Mnogome se običnu čitatelju, ako su uopće obični ljudi koji danas čitaju knjige, već nakon nekoliko prvih poglavlja može učiniti da u rukama ima samo još jedan, posebno uvjerljiv zbornik teorija od sanja i pjene, da tako pjesnički prekrstimo svu silu uvijek iznova objavljivih trista čuda od svjetski proširenih teorija urota ili zavjera, kako tko više voli.

Pisac ovih redaka nije sklon takvim intelektualnim igricama, čak ni kao nekoj mentalnoj lakoj atletici, ali ipak ne može ostati duboko u sebi nezapitan kako to da njegov stari kolega, inače potpuno neprijemčiv za bilo što metafizično, čim postigne specifičnu radnu temperaturu za posebne eksplikacije počne sugestibilno pričati o tome da je NASA u potpunosti lažirala slijetanje na Mjesec.

Onako kao što je nekada narodni genij u gangi zapjevao 'Lažu Rusi, jebala ih majka, nije misec ni vidila Lajka!' No nije moj kolega usamljen u tome. Mnogim se prvi koraci astronauta Armstronga na Mjesecu 1969. nisu doimali nimalo uvjerljivima i što onda ostaje vjernom Tomi nego pristati na priču, prije svih daljnjih misaono pogibeljnih dokaza te povjerovati da je primjerice scenarij za sve to smislio pisac znanstvene fantastike Arthur Clarke, a režija i produkcija da je bila podijeljena između agencija CIA i FBI.

Pobornici te teorije iznijet će cijelu hrpu dokaza jer smatraju da put na Mjesec nije mogao biti moguć iz razloga kao što su da astronauti ne bi mogli preživjeti ekstremnu radijaciju, da je kvaliteta snimljenih fotografija previsoka, a na fotografijama se pak ne vide zvijezde. Osim toga na Mjesecu je danju toliko vruće da bi se film u kameri otopio, a i na snimci se vidi da je zastava zavijorila, iako na Mjesecu nema vjetra.

Slične su i možda u nas najpoznatije priče u nas da je Tito davno poginuo i da je Kominterna je na njegovo mjesto postavila dvojnika koji je bio sovjetski špijun. Tome u prilog ide skaska da nakon rata Tita u Kumrovcu nisu prepoznali. To dakako odlično ide uz priče i da je McCartney već davno poginuo i da se to vidi na omotnici long play ploče 'Abbey Road', i to po tome što Paul zaostaje u prijelazu ulice i jedini je bos na slici. Dakako, da se i Elvisa viđa živa i zdrava svakodnevno i sve tako.

Ali kod Fredericka Williama Engdahla zbilja nema ništa takvoga, mada on otkriva istine koje se zbog svjetske vanjskopolitičke važnosti i ozbiljnosti zbilja mogu ponekad doimati upravo zaprepašćujuće, kao da su fabricirane u laboratoriju najvećih svjetskih proizvođača geopolitičke magle.

Čak kada su posrijedi notorno poznate postavke kao ta da se gotovo svi suvremeni ratovi vode zbog nafte, da za naftu ništa nije dovoljno skupo ni nemoguće aranžirati jer ni to odavno nije nikakva nepoznanica, autor izađe s nekom dodatnom, teško oborivom argumentacijom s novim dotad nezamijećenim ili čak neanaliziranim detaljima. Primjerice to kako je sve ostvarivan monopol nad poznatim svjetskim zalihama nafte, a time i najsigurnijom podlogom za najveću moguću koncentraciju političke moći, te kako je nekoliko britanskih i američkih kompanija, uz bezrezervnu potporu svojih vlada, jednostavno izmislilo veoma skoru nestašicu nafte jer su na nivou znanstvene teorije (zavjere, dakako) dokazali da je najvažniji svjetski energent na izmaku.

I što onda biva, ono čemu prijeti nestašica prvo treba poskupjeti, onda treba stvoriti domaće zalihe, u svijetu treba gdje god ima još nafte osigurati svoj političko-vojni utjecaj, i to bez pardona. Kakva je bjelosvjetska spin operacija trebala prije svega toga? Britanski i američki interesni krugovi pronašli su tada ekscentričnoga geofizičara sa Sveučilišta u Chicagu koji je radio za Shell Oil, Mariona Kinga Huberta, koji je svoje zaključke iz 1956. temeljio na nedokazanim pretpostavkama da je nafta fosilno gorivo, biološki spoj dobiven od ostataka mrtvih dinosaura, algi i drugih oblika života od prije 500 milijuna godina.

Trebalo je to sedmorim (naftinim) sestricama da bude proglašena takva skora nestašica svjetskoga formata koja može izazvati sve pa i ekspresne ratove, najbolje prema principu divide et impera preko posrednika ili, ako tako nije moguće, onda izravno zbog zaštite nekog općeg svjetskog dobra kao što je demokracija i slično. No, i tada se, kako bilježi autor Engdahl, uglavnom nije zavirilo u knjige starostavne da se vidi kako su sve ratovi počinjali i što se događalo kada nije baš bila u pitanju neka mitska jabuka od zlata.

