Westerman je gostovao u Zagrebu na poziv izdavača, a u razgovoru za tportal.hr dotaknuli smo se njegovih knjiga, ali i novinarskog rada na Balkanu tijekom devedesetih, kao i iskustava iz Rusije iz perioda Borisa Jeljcina.

Ararat prvenstveno ima veliku važnost za Armence diljem svijeta. Ako posjetite neku armensku obitelj bilo gdje u svijetu, možete očekivati da ćete u stanu vidjeti sliku planine Ararat, i to na vrlo prominentnom mjestu. No ta planina ima mnogo lica, to je i simboličko i mitološko mjesto. Što se mene tiče, prvi puta sam za Ararat čuo kad smo kao djeca čitali Bibliju i u priči o Noinoj arci se kaže da je ona završila na vrhu planine Ararat. Već tada mi se sama riječ usjekla u pamćenje.

No kakvo je mjesto Ararat, u zemljopisnom smislu? Ima li neku posebnu, mističnu atmosferu ili je to samo jedna lijepa planina, odnosno vulkan?

To je veličanstvena planina, no Ararat je zanimljiv na više načina. Geološki gledano, u pitanju je planina koja se nalazi na mjestu dodira velikih tektonskih ploča, što objašnjava vulkansku aktivnost na Araratu, kao i česte velike potrese koji se osjećaju u Armeniji. Ararat ima i simboličnu važnost, jer se tu susreću europski i arapski svijet, kršćanstvo i islam. U tom području žive Armenci, Kurdi, Turci, Iranci i drugi. Geopolitički je Ararat jedno od ključnih mjesta. Za vrijeme postojanja SSSR, čiji je Armenija bila dio, na vrhu Ararat je bila velika osmatračnica, s obzirom na to da je Turska bila dio NATO saveza. S tog mjesta se mogao na neki način vidjeti i veliki dio muslimanskog svijeta. I danas se to postrojenje koristi za nadgledanje Bliskog istoka. Cijelo to područje je osjetljivo i opasno te poprilično militarizirano. Primjerice, nedavno je tamo skupinu njemačkih planinara otela kurdska oslobodilačka organizacija PKK.

Miješaju li se vaš novinarski rad i knjige koje pišete? Otkrijete li kao novinar neku temu koju onda kasnije detaljno obradite u knjizi ili je to dvoje odvojeno

Riječ je o različitim stvarima. Kao dopisnik sam radio tijekom devedesetih na Balkanu, obišao sam sve države nastale raspadom Jugoslavije, a bio sam stacioniran u Beogradu. Kasnije sam prebačen za dopisnika iz Moskve. Naravno, i u novinarstvu se koristim nekim pripovjednim tehnikama, no pisanje knjiga je nešto drukčije. Kao novinar sam se uvijek trudio biti što objektivniji i nikad ne zauzimati strane. Kao pisac eksplicitno biram subjektivnu točku gledišta i sve što pišem je jako osobno. 'Ararat' je moja najosobnija knjiga, koja se bavi mojim djetinjstvom, duhovnošću, životom. U knjigama želim uzeti čitatelja za ruku i povesti ga na zajedničko putovanje, što kao novinar ne radim.

Kako ste uopće postali ratni dopisnik s područja Jugoslavije? Jeste li ikada prije bili ovdje?

Nakon što sam završio svoj tehnički studij, nisam bio siguran što trebam raditi. Potajno sam htio biti pisac, a novinarstvo mi je izgledalo kao dobar uvod. Na večernjim vijestima vidjeli smo početak rata u Jugoslaviji, odnosno ono što se događalo u Sloveniji. Bila je to 1991. godina, a u sred Europe je počinjao rat! S prijateljem sam se odvezao u Slovenije, obišli smo primjerice Jesenice, te smo u Sloveniji ostali tjedan dana i napisali veliki članak za jedan nizozemski tjednik. Oni su njime bili vrlo zadovoljni, a uskoro se rat počeo širiti: Borovo selo, Vukovar, Vinkovci. U međuvremenu sam počeo čitati sve moguće o povijesti Jugoslavije jer sam se htio detaljnije informirati. Taj tjednik me je poslao nazad na Balkan i sa 27 godina sam postao ratni dopisnik.

Bio je to vrlo brz uspon u karijeri...

Ma ne, sve to mogu zahvaliti činjenici da nitko iz redakcije nije htio izvještavati iz ratne zone, pa su poslali mene.

Jeste li, kao mladi novinar, povjerovali u priču o stoljetnim mržnjama među narodima na Balkanu, koje redovito dovode do rata?

Opasno je mistificirati i romantizirati povijest. Meni je bilo važno saznati za, primjerice, filozofe oko Praxisa, pa zašto je veliki dio beogradske intelektualne elite podržao Miloševića. Najvažnije je znati što više o ljudima koji su akteri povijesti jer su i njihove osobne značajke, bio to Slobodan Milošević ili Franjo Tuđman, mnogo više utjecale na tijek povijesti nego ideologija. Nikada ne možete unaprijed znati koliko jedan um može stvoriti povijest određenog područja. Sjećam se da sam devedesetih intervjuirao Mirjanu Marković u sjedištu njezine stranke JUL, koje se u Beogradu tada nalazilo u velikoj zgradi na ušću Save u Dunav. Njezina uloga, iako nije bila formalna, bila je vrlo velika: ona je bila ključna figura tog perioda jer je imala veliki utjecaj na svog muža, ali i vlastite političke ideje.

Koje knjige o Balkanu su vam bile najzanimljivije?

