Kazalište uvijek mora malo pričekati. Gotovo kao historiografija, ali i mnoge druge refleksije zbilje koje se pokušavaju držati načela ponekad i znanstvene, ali u svakom slučaju objektivnosti, za konačni sud treba proći nešto vremena. No, kazalište ipak ne bi trebalo imati odmak koji se dopušta drugima, pogotovo kad se hvali da lupa (iz)ravno u lice. Zato predstava 'Mortal kombajn' s kojom je u zagrebačkom HNK gostovalo Narodno pozorište Sarajevo izgleda pomalo kao podsjećanje, a ne otkrivanje.

Koreografirana i hip-hopom oplemenjena fragmentirana priča o 'svakodnevnoj tragediji' tranzicijskog predgrađa porijeklom je poljska, ali autentična je i u regiji. Dino Mustafić, redatelj zaslužan i za neke predstave u Hrvatskoj, ali u BiH još važniji kao voditelj festivala MESS, izabrao je komada Pawela Sale upravo zato što njegova otvorenost i istost, a to su termini koje je uvijek lako zamijeniti 'kontroverznim', funkcionira i 'bez prijevoda'.

No, drama je napisana prije osam godina, a u Sarajevu premijerno izvedena prije tri, što i ne bi trebao biti velik odmak, ali s temom toliko opće postavljenom i općom samom po sebi, ona je ipak tek ponavljanje viđenoga.

'In yer face' dramaturgija, što je bio tek britanski naziv navodno paneuropskog pokreta nove dramaturgije krvi i sperme, bio je, barem u svojim počecima prije petnaestak ili dvadesetak godina, odjek zbilje u nesumnjivo kraćem vremenskom razmaku između konkretnog zbivanja i njegove konkretizacije na pozornici ili pozornicama. Tada je bilo zanimljivo vidjeti kako manje privilegirani slojevi društva u razvijenom kapitalizmu imaju svoje viđenje morala i pravde.

Ili kako djeca rođena u čistim, finim i građanski uređenim sredinama odjednom, naizgled bez razloga, polude. Ali ne tako da puste kosu i probuše i metalom ukrase pokoji dio tijela, jer to je već odavno kanonizirano i kanalizirano, nego čekićem umlate vlastite roditelje na spavanju. U to vrijeme i na domaćim se pozornicama moglo pronaći i navijača i narkomana i prijestupnika svih vrsta, samo ako su mlađi.

Moglo se, u krajnjoj liniji, naći i tekstova koji žestinom izraza i tema pokušavaju parirati zbilji i biti njezino ogledalo, s najmanjim izvedivim stupnjem iskrivljenosti i odstupanja. Bilo je autentičnih pokušaja, od legendarne 'Dobrodošli u plavi pakao' Borivoja Radakovića, preko prepisivanja uzoraka u 'Trainspottingu/Kljucanju', pa sve do sramežljivog postavljanja tadašnjih perjanica, od Sarah Kane do Marka Ravenhilla i Mariusa von Mayenburga do Hriste Bojčeva i Deana Dukovskog.

Autentičnošću domaće tranzicije hrvatsko se kazalište tek donekle približilo, prije 'efektno poentirajući' izvan matrice nego kompletnim iskorakom od teksta preko režije do finalnog produkta.

Tema tranzicije i promjene ne samo političkog i ekonomskog sustava, nego i promjene svijesti koja ga prati, ali i turbulencije koje pritom proživljava društvo u cjelini, lakše je bilo pratiti preko iskošenog pogleda Janusza Glowackog ili braće Presnjakov, nego u domaćem autorskom pismu. Materijala je bilo, ali ne takvog koji bi ostavio zaista dubok trag: Šnajder je 'Enciklopedijom izgubljenog vremena' želio sažeti cijeli proleterski život u optiku krajnje propasti, Vidić 'Životom u sjeni banane' svesti neljudske procese na ljudsku mjeru i nesreću, dok je Šeparović autorskim projektom 'Srce moje kuca za nju' problem jednostavno- predočio. Na tragu onoga što je nekad bila antiutopija Burgessove 'Paklene naranče', Ivica Buljan posegnuo je za distopijskom 'Garažom' Zdenka Mesarića, dok su Bovićeve 'Metastaze' pokazale da je i jedan kvart dovoljan za dobru priču.

Nakon svega toga, 'Mortal kombajn' ispada kombinacija svih tih tragova i domišljaja, odavno slomljeno zrcalo koje je sastavljeno za potrebe još jednog navodno brutalnog i beskompromisnog udarca sa scene. Nažalost, i ovdje vrijedi pravilo 'što bliže, to točnije', pa drama Pawela Sale zaista prije podsjeća na Dukovskog i Radakovića, možda i zato što jest riječ o radničkom predgrađu gdje su roditelji invalidi a njihova djeca mogu birati između stadiona i ulice, ovisno o rodu i osobnim nagnućima.

Glumački i režijski možda i namjerno sirova, predstava se ne zasniva na kontrastima, nego na zagovaranju problematične pozicije onih koje je promjena zaboravila, što u izvedbi sarajevskog ansambla dobiva i drukčiju, poratnu konotaciju. Ona kod kuće vjerojatno predstavlja određeni produkcijski i estetski iskorak, ali nažalost na gostovanju u zagrebačkom HNK gubi dosta od tog učinka s obzirom da je poziv na pobunu teško prihvatit među pozlaćenim anđelčićima. Drugim riječima, 'Mortal kombajn' u HNK čak je i potentan, iako nenamjeran kontrapunkt jer je odigran u pogrešnom prostoru i pred pogrešnom publikom. Ali tranzicija je nepresušan izvor paradoksa, čak i kazališnih.