KNJIŽEVNA KRITIKA

Temeljna knjiga o balkanizmu napokon u hrvatskom prijevodu

19.01.2016 u 07:00

Bionic
Reading

Imaginarni Balkan bugarske povjesničarke nastanjene u Americi Marije Todorove, smatra se temeljnom knjigom o balkanizmu u kojoj su trasirana sva problemska mjesta reprezentiranja i zamišljanja Balkana tijekom povijesti. Iako su prije njezina objavljivanja 1997. postojali tekstovi na tu temu, poput onog o 'reproduciranju orijentalizama' Milice Bakić Hayden i Roberta Haydena ili o predodžbama o istočnoj Europi Larryja Wolffa, ova se knjiga uobičajeno navodi kao pionirski rad o balkanizmu. Također, iako su nakon nje objavljena mnoga zapažena djela slične tematike, kao zbornik 'Balkan kao metafora' u izdanju Beogradskog kruga, i iako se iskristalizirao niz zanimljivih autora/ica s novim uvidima i tumačenjima, Todorova je ostala do danas glavni autoritet za balkanizam. Njena knjiga napokon je izdana u Hrvatskoj kod Naklade Ljevak

Pozicija jest zaslužena, ali i opterećujuća. S jedne strane, od Todorove se očekuje nerealna razina upućenosti u temu i nadnaravna sposobnost razumijevanja svih specifičnosti balkanskih društava. S druge, svako nekritičko veličanje i monopol autoriteta na određenome polju znači smanjenje mogućnosti dijaloga s drugima. Da bismo to izbjegli, 'Imaginarni Balkan' bolje je odrediti kao temeljnu knjigu o balkanizmu koja je potaknula daljnja istraživanja, ali nije interpretacijski iscrpila kompleksnu temu. Osim u ranom dijagnosticiranju balkanizama, doprinos Todorove sastoji se i u interpretacijskoj sustavnosti, analitičnosti i prepoznavanju ključnih povijesnih reprezentacijskih procesa. Ukratko, bez Todorove nije moguće misliti Balkan, ali je, nakon nje, jako važno dalje misliti i otkrivati Balkan samostalno.

Ni Istok ni Zapad: prokletstvo raskršća i mosta

Teorija balkanizma inspirirana je orijentalizmom i tipom analize reprezentacija i predstavljanja Orijenta kakvu je majstorski iznio Edward Said u studiji 'Orijentalizam'. Iako Todorova na početku knjige insistira na temeljnoj razlici između Orijenta i Balkana – prvi je za nju imaginativan i značenjski fluidan prostor, dok je drugi konkretna geografska regija pa je moguće nasuprot imaginacijama razmišljati i o realijama – i jasno poručuje 'balkanizam nije podvrsta orijentalizma', dodirne su točke između ovih autora brojne.

I dok u osnovi svakog orijentalizma stoji uvjerenje o temeljnoj dualnosti i nepomirljivosti Zapada i Istoka/Orijenta, i balkanizam podrazumijeva stav da su Balkan i Europa suštinski odvojeni i suprotstavljeni, tj, po Todorovoj, da je Balkan dvosmislen: polurazvijen, poluciviliziran, poluorijentalan. Uvijek između, na pola puta, i raskršće i most, ni Istok ni Zapad, ne Drugo, nego 'nepotpuno ja', ukratko: Europa-koja-to-nikada-neće-postati.

Predodžbe, naracije i imaginacije o Balkanu na Zapadu intenzivno se stvaraju zadnja dva stoljeća, no opisi Balkana, značenjski neutralniji, datiraju i iz ranijeg vremena. Najučestaliji balkanizmi (bure baruta, kotao povijesti, prostor vječne mržnje) koji su još aktualni i koji su se osobito snažno reaktivirali u 1990-tim zapravo su se učvrstili u javnoj sferi u vrijeme Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata, od kada dominira zamišljanje Balkana kao prostora nasilja, etničke mržnje, tiranije, zaostalosti, primitivizma, prijetvornosti, prevare i sl.

Projiciranje zla, siline negativnih, čak demonskih (vampirizam) karakteristika na cijeli prostor i uvjerenje da svaki stanovnik tog prostora nosi sjeme barbarstva varirat će se u različitim inozemnim (novinskim, političkim, kulturnim) tekstovima s nevjerojatnom lakoćom tijekom cijelog stoljeća. Nasilje i divljaštvo su se naturalizirali i dobili status 'općih istina', trajnih i nepromjenjivih esencija Balkana. Pitanja: kakva je mentalna slika Balkana, kako objasniti njezinu nepromjenjivost i kakav je njezin odnos prema stvarnosti u središtu su 'Imaginarnog Balkana'.

Realnost Balkana

Perspektiva iz koje Todorova analizira i kritički preispituje taj golemi imaginarij je prvenstveno historiografska, čime ona unosi dragocjenu povijesnu optiku u ponekad „lebdeću teoriju“ te prizemljuje neke apstraktne analize diskursa, reprezentacija, odnosa moći i hegemonija. Dubinska historičnost Todorove jasno se iskazuje u poglavlju 'Realije' u kojem prikazuje realnost Balkana nasuprot svih imaginacija koje su o njemu tijekom povijesti stvarali ljudi izvan Balkana i koje su zatim i sami Balkanci prihvaćali kao vlastita određenja.

