'Kultura i smrt Boga' Terryja Eagletona istražuje promjenjive odnose religije i kulture te kako je došlo do toga da je Bog itekako prisutan u svijetu koji ga je proglasio mrtvim. Knjigu je na hrvatski jezik prevela Petra Štrok, objavila Naklada Ljevak, a urednik Kristijan Vujičić u razgovoru za tportal.hr otkriva što Eagleton, jedan od najvažnijih suvremenih teoretičara književnosti, otkriva čitateljima u 'Kulturi i smrti Boga'
'Neka one kojima je religija dosadna, nevažna ili uvredljiva ne zastraši naslov. Ova knjiga ne govori toliko o Bogu koliko o krizi prouzročenoj njegovim navodnim nestankom', upozorava na samom početku knjige 'Kultura i smrt Boga' njezin autor Terry Eagleton, glasoviti britanski teoretičar književnosti, ujedno jedan od rijetkih iskrenih vjernika na intelektualnoj ljevici. Stoga njegova promišljanja o religiji izlaze iz uobičajenih okvira i podjela, čega je odličan primjer i 'Kultura i smrt Boga', lako čitljiva, ali nimalo površna knjiga za široku publiku koja nudi nove perspektive u debati o mjestu religije u suvremenom svijetu.
'Kulturu i smrt Boga' u Hrvatskoj je objavila Naklada Ljevak, a knjigu je uredio Kristijan Vujičić, i sam diplomirani filozof. Vujičić se već prije urednički bavio Eagletonom kao autorom, tako da odlično poznaje promišljanja ovog britanskog teoretičara, pa je otkrio i što sve čitateljima nudi 'Kultura i smrt Boga'.
Terry Eagleton jedan je od rijetkih iskrenih vjernika na intelektualnoj ljevici. Koliko ta njegova donekle usamljenička pozicija obilježava knjigu 'Kultura i smrt Boga', pitamo Vujičića, a on odgovara sljedeće: 'Iako ostaje pitanje je li Eagleton klasični vjernik ili nije – unatoč tomu što potječe iz radničke, religiozne irske obitelji, on je i jedan od glavnih marksističkih kritičara svoje generacije – svakako da u zadnjim knjigama uvelike kritizira tzv. nove ateiste - primjerice Dawkinsa u knjizi 'Razum, vjera i revolucija' - s jedne strane, ali i institucionalno kršćanstvo s druge strane. 'Uz pomoć nekoliko svojeglavih dominikanaca', kako navodi u spomenutoj knjizi, kao mladić dolazi u doticaj s tzv. novom teologijom. Rano je svoje katoličanstvo okrenuo ulijevo, da tako kažem. Njegova je pozicija zanimljiva upravo zbog toga. U knjizi 'Kultura i smrt Boga' pokušava u raspravi o Bogu od prosvjetiteljstva preko klasičnoga njemačkog idealizma i romantizma do (post)modernizma povezati dvije velike teme kojima se bavi: ideju kulture i religije. Upravo se ta njegova usamljenička pozicija može oslikati u tome kakav je njegov Bog ili, još bolje rečeno, njegov Isus. Autor hvali ćudoređe što ga propovijeda Isus – budući da je za Eagletona ono oslobađajuće – ali za mnoge 'vratolomno, ekstravagantno, lakomisleno, neumjereno, sablazan za pisare i kamen smutnje za posrednike u trgovanju nekretninama'. Podsjetimo se samo nekih Isusovih ideja koje to potkrepljuju: oprosti neprijateljima, podaj i košulju i ogrtač, ljubi one koji te vrijeđaju, hodaj još jednu milju, ne misli na sutra. Takvu poziciju autor ima i u spomenutoj knjizi.'
Religija je, drži Eagleton, oduvijek bila jedno od najmoćnijih sredstava za opravdanje političke vlasti. 'Ali to nije njezina jedina funkcija', kaže Kristijan Vujičić te dodaje: 'Mnoštvo fenomena, od prosvjetiteljskoga Uma do modernističke umjetnosti, preuzelo je zadaću pružanja zamjenskih oblika transcendencije… Autor u knjizi tu tvrdnju dokazuje i time 'da je najdomišljatija od tih zamjena bila kultura, i to ne toliko u užem koliko u širem smislu te riječi'. U ovih nekoliko stoljeća, pa i u današnjoj, suvremenoj kulturi svašta se nudilo kao surogat Bogu.'
Primjerice, Auguste Comte osnovao je tzv. religiju čovječanstva sredinom 19. stoljeća i ustrojio je tako što je sve onozemaljske vrijednosti i ikone zamijenio zemaljskim vrijednostima poput altruizma, napretka i sl., podsjeća Vujičić. 'Ali Eagleton drži da sve dok Boga zamjenjuju Um, umjetnost, kultura, Geist, imaginacija, nacija, država, narod, društvo, moral ili neki drugi vrsni surogat, Vrhovno biće zapravo nije posve mrtvo', kaže Vujičić.
