Film Alena Drljevića 'Muškarci ne plaču' prikazuje skupinu veterana triju vojski s područja bivše Jugoslavije na grupnoj terapijskoj radionici u izoliranom planinskom hotelu, na kojoj bi trebali pronaći zajednički jezik, suočiti se s nasilnom prošlošću i premostili duboko usađenu međusobnu mržnju i netrpeljivost.

Drljević opisuje kako je došlo do snimanja filma, koji je u početku trebao biti dokumentarni. 'Otišao sam na jednu od radionica kao sudionik jer sam i ja bio u ratu, u Armiji BiH, ali i da istražim temu za dokumentarni film', rekao je.

'Iako je ratna prošlost bila već daleko iza mene, kada sam se našao licem u lice s tim ljudima, shvatio sam koliko neriješenih pitanja nosim u sebi. Mi smo prije pucali jedni na druge, no na radionici se vrlo brzo od atmosfere nepovjerenja, razvio jako zanimljiv odnos razumijevanja', objasnio je. 'Brzo sam zaboravio zbog čega sam došao i sve je to imalo katarzično djelovanje na mene', dodao je.

Drljević kaže kako je nakon nekog vremena temu odlučio obraditi kao igrani film, s obzirom da se veterani teško otvaraju pred kamerama, a osobito pred bivšim neprijateljima.

Igrani film s dokumentarnim elementima

'Ipak, trudili smo zadržati dokumentarne elemente, neki od likova pisani su dijelom i po ratnim biografijama glumaca koji se pojavljuju u filmu, a nakon projekcije u Chicagu jedna je gledateljica rekla da je tek na kraju, po špici, shvatila da je to igrani, a ne dokumentarni film', rekao je.

U filmu, s vlastitim iskustvom u temeljima, glume Leon Lučev i Emir Hadžihafizbegović te Izudin Bajrović, Ermin Bravo, Ivo Gregurević, Sebastian Cavazza, Boris Ler, a sudjeluju i naturščici, stvarni ratni veterani.

Unatoč strahu hoće li film biti dobro prihvaćen izvan regije, prostora bivše Jugoslavije, pokazalo se da ga vrlo dobro razumije i publika međunarodnih festivala.

'Već na premijeri u Karlovim Varima reakcija je bila izvanredna, nakon projekcije u kinu koje prima 1500 gledatelja krenule su desetominutne ovacije. Bilo je jako emotivno i shvatili smo da film komunicira s inozemnom publikom koja u stvari ne zna puno o ovdašnjim dešavanjima',  prisjetio se Drljević.

Kaže kako filmom nisu željeli dati određenu poruku, ne misli da mu je to svrha, no pokazalo se da je, s obzirom na današnja događanja u svijetu, riječ o univerzalnoj temi koja je mnogima bliska.

'Nismo imali nikakvu želju davati velike istine, već otvoriti neka pitanja. To je film koji govori o razumijevanju i volio bih da ga vidi što više ljudi', istaknuo je.

Drago mu je što je na Sarajevo Film Festivalu film dobio nagradu mlade publike, a osim na festivalima prikazuje se na projekcijama organiziranima u cijeloj regiji za veterane.

'Zasad je takva projekcija organizirana u Bosni i to je nešto sasvim drugačije od festivala. Pozovemo ljude koji su bili u različitim vojskama i imamo super reakcije, ljudi ulaze u razgovor i nadovezuju se na film sa svojim iskustvima, što ponovno ima i terapeutski efekt', napomenuo je.

Ratni veterani su ranjiva i nehomogena populacija

Drljević kaže kako ratni veterani nisu homogena populacija, često se u medijima čita o pojedinim istupima nekih veterana, no smatra da je to samo mali dio njih.

'U ratu je sudjelovalo puno ljudi, a veterani su zapravo ogromna i ranjiva populacija, koja većinom pati od trauma koje su doživjeli u ratu i upravo se zbog toga njima lako manipulira', ustvrdio je.

'Veterani su političarima veliki teret i koriste ih kad im trebaju za političke ciljeve, no važnije je posvetiti im malo pažnje, mnogi od njih trebaju pomoć, medicinsku i socijalnu', dodao je.

Zadovoljan je reakcijom premijerne zagrebačke publike na njegov dugometražni prvijenac. 'Bilo je puno emocija i iskrenih reakcija te dugog pljeska', napomenuo je, najavivši kako film nakon Zagreba odlazi na festivalsku turneju diljem svijeta.