Na trećem programu Hrvatske televizije svakih 14 dana ponovno će se emitirati emisija Transfer, koja od prve epizode pomiče granice televizijskog i umjetničkog mainstreama. O počecima te novoj koncepciji razgovarali smo s kustosicom Olgom Majcen Linn, novim voditeljem, piscem, dizajnerom i umjetnikom Borisom Greinerom te s Ivanom Marušićem Klifom, multimedijskim umjetnikom i performerom
Od 1995. do 2010., tijekom 15 godina emitiranja na HTV-u, emisija Transfer profilira se u jedinstven medijski i kulturološki fenomen, duboko isprepleten i integriran sa suvremenom umjetničkom scenom koju je pratio.
Bio je jedinstvena pojava na medijskoj sceni, od samog začudnog vizualnog pristupa, retrofuturističke cyberpunk estetike špice do odabira tema i mreže suradnika koji su progovarali o suvremenim pomacima u dizajnu, izdavaštvu, aktivizmu, kazalištu, suvremenom plesu.
Autori Transfera 3.0.1., Gordana Brzović i Marko Golub ističu kako će u budućnosti nastojati da izgledom i sadržajem ostanu potpuno drugačiji, mističniji, zagonetniji od ostatka medijskog krajolika. 'Odlučili smo povezati veći broj ljudi za koje znamo da će TF-u dati svoj autentičan, originalan autorski doprinos', kazala je redateljica Brzović
U premijeri emitiranoj 14. siječnja na Trećem programu HTV-a, vidjeli smo izvještaj s nedavno održanog Touch me festivala kustosica Olge Majcen Linn i Sunčice Ostoić, najagilnijeg novinarskog tandema bivših Transfera, koje su senzibilitet za radikalne medijske, tehnološke i tjelesne umjetničke prakse zagovarale i u emisiji i kroz aktivnosti Kontejnera.
Olga Majcen Linn smatra da je Transfer specifična emisija na HTV-u jer je rađena od struke za struku.
'Time ne mislim da je šira publika isključena. Naprotiv, Transfer je uvijek imao izuzetan dizajn i visoku brzinu izmjene kadrova koja je mogla zaintrigirati publiku, posebice onu mlađu. No sadržaj se nikad nije pojednostavljivao zato da bi bio sverazumljiv kao što to većina emisija, pa i kulturnih čini. Ukratko, Transfer bismo mogli opisati kao jedinu TV emisiju iz područja vizualne kulture koja u potpunosti koristi TV medij i njegove mogućnosti kako bi sadržaje koje prenosi učinila što atraktivnijima.
Nisam radila od samog početka na Transferu, ali sam definitivno od početka bila ljubitelj. Ono što me oborilo s nogu je kreativnost te emisije u kojoj je npr. filozofski razgovor između Borisa Budena i Deana Kršića snimljen na način da su u kadru samo noge dvojice sugovornika koje gestikuliraju prateći riječi, u kojoj su inventivni teorijski filmovi pratili priloge o umjetnosti, i u kojoj se moglo vidjeti što se relevantno događa u svijetu (ne zahvaljujući HTV-ovom ulaganju u putovanja novinara, već isključivo zahvaljujući umjetnicima i kustosima koji su donosili vlastite drhtave snimke s raznih manifestacija koje su posjećivali u svijetu). Možemo reći da je cijela scena sudjelovala u produkciji te emisije. Ta vrsta kolektivnog rada, kreativnosti i neočekivanosti uvijek je bila i ostala obilježje Transfera te uzrokovala njegov dugogodišnji opstanak zbog kojeg smo se često šalili da je Transfer uz Dnevnik najdugovječnija TV emisija', objašnjava kustosica i voditeljica Galerije VN
'Izuzetno mi je drago da se Transfer vraća na male ekrane. Vrlo je neuobičajena odluka za televiziju da vrati neku emisiju bez da joj promijeni naziv i mislim da svjedoči o tome da sadašnja programska uprava Trećeg programa uviđa da je Transfer brend za kvalitetu. U međuvremenu je i tehnologija uznapredovala pa je digitalnu vanjsku produkciju jednostavnije i jeftinije organizirati te također, što je isto vrlo važno, postoji mogućnost gledanja emisija na zahtjev. Koliko vidim, priloge radi vrlo kvalitetna ekipa stručnjaka – kustosa i kritičara predvođena redateljicom i autoricom Gordanom Brzović. Intrigiraju me i vesele sve promjene za koje sam čula, zanima me novi vizualni identitet koji su radili autori poput Bojana Gagića i Simona Bogojevića Naratha, autorska glazba, a posebno me zanima kako će Boris Greiner funkcionirati kao voditelj. Čini mi se da bi to moglo biti super!'
Do uključivanja 'doktora za vrijeme' Borisa Greinera došlo je na prijedlog autorice emisije.
'S obzirom na to da se već dosta dugo aktivno bavim suvremenom scenom raznim kritičkim osvrtima, moglo bi se reći da sam upućen u ta zbivanja i sudjelovanje u emisiji (zasad u ulozi jednog od voditelja), doživljavam u budućnosti kao otvorenu mogućnost i drugačijeg doprinosa. Dugo je vremena Transfer bila jedina emisija koja je kontinuirano pratila zbivanja na suvremenoj umjetničkoj sceni i u tom je smislu njen doprinos vrlo velik. Uloga te emisije postala je znatno vidljivija u periodu od ove tri godine njena izostanka kada nikakvog praćenja uopće nije bilo. Također, što se tiče arhiviranja, o svemu onome što se događalo, samo zahvaljujući Transferu sada postoji traga', objašnjava Greiner
'Novi vizualni identitet svakako je osuvremenjen, no u toj se dimenziji otkriva i potencijal, ponajprije stoga što taj identitet može postati i jedan od diskretnih poluga u formatiranju emisije na način da postane djelatan, to jest da se i dalje izgrađuje. Tim više zato što je i dizajnerska scena u vidljivom usponu i razvoju, a neki od njenih protagonista su i članovi autorskog tima Transfera. Buduće teme će u potpunosti ovisiti o autorskoj ponudi, a što se tiče izražajnog medija, nemam nikakvih preferencija.'
U premijernoj emisiji predstavljena je i izložba 'Fazni pomak' multimedijalnog umjetnika Ivana Marušića Klifa, dugogodišnjeg suradnika Transfera.
'Snimanje je bilo super, proveli su na izložbi više nego natprosječna TV ekipa. Snimali su sve aspekte uzduž i poprijeko, a bio sam zadovoljan i pitanjima. Transfer je inače jedina emisija koja se tako dugo i na suvisao način bavi suvremenom umjetnošću. Jako je bitno i da postoji digitalna arhiva emisije, to je ogromna vrijednost. Danas svi imaju fotiće, mobitele, ali sredinom 90-ih nije bilo pažljivog bilježenja događanja, izložbi, predstava, a činjenica da postoji ukupna arhiva i da mogu pogledati što se radilo u određeno doba u Hrvatskoj i uspostaviti relaciju sa svojim radovima je sjajna. Fenomenalno je što su opet oživjeli; na televiziji nema ničeg ni blizu tome, zapravo nikad nije ni postojalo', zaključio je Klif