Eagleton uzima 11. rujna 2001. kao razdjelnicu suvremene povijesti te piše o stanju i percepciji religije prije i poslije napada na njujorški Svjetski trgovački centar. Koja je razlika, što se promijenilo nakon tog napada?
'Sukob Zapada i radikalnoga islama uključuje brojne ironije. I islam i postmodernizam žele stopiti kulturu i religiju, ali na različite načine. Tako se autor vraća događaju 11. rujna kao razdjelnici: novi ateizam nikako nije rođen u ruševinama Svjetskoga trgovačkog centra, ali se pojavila potreba 'za novom, militantnom obranom zapadne civilizacije, s obzirom na zlo koje prijeti s Istoka'. Nakon 11. rujna u zapadnim se zemljama razvila islamofobna histerija. Naravno, prema Eagletonu, slika Boga kojom se pritom baratalo bila je slika mračnog, fundamentalističkog, terorističkog Boga. Obnova rasprave o Bogu na taj je način rezultat takozvanog rata protiv terorizma, ali i krize zapadnog liberalizma koja se izrazila u srazu liberalizma s netolerantnim, u pitanju kako tolerirati netoleranciju. Kao što je Eagleton rekao u jednom intervjuu: 'Suočavanje s fundamentalističkim neprijateljem otvara pitanje gdje su granice tolerancije.' Zapad, s druge strane, zaključuje autor u knjizi, još uvijek vjeruje u neosporne apsolute kao što su 'sloboda, demokracija, pa čak i (barem s druge strane Atlantika) Bog i vrag'. Problem je u tome, dodaje, što ta uvjerenja moraju preživjeti u kulturi skepticizma koja ih osakaćuje', objašnjava urednik Vujičić.
Ali kakvu je to krizu proizveo navodni nestanak Boga, pitamo. Vujičić odgovara: 'Proglašeni nestanak i smrt Boga ogledaju se prije svega u već spomenutim pokušajima konstruiranja i nametanja surogata Bogu. Kriza smrti Boga kriza je svih pokušaja da se taj nedostatak nadomjesti nečim boljim jer je uvijek riječ tek o još jednom od božanstava ovoga svijeta, a to je ono što je dovelo i do 'smrti čovjeka', kao što je Foucault spomenuo na jednom mjestu ('Bog i čovjek umrli su zajedničkom smrću'). Kada je Bog nasilno izguran i poništen iz naših života, čovjek se nužno gura na njegovo mjesto, a to uvijek čini na nasilan način, kako je to pokazao i Nietzsche svojim eksperimentom s nadčovjekom... Navodni nestanak Boga tako dovodi do krize morala, odgovornosti i suosjećanja.' Nasuprot tome, Eagleton na kraju knjige poziva na stvaranje pravedne i evanđeoski suosjećajne zajednice, kao i solidarnosti s osiromašenima i obespravljenima, te zaključuje da se 'upravo tu može roditi nova konfiguracija vjere, kulture i politike'.
S jedne strane živimo u svijetu u kojemu je Bog u međuvremenu mrtav, a s druge smo strane stalno suočeni s raznolikim vjerskim fundamentalizmima i fanatizmima. Koliko je to međusobno povezano po Eagletonu?
Vujičić podsjeća da Nietzsche nije prvi filozof koji je proglasio smrt Boga krajem 19. stoljeća te je i sam naslovom prvoga ateista počastio Schopenhauera: 'Smatrao je da je civilizacija u procesu odbacivanja božanstva dok se istodobno još drži religijskih vrednota. Eagleton navodi da je Nietzsche u svojoj 'Radosnoj znanosti' propovijedao smrt Boga rekavši da je to 'najvažniji događaj u ljudskoj povijesti'. Naravno da možemo raspravljati o toj njegovoj misli i da unatoč svemu možemo reći kako živimo u svijetu u kojemu je Bog i te kako živ: Bog potlačenih, ostavljenih, umornih i zaboravljenih. Eagleton naglašava da je upravo zapadni kapitalizam povezujući element koji je uspio začeti ne samo 'sekularizam, nego i fundamentalizam, što je vrhunski pothvat dijalektike'. Tako autor u knjizi 'Kultura i smrt Boga' navodi činjenicu da ovaj zapadni sustav, nakon što je 'umorio božanstvo, sada ima moć vratiti ga u život, kao utočište i snagu za one koji se osjećaju slomljenima njegovom vlastitom predatorskom politikom'. A takvih je, vjerujem, puno. Božja je osmrtnica na taj način, čini mi se, prerano napisana.'