Balkan kao jedinstvena regija temelji se, po njoj, na zajedničkom povijesnom naslijeđu, pri čemu je, zbog trajanja i rasprostranjenosti, ključno naslijeđe Osmanskog Carstva i zatim Bizanta. Pri tome ona uvodi važnu distinkciju između osmanskog naslijeđa u kontinuitetu i percepcije toga naslijeđa danas koja je slična u svim balkanskim državama, većinom negativna i uvjetovana nacionalnim naracijama. Todorova ovdje, kao i kasnijim radovima, afirmira pojmove regije, povijesnog naslijeđa i pamćenja (važna su i njena razmatranja o Srednjoj Europi) kao svojevrsne odgovore na dominaciju etničkih, nacionalnih principa u današnjim balkanskim društvima. U podlozi je njezina djela, kao i većine drugih promišljanja balkanizama, kritika nacionalizma i svakog esencijalizma te inzistiranje na hibridnosti balkanskih identiteta.

S obzirom na to da osmansko naslijeđe fundira cijeli prostor, Todorova u balkanske zemlje uključuje Albaniju, Bugarsku, Grčku, Rumunjsku i većinu bivših jugoslavenskih republika, uz iznimku Slovenije u kojoj, smatra, to naslijeđe nije ostavilo traga. No, u kasnijem tekstu iz knjige 'Balkan Identities: Nation and Memory' to ispravlja i Slovence vraća na Balkan. I inače u 'Imaginarnom Balkanu' je donekle zapostavljen kompleks doživljavanja Balkana u državama nastalim nakon raspada Jugoslavije te složen odnos prepletanja i sukobljavanja balkanskog i mediteranskog specifikuma koji je karakterističan za hrvatske, bosanske i crnogorske krajeve.

Todorova na domaćem terenu

Iako je tek sada, dvadesetak godina nakon objavljivanja prvog izdanja, 'Imaginarni Balkan' preveden na hrvatski, uvidi Todorove i teorija balkanizma dobro su poznati u ovdašnjim društveno-humanističkim krugovima. Za dobru recepciju na ovim prostorima zaslužan je Ivan Čolović, urednik Biblioteke XX vek u kojoj je 'Imaginarni Balkan' objavljen dvije godine nakon izvornika. Iako je knjiga u Srbiji imala znatniji odjek i utjecaj, kao što je uostalom tamo i balkanistika (dijelom nacionalistički dekontaminirana) razvijenija, to se izdanje moglo nabaviti i u Hrvatskoj. Todorova je pak još 1996., neposredno prije objavljivanja knjige, održala predavanje u Zagrebu koje je potaknulo etnologinju Dunju Rihtman Auguštin da napiše članak za tadašnji Goldsteinov Erasmus pod naslovom „Zašto i otkad se grozimo Balkana?“ Na tragu svojoj pronicljivih etnoloških analiza hrvatske svakodnevice, Rihtman Auguštin je opisala aktualne bitke za novi nacionalni identitet i potrebu hrvatskih političkih i kulturnih elita da pobjegnu s Balkana i konačno nakon 'tisućljetnog hrvatskog križnog puta'jednom zauvijek 'uđu u Europu'.

Hrvatski prijevod 'Imaginarnog Balkana' je manje-više uredan, uz nekoliko grešaka i tipfelera (poput onog da je John Morritt 1974. – umjesto 1794. – prešao planinu Balkan i taj pojam uveo u englesku književnost), no urednički posao nije odrađen, pa se većinom ne navode prijevodi naslova djela, niti su se prilikom citiranja uvijek koristili postojeći hrvatski prijevodi (poput prijevoda kultnog eseja Milana Kundere: 'Tragedija Srednje Europe' iz 1985. u časopisu Gordogan, koji je načinjen ubrzo po objavljivanju izvornika, u jeku velike i za nas važne obnove ideje Srednje Europe kao otpora sovjetskoj dominaciji).

No, najveći propust je učinjen izostavljanjem bibliografije, koja inače postoji i u engleskom originalu i u srpskom prijevodu. Zašto je urednik i(li) izdavač odlučio jednostavno izostaviti 30-tak stranica dug popis literature te tako poništiti jedan od znanstvenih uzusa i lišiti buduće istraživače dragocjenih informacija o biblioteci balkanizma, doista mi nije jasno. Možda se amaterski mislilo da su napomene iza poglavlja i kazalo imena i pojmova dovoljni, možda je sve rađeno u brzini, možda se željelo knjigu učiniti više user-friendly (ne predebelom), a možda je čak za to traženo i odobrenje autorice (premda sumnjam).

Kako god, brisanje bibliografije djeluje znakovito, i kao signal odumiranja uredničkih kompetencija, i signal sveprisutne želje za komodifikacijom znanosti, i signal nakaradne komercijalne logike u izdavaštvu po kojoj se u ime čitljivosti i lakoće mete sve što djeluje kao tekstualni višak. Danas i u ovom slučaju 'višak' je bibliografija; već dugo i često na meti su citati. Sutra i negdje drugdje bit će to fusnote i drugi potpornji što učvršćuju tekst. Svi ti dragocjeni mikro putokazi i marginalije bez kojih je bila nezamisliva neka ozbiljna studija mogli bi uskoro postati samo tekstualna starudija i intelektualna gnjavaža.

Marija Todorova: Imaginarni Balkan, prevela Karmela Cindrić, Naklada Ljevak, Zagreb, 2015.