U prašumama Južne Amerike su se nakon Drugog svjetskog rata sakrili mnogi zločinci nacizma i njegovih kvislinških saveznika, od Adolfa Eichmanna do Dinka Šakića, od kojih je većina prije ili kasnije završila na sudu zbog svojih zločina. Najveći izuzetak je definitivno bio i ostao zloglasni doktor Josef Mengele, čudovišni nacistički znanstvenik koji je na Židovima izvodio sadističke eksperimente u Auschwitzu, gdje je dobio nadimak Anđeo smrti. Mengele je nakon Drugog svjetskog rata uspio pobjeći u Južnu Ameriku uz pomoć Vatikana, te je zbog svoje brutalnosti uvijek bio na vrhu liste traženih lovaca na naciste poput Simona Wiesenthala, ali i izraelske vlade. Misteriozna sudbina Anđela smrti iz Auschwitza je zaokupljala redovito i medije, napisan je i bestseler 'Dečki iz Brazila' Ire Levina 1976. godine, koji se bavio Mengeleovim navodnim medicinskim eksperimentima u prašumi Amazonije, prema kojem je nastao i film s Gregoryjem Peckom u glavnoj ulozi.

Mračna fascinacija koju je nečovječni ubojica Josef Mengele izazivao nije prestala ni danas, o čemu svjedoči intrigantna knjiga 'Mengeleova lubanja' Thomasa Keenana i Eyala Weizmana, prvotno objavljena u Velikoj Britaniji kod izdavača Sternberg Press. Njeno hrvatsko izdanje možemo zahvaliti Mulitmedijalnom institutu Mama, konkretno uredniku Petru Milatu te prevoditeljici Tihani Bertek, a svoju je knjigu u Zagrebu – u sklopu Human Rights Film Festivala – predstavio suautor Thomas Keenan. 'Mengeleova lubanja' iz naslova je ona pronađena 1985. u Brazilu, nakon potrage koju su javnom kampanjom i lobiranjem potaknuli preživjeli Mengeleovih zločinačkih eksperimenata, od kojih su mnogi bili invalidi. Tražili su da se konačno, četiri desetljeća nakon svršetka Drugog svjetskog rata, utvrdi gdje je najpoznatiji odbjegli nacist, oko čega su se onda angažirali istražitelji iz Njemačke, Izraela, SAD-a, ali i Brazila, u kojem se sumnjalo da se Mengele nalazi.

Zahvaljujući raciji doktorove rodbine u Bavarskoj otkrivena su šifrirana pisma iz Sao Paola, koja su istražitelje uputila na dvoje emigranata, austrijski bračni par. Oni su brzo priznali kako su kod sebe u Sao Paolu skrivali Mengelea, ali i da se on utopio 1979, što su spremno potkrijepili pokazavši istražiteljima njegov navodni grob. I u tom trenutku nastaje prvi veliki forenzički triler 20. stoljeća, koji je pratio cijeli svijet, a čiji rezultati su nepovratno utjecali na razvoj sudske prakse u tretiranju groznih kršenja ljudskih prava te stvaranje i svojevrsne forenzičke estetike.

Kako je rekao Thomas Keenan, dokazivanje identiteta kostiju koje su navodno pripadale Josefu Mengeleu je uvelo novu paradigmu na suđenja za ratne zločine, po kojoj svjedoče predmeti i posmrtni ostaci, i to zahvaljujući 'glasnogovorniku' kojeg utjelovljuje forenzički stručnjak. Razlika je to u odnosu na suđenje u Nürnbergu, koje se prvenstveno temeljilo na dokumentima, odnosno na procesu Eichmannu u Jerusalemu (kako se zove i glasovita knjiga Hannah Arendt, s tezom o 'banalnosti zla'), gdje su u prvi plan izbili svjedoci-žrtve.

'Mengeleova lubanja' opisuje proces identifikacije kostiju, na kojem je radio međunarodni tim međusobno sumnjičavih znanstvenika, od kojih su neke angažirale vlasti a druge preživjeli Mengeleovih zločina. Sumnju je dodavala i činjenica da je Josef Mengele doktorirao na temi lubanja, te su mnogi smatrali kako je sadistički doktor lažirao vlastitu smrt te podmetnuo tuđi leš i opet umakao pravdi u prostranstvima Južne Amerike. Među njima su ključne osobe bili Nijemac Richard Helmer, koji je razvio novu metodu rekonstrukcije lica pomoću koje je tim na kraju zaključio kako jest riječ o Josefu Mengeleu, te Amerikanac Clyde Snow, poštovani forenzičar koji je uvijek tvrdio da su 'kosti savršeni svjedoci jer sve pamte, a ne lažu'.

Tako su nastali i novi 'protokoli prezentacije' dokaznog materijala na sudu, objašnjava Keenan, a jezik znanosti je ušao u sudnicu. Uostalom, identifikacija posmrtnih ostataka Josefa Mengelea je i preteča današnjih popularnih serijala poput 'CSI', a jedna od posljedica je, kaže Keenan, i stvaranje vrhunskih forenzičkih timova za zločine protiv čovječnosti, od kojih su i danas najkvalitetniji oni južnoamerički. Za one koji su ostali neuvjereni identifikacijom Mengeleove lubanje 1985. treba napomenuti kako je u međuvremenu izvršena i DNK-analiza nađenih kostiju (i danas u posjedu medicinskog instituta u Sao Paolu), koja je također potvrdila kako je riječ o posmrtnim ostacima Josefa Mengelea.

Za kraj vrijedi primijetiti gorku ironiju cijele priče o lovu na čovjeka koji je svoje mjesto u povijesti dobio zahvaljujući najstrašnijim mučenjima i zloupotrebi medicine – zbog identifikacije njegovih kostiju razvijene su nove metode forenzičke medicine koje se i danas koriste. Ako već za života Josef Mengele nije učinio ništa humano i dobro, u smrti mu je to nehotice uspjelo.