U povijesti glazbene literature, Verdijev 'Don Carlos' u svakom smislu zaslužuje titulu 'grand opere'. Verdi je svoje najambicioznije djelo skladao za Parišku operu 1867. na temelju istoimene Schillerove drame, smještene u doba vladavine Filipa Drugog i španjolske inkvizicije. Don Carlos nudi bogatu i romantiziranu povijesnu fresku u kojoj se isprepliću intimne intrige španjolskog dvora te povijesni sukob crkvene i svjetovne vlasti. Verdi je operu niz puta prepravljao (postoji čak osam autorskih verzija), a danas se najčešće izvodi talijanska verzija skraćena na četiri čina (umjesto originalnih pet), bez baleta 'La Peregrina'.

U svom modernom izvođenju, 'Don Carlos' uvijek je bio smatran kao svojevrsni poligon za grandiozna postavljanja. Primjerice, Rudol Bing, slavni intendant Metropolitan opere, upravo je 'Don Carlosom' 1950. započeo svoj dugi mandat u slavnoj kući. Pamte se i Viscontijeva verzija u Covent Gardenu 1958. godine te raskošna Zeffirelijeva produkcija iz 1992. u milanskoj Scali s Lucianom Pavarottijem u ulozi Don Carlosa.

Dakako, bilo bi nepravedno splitsku izvedbu, u režiji Petra Selema, uspoređivati s tako slavnim primjerima iz prošlosti, prije svega zbog mnogo komornijih produkcijskih uvjeta. No već sam izbor tako veličanstvenog djela dovoljno govori o ambicijama nekadašnjeg umjetničkog direktora Splitskog ljeta.

Solistička postavka 'Don Carlosa' je ekstenzivna. Tenor Gustavo Porta tumačio je Don Carlosa, a unatoč vrsnoj dikciji, suviše se naprezao u gornjem registru svoga glasa. Ivica Čikeš bio je pouzdan u ulozi kralja Filipa II, a publici je ponudio dirljivu interpretaciju arije 'Ella giammai m'amò' na početku trećeg čina. Leonardo Lopez Linares (Rodrigo Posa) 'probudio se' tek u trećem činu, a njegovoj je izvedbi kronično nedostajalo dramatskog upliva. 'Don Carlosa' se često naziva operom basova, no Branislav Jatić (Veliki inkvizitor) i Ozren Bilušić (stari redovnik) tek su solidno odradili svoje uloge.

Ženski dio solističke postave bio je na visini zadatka. Khatuna Mikaberidze se na trenutke pretjerano unosila u lik ljubomorne princeze Eboli, no dobra izvedba zahtjevne arije 'O don fatale', koju mnogi smatraju jednom od najljepših arija za mezzosopran, posve je opravdala njezin angažman. Gabriela Georgieva je vrsno odigrala plemeniti lik kraljice Elizabete koja se trza između ljubavi prema Karlu i bračne dužnosti prema kralju Filipu. Duga arija 'Tu che le vanità' iz četvrtog čina u kojoj posve dolazi do izražaja njezin topli i ekspresivni ton naišla je, posve zasluženo, na glasno odobravanje publike.

Solemnitetu izvedbe svakako nisu pomogla ni kostimografska rješenja (Danica Dedijer) u kojima bogobojazni puk tijekom ceremonije spaljivanja nevjernika nosi frivolne šešire i satenske steznike, a kraljica, princeza i dvorske dame nose kićene haljine s dubokim dekolteima.

Ukratko, 'Don Carlos' dovodi splitski ansambl do ruba njegovih mogućnosti. Peristil je istovremeno impozantan, no i jako delikatan scenski prostor. Masovne scene tako često stvaraju pomutnju među zborom i solistima (scena auto da fé). Ton izvedbe varira između plemenite suzdržanosti i ponegdje suvišnog naglašavanja senzualnosti koja je u Verdijevoj grand operi uvijek implicitna, a orkestar na trenutke intenzitetom potpuno prekriva pjevače.

Splitski 'Don Carlos' je (pre)skupa igračka od dva miljuna kuna koju će splitska publika imati prilike samo još jednom poslušati (subota, 1. kolovoza). Publika tako još jednom postaje žrtva nesretne politike nacionalne kuće koja udarne ljetne naslove ne izvodi tijekom regularne sezone.