Popratni program Zagreb Film Festivala (ZFF) "Filmovi neposluha" želi pokazati da razne situacije i nesavršeni politički sustavi izazivaju građanski neposluh, što se kroz povijest bilježilo i na filmu, izjavila je selektorica tog programa, filmska kritičarka Diana Nenadić.
Organiziran u godini stote obljetnice Oktobarske revolucije i uoči 2018. kada će se obilježiti 50 godina revolucionarne 1968. godine, program je na ZFF-u okupio deset filmova različitih žanrova, stilova i tema, kojima je zajedničko da su, svaki u svoje vrijeme, bili dovoljno provokativni da ih se i danas pamti kao 'buntovne'.
Nenadić kaže kako su dvije velike obljetnice bile izazov za selekciju, osobito '68. godina, kao jedna od najturbulentnijih što se tiče neposluha u 20. stoljeću.
"Program nije zamišljen kao panorama filmova koji govore samo o političkom neposluhu, već želi pokazati da neposluh postoji kroz cijeli naš život i da smo u raznim situacijama izazvani na neposluh", kazala je za Hinu.
vezane vijesti
"Tako i program na ZFF-u, osim što ima dijakroniju i ide od filmova iz ranijih razdoblja do današnjih dana, pokušava obuhvatiti različite oblike i razloge neposluha na filmu", dodala je.
Po njezinim riječima, uglavnom su to poznati filmovi i klasici, a pri selekciji joj je bilo važno i da se osjeća kako redatelji stoje iza svog djela u potpunosti, da nisu samo film o nekoj situaciji već i da dijele stajališta svojih likova.
Iako su mnogi od filmova u selekciji u svoje vrijeme bili zabranjivani, Nenadić kaže kako to nije bio kriterij po kojemu su birani. "Ključni kriterij je bio da to nije eksploatacija teme u određenom vremenu, nego da su to ljudi koji se prepoznaju i po drugim filmovima, stavovima svjetonazoru, poetici, koji su kritički angažirani i promišljaju o situaciji u kojoj žive", istaknula je.
Jedan od najpoznatijih filmova u programu, ali i jedan od najstarijih je "Nula iz vladanja" (1934.) Jeana Vigoa, o dječacima koji se pobune protiv strogih pravila svoje škole.
Taj je prikaz represivnog, obrazovnog sustava, inspiriran redateljevim vlastitim iskustvom, sablaznio je tadašnju javnost i bio zabranjen, a kasnije bio uzor mnogim istaknutim filmašima.
Tu je i film "Bijeda u Borinageu" (1933.) Jorisa Ivensa, ljevičarskog aktivista iz tridesetih godina, klasik socijalnog dokumentarca o Borinageu u vrijeme velikog štrajka rudara, pokrenutog zbog sve većeg broja nesreća na radu i višekratnog smanjenja plaća.
Film ukazuje na velike socijalne kontradikcije u kriznim godinama između kapitala i radne snage te Crkve i naroda, a neke su scene zbog policijske represije snimljene tajno.
Iz susjedstva je u program uvršten film Vlade Kristla sniman u Sloveniji "General i pravi čovjek" iz 1962. koji je zbog političke satire bio zabranjen, sve su njegove kopije uništene (osim jedne, koja je prokrijumčarena iz Jugoslavije), a autor je otišao u egzil u Njemačku.
Iz Srbije dolazi "Mlad i zdrav kao ruža" Jovana Jovanovića, film iz 1971. za koji Nenadić kaže kako je jedan od nekoliko značajnijih, ali manje poznatih filmova iz tzv. crnog talasa.
To je priča o mladom delinkventu (glumi ga Dragan Nikolić) koji se od tipičnog autsajdera prometne u najvećeg beogradskog mafijaškog šefa. Film se izruguje Titovim govorima, provincijalizmu te filmskim i drugim konvencijama, smatran je jednim od najopskurnijih djela bivše države, a čak je 35 godina nakon premijere proveo u bunkeru.
U programu je i rumunjsko ostvarenje "Rekonstrukcija" Luciana Pintiliea iz 1968. za koji Nenadić kaže "kako je našoj publici nepoznat, iako je riječ o hvaljenom rumunjskom klasiku koji je također imao problema s cenzurom i zabranama".
Film počinje kao komedija, no pretvara se u ljutu kritiku komunističke opresije što nije promaklo tadašnjem režimu pa je Pintilieu zabranjen rad na deset godina.
Jedan od "najnezaboravnijih filmskih poziva na otpor" je "Kad bi..." iz 1968. za koji je britanski autor Lindsay Anderson nagrađen Zlatnom palmom u Cannesu. Film je inspiriran "Nulom iz vladanja" i predstavlja odvažnu, anarhičnu viziju britanskog društva smještenu u engleski internat kasnih šezdesetih godina. Zahvaljujući nastupu u tom filmu glumac Malcolm McDowell dobio je ulogu u Kubrickovoj "Paklenoj naranči".
Jedini film iz ovog programa koji se bavi građanskim neposluhom u Americi je "Kazneni park" iz 1970. , kojega selektorica, opisuje "kao lažni dokumentarac koji se osvrće na cijeli koktel zbivanja u Americi povezanim s građanskim pokretima i pobunama krajem šezdesetih".
Ostvarenje britanskog redatelja Petera Watkinsa prikazuje sudbinu skupine prosvjednika protiv Vijetnamskog rata nakon Nixonove odluke o proširenju ovlasti pri uhićenju osoba koje se smatraju "prijetnjom nacionalnoj sigurnosti". Poznati filmski kritičar Jonathan Rosenbaum opisao ga je kao "znanstveno-fantastičnu noćnu moru u formi dokumentarca".
Na programu je i njemački film "Prigodni rad jedne robinje" iz 1973. jednog od potpisnika Oberhausenskog manifesta Alexandera Klugea. Njegova junakinja Roswitha je s jedne strane zarobljena brigom o kućanstvu i djeci, a s druge radom izvan kuće pa Kluge, objašnjava Nenadić, "vizionarski postavlja paradoks koji ni do danas nije adekvatno razriješen".
Ženskim pravima i neposluhom bavi se i iranski "Zaleđe" jedan od novijih filmova iz programa u kojem se redatelj Jafar Panahi poslužio komedijom kako bi prikazao kršenje prava žena u suvremenom Iranu.
Ta priča o skupini žena koje pokušavaju ući na nogometni stadion preodjeveni u muškarce, osvojila je na Berlinaleu 2006. Srebrnog medvjeda, ali je u Iranu film zabranjen.
Svoju premijeru u programu "Film neposluha" na ZFF-u je imao hrvatski dokumentarac "Odgođena revolucija" Vlatke Vorkapić i Martine Globočnik, koji prati nekoliko pokušaja iskazivanja građanskog neposluha u Hrvatskoj ali, prema riječima Diane Nenadić, "na neki način postavlja i pitanje zašto danas nismo dovoljno neposlušni".
