Britanska spisateljica J.K. Rowling našla se u situaciji koju sigurno nije - unatoč mašti koju očito posjeduje - mogla zamisliti kada je kao siromašna i samohrana majka počela pisati o mladom čarobnjaku Harryju Potteru. Rowling je u nekoliko godina postala multimilijunašica i vjerojatno najpoznatija spisateljica za djecu na svijetu, knjige o Harryju Potteru pretvorene su u uspješnu holivudsku franšizu, a svi obožavatelji su nestrpljivo čekali čega će se autorica sljedećega dohvatiti. Osim što je bio zapanjujuće komercijalno uspješan, serijal knjiga o Harryju Potteru dobio je i većinom odlične kritike, posve zasluženo jer je riječ o vrhunskoj prozi za mlade. U pitanju su romani pažljivo konstruiranog zapleta, s desetinama odlično definiranih likova, sve zajedno obogaćeno spisateljičinom razuzdanom maštom koja je stvorila cijeli paralelni svijet u odnosu na ovaj u kojem živimo.

Iako se knjige za djecu i mlade često znaju podcjenjivati, 'Harry Potter' je doista vrhunska književnost svoje kategorije, fantastično i uzbudljivo štivo koje su s obožavanjem čitali i odrasli. No čini se da se Rowling imala potrebu dokazati kao, kako bi se to malograđanski reklo, ozbiljna spisateljica pa je proteklih godina objavila prvo obiman društveni roman 'Slučajni izbori', a nakon toga krimić 'Zov kukavice', doduše pod pseudonimom Robert Galbraith

Rowling kao da dokazuje sebi, a i čitateljima, da može više od pisanja o teen čarobnjacima. Paradoksalno, ništa od objavljenog nakon sedam knjiga o Harryju Potteru nije ni približno dobro kao, primjerice, 'Harry Potter i zatočenik Azkabana'. 'Slučajni izbori' su u osnovi kao još jedna epizoda 'Ubojstava u Midsommeru', spora i nimalo uznemirujuća priča o provincijskom životu i britanskim klasnim kompleksima, roman u kojemu se ama baš ništa novo ne kaže o tim detaljno prežvakanim temama engleske književnosti. Rowling je sa 'Slučajnim izborima' očito pucala na klasične romane Dickensa (poput 'Priče o dva grada') i George Eliot, ali je dobacila samo do njihova poluzaboravljenog suvremenika Anthonyja Trollopea, paradigmatskog primjera srednje žalosti u britanskoj književnosti.

Nažalost, ni krimić 'Zov kukavice' - koji je Rowling doduše objavila pod pseudonimom i bez želje da je se prepozna kao autoricu - nije u nekoj drugoj kategoriji. Riječ je o umjereno napetoj knjizi, opet prilično obimnoj (520 stranica u hrvatskom izdanju koje je objavio Mozaik) i pažljivo konstruiranoj, ali bez strasti, nesvakidašnje mašte ili upečatljivih likova kakvih je serijal o Harryju Potteru bio pun. Vezano uz glavni lik, privatnog istražitelja Cormorana Strikea, najzanimljivije je njegovo ime, iako se Rowling potrudila učiniti ga distinktivnim kroz ratnu prošlost i invaliditet. Sada Rowling najavljuje da će Strike biti centralni lik još nekoliko knjiga, što baš i nije neka velika sreća jer je riječ o klišeiziranom liku koji se ne može mjeriti s mračnim i izmučenim detektivima Joa Nesboa, Jamesa Ellroya ili Iana Rankina

Najbolji dio 'Zova kukavice' svakako jest opis svijeta slavnih (Strike istražuje sumnjivu smrt poznate manekenke) koji Rowling neupitno prezire iz dna duše, ali si ne dopušta otići do kraja u grotesku, iako u osnovi bogate i slavne smatra manje-više moralnim nakazama i čudovištima. Šteta je što se Rowling nije usudila otići do kraja sa svojom kritikom i prozivanjem suvremene celebrity aristokracije, jer bi to dalo živosti i safta njenom prilično pristojnom krimiću.

S romanima 'Slučajni izbori' i 'Zov kukavice' Rowling se pokazala kao kompetentna spisateljica kojoj ne fali ni Sitzfleisch, ali i bez iskre i strasti kada je riječ o knjigama smještenim u britansku suvremenost. Možda je i to najveći promašaj J.K. Rowling poslije Harryja Pottera - u njenim novim knjigama, realističnom prosedeu unatoč, jednostavno fali života.