Mladi par kasno uvečer dolazi u bolnicu kako bi djevojku primili na pregled. Oboje su nervozni i nesigurni jer znaju da njihov problem nije lako rješiv što se uskoro pokaže točnim. Debitanski dugometražni film iranskog redatelja s europskom adresom, Alija Asgarija, daje nam na uvid u jednu od gorućih tema za mlade ljude u Iranu i šire, i to s minucioznim režijskim stilom i čistim suosjećanjem koji smo navikli dobivati od rumunjskih majstora 'malih' ljudi i velikih tema
Zašto ste 'zagrizli' za ovu temu da ste morali snimiti film?
Ono o čemu se u filmu govori u filmu mi je osobno vrlo bitno jer se radi o mojoj generaciji mladih ljudi u Iranu te o razlikama i nesporazumima između generacija. Taj jaz između moje i generacije naših roditelja svakodnevni je problem u Iranu jer postavlja određena društvena ograničenja. Iran je zemlja s jako puno mladih ljudi koji pokušavaju živjeti modernije, nauštrb tradicije i ponekad religije. Zato želim o tome govoriti kao mladi filmaš koji je dio tog društva i bitno mi je da prikažem neko stanje ljudi koji dolaze iz određenog društveng sloja. Čini mi se kako je ljudima danas manje stalo do toga što se oko njih događa, zato kroz tuđe priče i filmske živote želim izraziti svoje osjećaje. Važno mi je da ljudi osjete ono što sam filmom pokušao izraziti.
Koliko se otvoreno u Iranu može govoriti o problemu o kojem se govori u 'Nestanku'?
To nije otvoren problem, već vrlo kontroverzna tema jer se o njoj ne raspravlja unutar obitelji i društva pa je teško o tome govoriti i u filmovima. Kada se radi o takvim problemima teško je stvoriti priliku da napraviš takav tip filma i dobiješ dopuštenja od vlasti da uopće snimaš.
Kakve su bile reakcije ljudi izvan Irana i koliko su se mogli suživjeti s to dvoje mladih likova?
Publika na mnogim festivalima van Irana je vrlo različita. Uglavnom je strancima film zanimljiv i, što mi je najbitnije, mogu se povezati s likovima. To sam primijetio jer ljudi nisu izlazili iz punih projekcija, a na razgovorima nakon filma bilo je puno pitanja. Tako sam saznao da isti problemi postoje u mnogim drugim zemljama i pronalazili smo puno sličnosti sa zemljama na Bliskom Istoku, Južnoj Americi i ponekad u Aziji i južnoj Europi, a razgovori su bili dugi čak i na velikim festivalima u Veneciji i Torontu. Vjerujem da kao filmaš možeš pokazati što se zaista događa u tvojoj zemlji i prenijeti te ideje raznolikoj publici.
Kako ste odabrali dvoje glavnih glumaca?
Oboje su početnici. Audicije za žensku ulogu su trajale jako dugo jer mi je trebala djevojka koja je stara oko 19 godina i ima prirodnije lice jer mnogo mladih djevojaka u Iranu operira noseve i usne. Nakon što je kroz audicije prošlo oko 200 djevojaka, nijedna mi se nije posve svidjela i onda sam se sjetio svoje nećakinje. Pričao sam s njom može li to i uvjerila me. To joj je bila prva filmska uloga. Mladić je imao glumačkog iskustva u kazalištu, ali na filmu se isto pojavljuje skoro prvi put.
Je li kratki film 'Više od dva sata' (Bishtar az do saat) koji ste prethodno snimili bila svojevrsna vježba za ovaj dugometražni prvijenac?
Da, snimio sam kratki film prije četiri godine o istoj temi, ali za mene je ta ideja otpočetka bila smišljena za dugometražni film. Kratki film mi je bila vježba iz iskustva, tema je ostala sa mnom i kad sam bio spreman, ostvario sam je u dugometražnom.
Jesu li neki filmovi drugih autora utjecali na vas direktno stilski?
Nisam o tome previše razmišljao jer sam htio biti 'svjež' za snimanje filma, tako da se nisam spremao gledajući neke određene filmove. Ali kad je film pušten, mnogi su mi ljudi rekli da ih ponajprije podsjeća na neke rumunjske filmove ili filmove braće Dardenne. S tim nemam problema jer volim istočnoeuropsku kinematografiju, posebice rumunjsku.
Kao netko školovan u Europi i pod utjecajem zapadnjačke kinematografije, osjećate li se kao autsajder u iranskom filmu?
Ne vidim sebe kao autsajdera jer puno putujem u Iran i stalno živim na relaciji Europa – Iran, tako da iranska kinematografija i društvene teme puno utječu na mene. Došao sam u Europu s 26 godina i većina mojih sjećanja je iz Irana, zato tamo snimam i najviše filmova. Pokušavam biti povezan sa svojom kulturom jer nju najbolje poznajem, što je nešto što za Europu još ne mogu reći.
vezane vijesti
Koji su vam najveći izazovi spajanja tih dviju filmskih kultura?
Recimo da pokušavam učiti iz europske kinematografije, ali snimati iranske filmove i na taj način miješati kulture. Ideološki sam vezan uz iranske teme, a formalno uz europske filmove, i to je moja kombinacija. Također, u Europi je glavni problem financiranje i čekanje na novac, što znači da kad ga dobiješ, moraš raditi sa starim idejama koje nisu nužno više aktualne.
Koja su glavna pravila cenzure u Iranu?
Postoji ideološka cenzura i o nekim temama se jednostavno ne smije uopće pričati, poput svega što je vezano uz religiju. Ne smije se pokazivati golotinja ili ljudi koji se ljube. O politici je također teško pričati, pogotovo kad je se kritizira. Filmaši su prisiljeni misliti o ideološkim filterima i kroz takva nepisana pravila cenzure se stvaraju priče koje znaju ispasti dosta drukčije nego početno zamišljene.
Koji su bili najveći produkcijski izazovi za snimanje 'Nestanka'?
Najveći izazov je opet bio ideološka problematika jer ako u Iranu želite snimiti film morate dobiti dopuštenje i dozvole od vlasti, tako da vam scenarij mora biti odobren od Ministarstva kulture da bi se uopće snimao. Mi zbog teme nismo mogli dobiti dozvolu. S druge strane, financijski nismo imali problema jer sam imao izvrsnog producenta koji je jako želio ostvariti ovaj film.
Razmišljate li već o nekom novom filmu i 'svrbe' li vas pritom neke osobite teme?
Razmišljam o različitim temama za novi dugometražni film, a u međuvremenu ću opet snimiti jedan kratkometražni.