Definitivno knjiga Rebecce West 'Crno janje i sivi sokol', koja započinje opisom zagrebačkog hotela Esplanade, u kojem upravo sjedimo, i konstatacijom da nakon njega počinje Balkan. No, postojao je i jedan ovdje nepoznati nizozemski autor, čije su knjige većinom bile posvećene Balkanu, i koji je Jugoslaviju često posjećivao tijekom tridesetih, četrdesetih i pedesetih godina prošlog stoljeća. Bio je i Titov prijatelj. Njega sam također rado čitao, ponajviše njegovu priču o mostu na rijeci Tari, koji je za vrijeme Drugog svjetskog rata raznio inženjer koji ga je i izgradio.

U Moskvu su vas poslali jer također nitko nije htio biti dopisnik iz Rusije?

Skoro da je tako. Mnoge novinare koji su odradili rok izvještavanja s Balkana njihove redakcije onda su poslale u Rusiju. Bio sam tamo tijekom zadnjeg mandata Borisa Jeljcina i u prvoj godini Putinovog preuzimanja vlasti. Jeljcinov zadnji mandat je bio potpuno kaotičan jer on više nije bio u stanju voditi najveću zemlju svijeta. Ljudi oko njega su to znali, te su govorili zapadnim političarima da će Jeljcina vući kroz drugi predsjednički mandat kao stari madrac. I doista je bio takav jer je bio prevelik da ga se nosi, nego su ga baš vukli. Sjećam se jedne njegove posjete Uzbekistanu kada se Jeljcin samo srušio pred počasnom gardom koja ga je dočekala, a njegovo okruženje ga je automatski podiglo na noge. Bilo je strašno.

Što ste u suvremenoj Rusiji našli da vas potakne na pisanje 'Inženjera duše', koji se bavi staljinističkim vremenom?

Iako je tada u Rusiji vladaju divlji kapitalizam, na svakom koraku se osjećala komunistička povijest. Ideja za 'Inženjere duše' je bila uzeti mali uzorak iz jedne velike povijesti i tako prikazati širu sliku. Izabrao sam pisati o umjetnicima koji su po državnoj narudžbi morali glorificirati ogromne vodene radove, kopanja kanala i preusmjeravanje rijeka za vrijeme Staljinove Rusije. Moskva je dvadesetih godina bila jedno od najkreativnijih mjesta na cijelom svijetu, bez obzira na siromaštvo. Svi oni su bili dio velikog komunističkog eksperimenta i vladala je progresivna atmosfera. Svi ti umjetnici su podržavali stvaranje komunističke države, koja je kasnije postala država smrti, naročito kad je Staljin došao na vlast i kad je započet prvi Petogodišnji plan. Pisci poput Isaka Babelja i Borisa Pilnjaka ubrzo su shvatili da žive u društvu u kojem počinju biti progonjeni, a sve što su pisali po narudžbi režima je bilo pomalo usiljeno.

Jeste li se identificirali s tim umjetnicima, s obzirom da im niste htjeli suditi?

Odgovorit ću na primjeru pisca Konstantina Paustovskog, koji je napisao svojem 14-godišnjem nećaku u pismu jednu važnu rečenicu: 'Lako je umrijeti kao junak, no teško je živjeti kao junak.' Dakle, bio je svjestan da su kompromisi potrebni. Onda je 1951. godine dobio narudžbu napiše knjigu o izgradnji kanala Volga-Don. Skladatelj Sergej Prokofjev je pak morao napisati glazbu. I u toj knjizi je Paustovski imao i nekoliko obaveznih pasaža u kojima prekomjerno hvali Staljina, što je tada bilo standard. A na pisanje knjige je pristao jer se zaljubio i trebao mu je novi stan, jer je stari htio ostaviti bivšoj supruzi. Na kraju smo svi mi ljudi.

Naslov 'Inženjera duše' znakovit je jer duša se čini kao nešto što je izvan dohvata inženjera, tehnike?

Taj izraz, inženjeri duše, pripisan je Staljinu, koji je tim riječima navodno opisao umjetnike. Povijest je pokazala da su umjetnici vrlo važni za propagandu, a da je propaganda vrlo važna za opstanak režima. U totalitarnim društvima je to još lakše, naročito kada svi pisci, slikari, skladatelji i ostali umjetnici u svojim djelima tvrde da ljepša budućnost dolazi i da bolje živimo nego u kapitalističkom svijetu. Ljudi nisu glupi, ali s vremenom povjeruju, ili barem to prihvate. Uostalom, mnogi su plakali za Staljinom kad je umro.

Vaša nova knjiga još nije prevedena na hrvatski, no bavi se temom koja je bliska ovom području - lipicanerima. O čemu je tu riječ?

Preko priče o nekoliko generacija lipicanera zapravo sam ispričao i povijest onoga što nazivamo Mitteleuropa u dvadesetom stoljeću. Lipicanere su htjeli imati i Mussolini i Hitler, a i Tito ih je obožavao. Njima su bili opsjednuti i Nikolaj i Elena Ceausescu. Lipicaneri su u dvadesetom stoljeću preživjeli i nekoliko država, od Austro-Ugarske preko Jugoslavije pa do Hrvatske. U knjizi naravno i spominjem da su 1991. godine odvedeni u Srbiju, iz koje su vraćeni tek 2007, tako da je to i priča o odnosima Hrvata i Srba. Uskoro izlaze prijevodi na engleski i njemački, a nadam se da će me Durieux opet objaviti ovdje u Hrvatskoj.