Čini mi se da sam 2OO5. godine prvi put usputno napisala da je naša vlast - teatralizirana. Danas mnogi novinari pišu o političkim igrokazima. Jedno se javno prikazuje, a posve drugo se stvarno živi. Prikazuju se, primjerice, SSS: svjetlo, slava i sreća! Istodobno, živi se opet SSS: siromaštvo, stid i strah

Gledam u noći u Dubrovniku otvorenje Dubrovačkih ljetnih igara

Držićev Pomet na državnoj proslavi 6O. godišnjice Igara, koju prati gledateljstvo cijele zemlje, pojavljuje se u pijanom stanju. Ne može stajati na nogama, podržava ga kolega. Dječak iza mojih leđa kaže svojoj mami: 'Teturaju Igre, dosadno mi je do bola, mama.' I spusti glavicu kao da ga je stid i strah.

Gledam na televiziji u klubu prije deset dana Sabor HDZ-a

Jedna djevojčica uleti pred ekran, pokriva ga ručicama i viče:
'To je kazalište koje ubija.'

Mislila sam donedavno da sam uspjela naznačiti o kojoj je vrsti teatra riječ na našim političkim ili drugim scenama. Držala sam da ću jedino tako iskazati pobunu spram uopćenog javnog izjednačavanje pojma 'teatar' s ovim što se prikazuje na dnevnim scenama. Teatar je umjetnost, ima bezbroj lica i bezbroj oblika. U rijetkim trenucima, kada on to doista jest, može nam obnavljati moždane vijuge i pružati stvarni užitak. Zato je potrebno, mislila sam, barem imenovati taj sramotan i loš teatar koji prikazuju naši političari. Naravno, znam da to nije ni od kakve pomoći, ali prestat ću misliti o tome.

Uputila sam jednom časopisu svoje duge bilješke sa zaključkom: na našim scenama igraju se GLEMBAJEVI U SELU MRDUŠA DONJA, i to u katastrofalnoj izvedbi. Objasnila sam tu spregu: Mrduša Donja jest pojam za naš balkansko-mediteranski mentalitet iz kojeg niču, poput gljiva poslije kiše, različiti Glembajevi i preuzimaju vlast. Svi su mahom nešto opljačkali, mnogi među njima su usput i zaklali, ali sada se odijevaju u najskupljim buticima svijeta i glume gospodu. Ipak, skupocjeni satovi i parfemi ne mogu zatomiti zadah janjca s roštilja.

Vjerovala sam da sam tim opširnim tekstom završila svoj posao. Ali, ne spavaj vraže.

Pojavile su se izvedbe Sabora HDZ –a i Otvaranje Igara.

Sabor je imao sve naznake savršeno odigranog SLETA + SAPUNICE. Gledala sam sletove u brojnim varijantama: na starim fotografijama Staljinovih proslava s nepreglednim brojem uštogljenih sudionika u neobjašnjivo velikim prostorima nalik arenama. Sletovi su se, u manjem obimu i po sličnim načelima, ponavljali i za Titovih prvomajskih parada. Između televizijske priredbe Sabora i navedenih sletova u bitnim pitanjima nije bilo razlike. Boja je, istina, bila plava a ne crvena, ali svijetlilo je bezbroj reflektora, lica su bila ozarena od sreće i sve se odvijalo u stilu sveopćeg slavlja. Arena je manje-više ista, izgrađena je od ostataka komadića kruha izgladnjelog hrvatskog stanovništva.

Načela sleta duboko su poštovana: svi jednako misle, grčevito hoće, rastežu zastave i urlaju da su na sve spremni, na sve što kažu i lažu vođe naroda. U taj model nužno su se upleli motivi suvremenih sapunica, uključilo se srceparateljno estradno uplitanje zahvala obitelji. Kao da je riječ o holivudskoj dodjeli Oscara u selu Mrduša Donja.

Na otvorenju Dubrovačkih ljetnih igara podatnost vođi i vođama očitovala se u trenutku kada su se tri slavne glumice, izgovarajući najnovije fraze i frazeme o Igrama, izravno i isključivo obraćale vlasti, a ne i dubrovačkom puku koji financira cijeli spektakl. Priredba je odisala zastarjelošću, podsjećala je na miris nečišćenih staračkih domova. Dječak je imao pravo, sve je bilo do bola dosadno.

Međutim, u taj spektakl Igara uključila su se i ona druga 3 S, koja sam već spomenula. Vidjelo se materijalno siromaštvo i osjetilo ono duhovno, bio je prisutan stid što sve više nalikuje provincijalnim karminama nego proslavi, i u očima puka bila je prisutna ravnodušnost ili golemi strah pred budućnošću.