U drugom dijelu intervjua sa slavnim filozofom, piscem i inspirativnim govornikom Alainom de Bottonom, uoči njegova gostovanja na T-HT-ovoj konferenciji Znanjem rastemo, razgovarali smo o statusnoj tjeskobi, poslu, motivaciji...Naime, De Botton zagovara pristup cjeloživotnom obrazovanju koje se ne fokusira isključivo na svladavanje vještina vezanih uz struku, nego i na svladavanje vještina koje omogućuju uspješno suočavanje s izazovima svakodnevnog života. Prema njemu, takva vrsta obrazovanja čini istinski obrazovanu osobu, a mogućnost uspješnog suočavanja s izazovima svakodnevnog života, potiče razvoj inteligencije i kreativnosti kod pojedinaca.

Zaposleni u poduzećima sve više od radnog mjesta žele upravo zadovoljenje osjećaja pripadnosti. Ljudi koji provode sve više vremena na poslu, traže od posla da im istinski ponudi životnu svrhu. Međutim, primjenjivane metode motivacije ne uspijevaju (u potpunosti) zadovoljiti navedene potrebe. De Botton nudi odgovor i objašnjenje uspješne motivacije suvremenog zaposlenika.

Što će biti tema Vašeg predavanja na T-HT-ovoj konferenciji?

Govorit ću o edukaciji i potrebi za emocionalnom inteligencijom u suvremenoj radnoj okolini i u društvu.

Za mene, statusna tjeskoba predstavlja zabrinutost za našu poziciju u svijetu, krećemo li se gore ili dolje, jesmo li pobjednici ili gubitnici. Brinemo se za naš status iz jednostavnog razloga: zato što većina ljudi ima tendenciju biti dobra ili loša prema nama ovisno o našem statusu – ako čuju da smo promaknuti na poslu, unijet će malo više energičnosti u osmjehivanje, ako smo otpušteni, pravit će se da nas ne vide u prolazu. Brinemo se za izostanak statusa jer smo loši u očuvanju samouvjerenosti ako se ljudima ne sviđamo ili ako nas ne poštuju. Naš ego, koncepcija nas samih može se oslikati kao balon na ispuhivanje, koji neprestano iziskuje vanjsku ljubav kako bi ostao napuhan te je hiperosjetljiv na najmanje zadirkivanje ili zanemarivanje: oslanjamo se na vanjske znakove poštovanja kako bismo bili sami sebi prihvatljivi.

I dok bi bilo neobično da osjećamo statusnu tjeskobu dok skapavamo od gladi, povijest dokazuje da čim se društvo izdigne iznad osnovne hijerarhije zadovoljenja bazičnih potreba, s napretkom stiže i statusna tjeskoba. U modernom svijetu, tjeskoba započinje kad kompariramo naša dostignuća s drugima koje smatramo podjednakima. Zabrinemo se oko našeg statusa kad naiđemo na entuzijastični profil poznanika (to nam može uništiti jutro) kad bliski prijatelj otkrije vijest, koju naivno, ili jednostavno sadistički, smatra dobrom (promaknuti su na poslu, planiraju vjenčanje, njihova knjiga dospjela je na listu bestselera) ili kad nas uz čvrst stisak ruke osoba koja je upravo pokrenula svoju najmoderniju tvrtku upita 'a čime se mi bavimo?'.

INTERVJU S ALAINOM DE BOTTONOM: 'Zaigran sam i skroman, a ne guru kakvog zamišljate'

OPUS ALAINA DE BOTTONA: 12 knjiga o ljubavi, seksu, religiji, arhitekturi...

Ako je netko te sreće da ima stalan posao, obvezan je velik dio svoga dnevnog života provesti radeći. Čini se zapravo kao da stalno radimo. Kako bismo trebali vrednovati rad i ono što se događa tijekom radnog vremena? Ima li u takvom prezaposlenom životu prostora za inovativnost i kreativnost? Koje bi mogle biti nove motivacije koje bi nam pomogle nositi se s takvom vrstom življenja?

Najčudnija stvar oko poslovnog svijeta nisu dugi sati koje ulažemo ili skupocjena i moderna tehnika koju koristimo da bismo nešto obavili; ako se vratimo korak unazad, najneobičniji aspekt poslovne scene na kraju je više psihološke nego ekonomske ili tehnološke prirode. Odnosi se na naš stav prema poslu, konkretnije na široko rašireno očekivanje 'ispunjenja'. Prvo pitanje koje pitamo nove poznanike nije otkuda dolaze ili tko su im roditelji, već - što rade? Tu je ključ nečijeg identiteta i poštovanja. Teško je zamisliti da se možete osjećati dobro sa sobom ako nemate posao.

