Najveći američki postmodernistički romanopisac Thomas Pynchon (rođen 1937) poznat je po tome što se trudio i uspio ostati – posve nepoznat. Pynchon ne daje intervjue novinarima, ne postoje čak ni njegove fotografije već desetljećima, pa se na Wikipediji može vidjeti tek fotka tinejdžerskog Pynchona u školskom godišnjaku 1953, te pažljivo čuva svoj privatni život, što je već ušlo u literarne legende. Ali to su i njegovi najbolji romani, s obzirom da nitko ne bi obraćao pozornost na asocijalnog čudaka da on nije napisao nekoliko fascinantnih, kompleksnih, izluđujućih remek-djela, romana poput 'Mason & Dixon' ili 'Gravity's Rainbow', koji su i danas tekstovi opsesije za mnoge ljude koji su imali tu (ne?)sreću pročitati ih.

Zbog svoje narativne kompleksnosti, tematskog bogatstva i nevjerojatnog stila uvijek se smatralo da Pynchonove romane nije moguće pretočiti u filmove, pa nitko i nije pokušao, sve dok se tog zadatka nije prije koju godinu prihvatio Paul Thomas Anderson, američki filmaš koji je napravio remek-djela poput 'Boogie Nights', 'Magnolije' i 'Bit će krvi'. Anderson je odlučio adaptirati Pynchonov roman iz 2009, dakle jedno od novijih djela, zapravo možda najjednostavniji piščev roman, zabavni i satirični 'Inherent Vice', kod nas preveden kao 'Skrivena mana'.

Rezultat svega toga je da nakon nekoliko godina u 2014. imamo priliku pročitati konačno novi (i fantastičan!) hrvatski prijevod Pynchonova romana, tj. 'Skrivene mane' u izdanju Vuković & Runjić, za koji je zaslužna Maja Tančik, a uskoro ćemo u kinima moći gledati i Andersonovu filmsku verziju, u kojoj glavnog lika Doca Sportella, napušenog privatnog detektiva, utjelovljuje Joaquin Phoenix. Ponekad se umjetnost i tržište spoje u nešto doista čarobno, skoro kao da je riječ o nekoj od kompleksnih paranoidnih pričica iz Pynchonova romana.

'Skrivena mana' je zaigrana postmodernistička kombinacija noira, psihodelije i društvene kritike, čija je radnja smještena u Kaliforniju sedamdesetih, nakon propasti hippie ideala i pojavljivanja sebičnog cinizma koji je obilježio to desetljeće Nixona, konačnog poraza u Vijetnamu, naftne krize, RAF-a itd.

Pynchon već naslovom ulazi u svoju uobičajenu igru skrivača, referenci i citata, s obzirom na to da je 'skrivena mana' fraza često korištena u romanu Williama Gaddisa iz 1955, koji je izvršio velik utjecaj na američke postmoderniste. Ipak, kako je cijeli tekst obavijen gustim dimom marihuane, a glavni lik vječno napušen, 'Skrivena mana' je mnogo opušteniji roman u odnosu na one koji bi jednostavno svojom monumentalnošću pobijedili svoje čitatelje. Napušenog Sportella posjeti bivša djevojka Shasta Fay Hepworth i zatraži pomoć, nakon čega kreće kriminalistička istraga s bezbrojnim preokretima, u kojima se Sportello manje ili više snalazi.

Meandrirajući narativ 'Skrivene mane' najbolje se ilustrira kroz galeriju likova koje Pynchon stvori u romanu, s imenima poput: Bigfoot Bjornson, Coy Harlingen, Sloan Wolfman, Tariq Khalil, Fabian Fazzo itd. Doc Sportello prolazi kroz raznolike miljee u svojoj upornoj i ponekad totalno nekoherentnoj istrazi u kojoj se od nestanka jedne osobe prelazi na nestanak druge, a Pynchon sve to koristi i za satiriziranje snova generacije djece cvijeća te društvene paranoje koja se uvijek čini istovremeno smiješnom i posve opravdanom.

Utoliko je Paul Thomas Anderson pravi filmski autor za preradu Pynchonova romana za filmsko platno, s obzirom da je odlično upoznat s rodnom Kalifornijom, majstor velikih narativa s mnogo likova, a istovremeno i fascinantan stilist, dakle u nekim elementima filmski ekvivalent samog Pynchona. Možda to najbolje ilustrira dio s početka 'Magnolije', u kojemu se opisuje splet nevjerojatnih okolnosti nekoliko ljudskih tragedija, kao da je Pynchon pretvoren u kadrove i montažu.

'Skrivena mana' već je imala svoju premijeru u Americi, a najbolje kritike od odlične glumačke ekipe (Martin Short, Jena Malone, Benicio Del Toro, Reese Whiterspoon, Owen Wilson, Eric Roberts itd.) dobiva Josh Brolin za ulogu brutalnog desničarskog policajca Bigfoota Bjornsona. 

Anderonov film je ujedno hommage neonoiruRoberta Altmana 'The Long Goodbye' iz 1973, snimljenom prema klasičnom krimiću Raymonda Chandlera, u kojemu malo manje, ali ipak napušenog Phillipa Marlowea glumi Eliot Gould. Doc Sportello nije cinični Marlowe, nego više kao dubrodušno lutalo Dude Lebowski iz genijalnog filma braće Coen, čime se mreža referenci koja izvire iz Pynchonova romana i njegove filmske verzije u režiji Andersona može vječno odmotavati.

Misterij Thomasa Pynchona nastavlja fascinirati. I koliko god je postalo izlišno licitirati s time tko bi trebao dobiti književnog Nobela, američki kritičari bi možda ipak trebali prestati bijesno oplakivati još jednu godinu u kojoj je učinjena nepravda Phillipu Rothu te svoj pravednički gnjev podrške usmjeriti na Pynchona. Hrvatski čitatelji pak imaju priliku pročitati 'Skrivenu manu', prvi prijevod Pynchona na hrvatski jezik nakon dugo vremena.