Recimo, osam stoljeća prije terorističkoga napada na tornjeve WTO, nakon kojeg je George W. Bush objavio rat terorizmu i trapavo ga nazvao križarskim ratom, pa odustao odmah od toga jer su mu objasnili da bi se moglo reći da su križarski ratovi bili zapravo kršćanski džihad izazvan umjetnom arapskom nestašicom, nota bene, začina kojim je najviše trgovala Venecija, a koja je i pokrenula plaćenike za rat protiv nevjernika, a sve, zapravo, zbog papra i muškatnih oraščića.

Drugi je primjer povijesni u oba velika svjetska rata, Nijemci dvaput previđaju da im nafta nije bila osigurana kako treba, posebice u Drugome ratu kada su se oslonili na proizvodnju sintetičke nafte iz lignita i na uvoz nafte iz Rumunjske što se sve pokazalo nedostatnim i nedostupnim zbog savezničkih usmjerenih ratnih operacija. Tada se i bjelodano pokazalo da u ratu pobjeđuje ponajprije onaj koji kontrolira naftu, tj. za sebe je dostatno osigura, a za neprijatelja je učini što nedostupnijom.

I otada pa do dana današnjega angloamerička politika vodi se isključivo u jednome glavnome znaku, a to je nafta. Crno zlato postaje tiho oružje za mirne ratove, ali i za one kataklizmatičke sa sveopćim kaosom i požarima naftnih polja u biblijskim razmjerima. No da bi se ratovi uopće počeli voditi, trebalo je znanstveno dokazati da se naftu mora osigurati ponajviše zbog toga što je sve više nestaje, a autor piše kako je navodno već za vrijeme naftnih šokova sedamdesetih Nixonov ministar vanjskih poslova Henry Kissinger rekao: 'Kontrolirajte naftu i kontrolirat ćete cijele države.'

Ako i nije baš tako rekao, Washington tako postupa do dana današnjega. Inače, ova knjiga pisana je po kanonu istraživačkoga novinarstva i iz poglavlja u poglavlje autor ide tragom nafte da bi došao do ratova ili obratno, kao što se npr. u investigativnom novinarstvu mora slijediti tragove novca, baviti se istraživanjem onih događaja, slučajeva, ponašanja osoba koje potvrđuju financijski tokovi pa tako svu svjetsku ekspanzionističku politiku Engdahl prati, moglo bi se reći, po tragovima naftnih bušotina.

Posebno je bio važan trag kalibra Kopernikova obrata onaj iz 1994. sa znanstvene konferencije u Santa Feu u New Mexicu. Naime, ukrajinski znanstvenik V. A. Krajuškin uvjerljivo je dokazao da nafta nije dobivena od fosilnih ostataka algi, planktona ili dinosaura.

Prema dokazima istraživanja još iz vremena Sovjetskoga Saveza, koja nisu bila poznata na Zapadu tijekom Hladnog rata, nafta nikada nije dobivena kompresijom žive tvari koja je potisnuta u relativno plitke bazene u kojima je kasnije otkrivena. Prema sovjetskim istraživanjima, ali i poslije njih pronađeno je da je nafta nastala duboko u plaštu Zemlje te je postupno išla prema površini, što je sasvim suprotno teoriji američke geologije da nafta potječe od ostataka biološkog detritusa koji je potisnut s površine i koji se tijekom nekoliko stotina milijuna godina transformirao u naftu, prirodni plin ili ugljen –a koji se u zapadnjačkoj geofizici nazivaju 'fosilna' goriva.

Naime, ako se nafta uistinu stvara duboko u Zemljinom plaštu, to znači da bi se nafta i prirodni plin mogli pronaći u izobilju čak u regijama gdje je to bilo nemoguće očekivati. Nakon Krajuškinove prezentacije, bilježi Engdahl, zavladalo je ozračje kao da je usred kolovoškog znanstvenog skupa ušetao tvor. Iz muka nakon prezentacije moglo se zaključiti da se publika htjela pretvarati da nije ni čula što je on rekao. Nešto što je trebalo razviti raspravu i važnu znanstvenu analizu pravog porijekla najvažnijeg energetskog izvora na svijetu de facto naišlo je kod američkih je znanstvenika na potpuno profesionalno ignoriranje.

Autor ove zanimljive istraživačke knjige, Frederick William Engdahl, vidljivo je to iz nakladničke bilješke, u zanimljivoj karijeri je bio i novinar i upravo to njegovo iskustvo pridonosi čitljivosti knjige, a uz to je još diplomirani politolog, koji je magistrirao komparativnu ekonomiju, te drži predavanja o ekonomiji na Sveučilištu Rhein-Main u Njemačkoj i gost je profesor ekonomije na fakultetu kemijske tehnologije u Pekingu.

Očito je po svemu tome da je uvjerljiv autor i umješan pisac na svome mjestu kojemu zaista treba vjerovati da nafte u svijetu ima u izobilju, ali i previše mitova laži te ratova zbog nje. Sva druga tumačenja dio su najveće svjetske teorije urote koju se veoma sporo osporava.