Nije oduvijek bilo tako. Tisućama godina, na posao se gledalo kao na neizbježnu gnjavažu i ništa više, nešto što se mora obaviti što je brže moguće i nakon toga (ili za vrijeme toga) pobjeći u svijet mašte kroz alkohol ili religijsku intoksikaciju. Aristotel je bio jedan od brojnih filozofa koji je konstatirao da nitko ne može biti slobodan i obvezan na zarađivanje kako bi preživio.

Zadržavanje posla, bilo kojeg posla, bilo je u srodstvu s ropstvom i automatski je čovjeku bila uskraćena bila kakva mogućnost postizanja velikih djela. Kršćanstvo je dodalo toj analizi još turobniji zaključak, da je tegoba i mizerija posla neizbježna posljedica grijeha koji su počinili Adam i Eva. Ideja da posao može biti zabavan, u suprotnosti s tim da je jednostavno koristan i neophodan, čekala je do Renesanse da dobije veću pozornost. Tek tada, što je vidljivo u biografijama tadašnjih genijalaca poput Raphaela ili Leonarda da Vincija, dobili smo prvu naznaku ideje da zapošljavanje na neobičnom poslu može biti bolje od dokonih aristokrata i njihovih izležavanja uokolo, te da posao, zapravo, može biti jedno od vrhunaravnih blaženstava. Optimističnije procjene rada u cjelini morale su pričekati 18. stoljeće, doba velikih buržoaskih filozofa Jeana-Jacquesa Rousseaua i Denisa Diderota, koji su prvi tvrdili da čovjekov radni život može biti u centru ambicije za ostvarivanje sreće. Tijekom tog razdoblja, formirane su naše suvremene ideje o poslu – slučajno, u isto doba, konačni oblik poprimaju i moderne ideje o ljubavi i bračnoj zajednici.

U biti, postojale su izvanredne sličnosti između ta dva polja, ljubavi i posla. Prije je vladalo rašireno shvaćanje da nitko ne može biti zaljubljen i u braku: brak se uspostavljao iz isključivo ekonomskih razloga, kako bi se očuvalo obiteljsko imanje ili osigurao nastavak obiteljske dinastije. Stvari bi se odvijale dobro ako smo bili dovoljno sretni da održavamo mlako prijateljstvo sa svojim partnerom. U međuvremenu, ljubav je nešto što ste proživljavali s ljubavnicom, sa strane. Bila je povezana s uzbuđenjem i zadovoljstvom nevezanim uz odgovornosti i probleme odgoja djece. Ipak, novi 'filozofi ljubavi' sada raspravljaju o tome kako se u današnje doba možemo udati iz ljubavi, umjesto da samo imamo aferu.

Toj 'neobičnoj' pomisli dodana je još čudnija ideja da čovjek može raditi za novac i realizirati svoje snove, ideja koja zamjenjuje prethodnu pretpostavku da dnevni posao plaća stanarinu i da se bilo što ambicioznije može dogoditi u nečije slobodno vrijeme, kad je novac već zarađen.

Mi smo nasljednici dva vrlo ambiciozna uvjerenja: da možete biti zaljubljeni i oženjeni, zaposleni i da se pri tom možete dobro zabavljati. Postalo nam je nemoguće vjerovati da možemo biti nezaposleni i sretni, kao što je nekoć Aristotelu bilo nezamislivo da čovjek može biti zaposlen i slobodan.

Tržišna ekonomija postavlja zahtjeve u vezi s procesom obrazovanja, trebali bismo naučiti stvari koje će nas učiniti učinkovitim radnicima. Događa li se to i koje su prilagodbe neophodne u sustavu obrazovanja

Prije svega moramo shvatiti da je rad s ljudima, puno, puno teži od rada s kompjutorima i stoga trebamo sustav edukacije o emocijama koji će nam pomoći da povećamo razinu emocionalne inteligencije u društvu.

Smatrate da je učenje izrazito važno te da bismo trebali stalno učiti, ne samo u školama i na fakultetima. Je li to Vaše mišljenje potvrđeno životom, žele li ljudi učiti, promijeniti se, steći najbolju perspektivu u sagledavanju ustvari? Je li znanje ponajprije način da osnažite sebe, da steknete prednosti u usporedbi s drugima?

U prvoj polovici 19. stoljeća počela su se lomiti religijska uvjerenja u Europi, pojavila su se mučna pitanja o tome kako će ljudi i dalje pronalaziti smisao, razumijevati ljudsku prirodu, ponašati se u skladu s moralom, opraštati i suočavati se s vlastitom smrtnošću bez dotadašnjeg kršćanskog okvira. U zamjenu, utjecajna frakcija predložila je da kulturni rad ubuduće konzultira biblijske tekstove. Kultura će zamijeniti Sveto pismo.

