene moja djevojka educira o filmu i vjerujem da misli da sam totalni ignorant po pitanju eksperimentalnog filma. Nikad ne bih bio s nekim u vezi ili bilo kojoj vrsti romantičnog odnosa ako nešto od te osobe ne mogu naučiti i ona od mene. Trebamo se međusobno inspirirati.

Koga trenutno čitate?

Dosta toga. Marlona Jamesa, 'John Crow's Devil' i 'A Brief History of Seven Killings', 'Stogodišnje djetinjstvo' Amira Alagića, 'Permutacije' Marija Glavaša, 'Collected Stories' Petera Careyja, 'Treći Reich' Roberta Bolaña, 'Poderana koljena' Dine Pešuta. Uvijek paralelno čitam sto stvari. Ovisi o raspoloženju.