Nada je ležala u tome da kultura može biti efikasna kao i religija (pod religijom se podrazumijevala samo jedna - kršćanstvo) u svojoj sposobnosti da vodi, ohrabri i utješi. Povijesti, slike, filozofske ideje i fikcionalni narativi povinuli bi se lekcijama koje se u svojim etičkim svojstvima i emocionalnim učincima nisu udaljile od onih učenih u Bibliji.

Takav materijal osigurao bi sadržaj neopterećen praznovjerjem. Načela Marka Aurelija Boccacciova poezija, Wagnerove opere i Turnerove slike, postale bi novi sakramenti sekularnog društva.

Na temeljima tih ideja, cijeli subjekti područja koje nikad prije nisu uključivana u formalno obrazovanje počela su ulaziti u kurikulume europskih i američkih sveučilišta. Književnost, koja je prije otpisivana isključivo kao predmet proučavanja adolescentica, prepoznata je u drugoj polovici 19. stoljeća kao ozbiljna tema analiza. Novostečeni prestiž romana i pjesama baziran je na spoznaji da te forme, slično Evanđeljima, mogu donijeti kompleksne moralne poruke uvrštene u emotivno nabijene narative te time ubrzati i iznijeti afektivnu identifikaciju i potaknuti samoistraživanje.

Profesor književnosti George Gordon, na uvodnom predavanju u Oxfordu, 1922., naglasio je razmjere zadatka koji je prebačen na njegovo polje djelovanja: 'Engleska je bolesna, a engleska književnost mora je spasiti. Crkve su podbacile u tom pokušaju, mjere socijalnih promjena su prespore, tako da engleska književnost ima trostruku ulogu: još uvijek nas treba poučiti i oduševiti, ali iznad svega, treba spasiti naše duše i izliječiti zemlju.'

Tvrdnje da kultura može zamijeniti Sveto pismo, da roman 'Middlemarch' može preuzeti odgovornosti koje su prije imali Psalmi, da Schopenhauerovi eseji zadovoljavaju potrebe koje je jednom zadovoljavao 'De civitate Dei' Svetog Augustina, još uvijek zvuče ekscentrično ili ludo u svojoj kombinaciji bezbožnosti i ambicioznosti.

Unatoč tome, možda taj prijedlog nije toliko apsurdan koliko je nepoznat. Kvalitete koje religija smješta u svoje Sveto pismo, često mogu biti otkrivene i u umjetničkim djelima. Romani i povijesne naracije spretno mogu dati moralni nauk i instrukcije. Remek-djela slikarstva sugeriraju naše zahtjeve za srećom. Filozofija može mapirati naše tjeskobe i ponuditi utjehu. Književnost može promijeniti naše živote. Ekvivalenti etičkih lekcija religije leže raspršeni diljem kulturnog kanona.

Zašto, u tom slučaju, ideja zamjenjivanja religije kulturom i života po lekcijama književnosti i umjetnosti zvuči tako čudno? Zašto ateisti nisu sposobni reagirati na kulturu s istom dozom spontanosti i čvrstine kojom se religiozni ljudi vraćaju svetim tekstovima?

Takvo potvrđivanje naših inhibicija dovodi nas do utjecaja nosivih elemenata naše kulture u suvremenom svijetu, a to su sveučilišta. Metodologije kojima sveučilišta danas djeluju u širenju kulture u osnovi su u sukobu s intenzivnim, neoreligioznim ambicijama koje su nekoć gajili posrnuli ili skeptični kršćani poput Matthewa Arnolda i J. S. Milla. Dok su sveučilišta ostvarila neusporedivu stručnost u prenošenju činjeničnih informacija o kulturi, ostaju nezainteresirana za obučavanje studenata kako bi ih iskoristili kao repertoar iskaza mudrosti, što se odnosi na vrstu znanja koja se bave stvarima koje su ne samo istina, nego i donose i unutarnju korist, znanje koje nam može ponuditi utjehu kad se suočimo s beskonačnim izazovima postojanja, od poslodavca tiranina do fatalne lezije na jetri.

Nismo u nedostatku materijala koji nam može poslužiti u zamjeni svetih tekstova: jednostavno koristimo te materijale na nefunkcionalan način. Odbijamo sagledati sekularnu kulturu na religiozan način, drugim riječima, u ovom kontekstu, kao izvor vodstva.

Mnogi ateisti toliko se protive sadržaju religioznih uvjerenja, da su propustili cijeniti njegov iznimno inspirativan i sveukupan udio o tome kako nas može instruirati solidno strukturiranim savjetima.