Izložba jedne od najznačajnijih hrvatskih umjetnica Andreje Kulunčić 'Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete' otvorena je prije nekoliko dana u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci gdje će se moći pogledati do 20. ožujka 2022. Istoimeni istraživačko-aktivistički umjetnički projekt, Andreja Kulunčić započela je 2019. godine s fokusom na propitivanje pozicije žena, koje niti danas nisu ravnopravno prisutne u javnom diskursu o totalitarnom nasilju i otporima istom, u Jugoslaviji početkom hladnog rata. Projekt tematizira žensko stradanje u političkim logorima na Golom otoku i Svetom Grguru u kojima je od 1950. do 1956. boravilo više od 850 žena osuđenih zbog povezivanja s Informbiroom. U posljednje tri godine, Andreja Kulunčić stvorila je most između užasnog događaja iz prošlosti i ponovnog ispisivanja naše nedavne povijesti reagirajući na opće stanje zaborava. Čini to kroz prostornu umjetničku intervenciju na otočkim lokalitetima, izložbe, web-stranicu, publikacije te niz radionica i razgovora, što je sveobuhvatno prikazano postavom u riječkom MMSU.

Središnji događaj otvorenja izložbe bio je okrugli stol 'Ženska strana Golog otoka' kojim se potaknula rasprava o specifičnim aspektima ovih ženskih političkih logora i otvorila pitanja: zašto trebamo govoriti o ženskom iskustvu logora i općenito ženskoj povijesti te kako komemorirati žrtve neželjene povijesti i je li logor i danas moguć. Uz autoricu, Andreju Kulunčić sudjelovale su sve suradnice uključene u projekt: antropologinja Renata Jambrešić Kirin i psihoterapeutkinja Dubravka Stijačić te kustosice izložbe Anca Verona Mihulet i Irena Bekić. Na otvorenju izložbe okupljenima se obratila i ravnateljica Muzeja, Branka Benčić te pročelnik Odjela za kulturu Grada Rijeke, Ivan Šarar.

Prethodno su Dubravka Stijačić i Andreja Kulunčić održale i prvu, ženama namijenjenu radionicu '850 žena za 850 žena'. Izrađujući skulpturicu od gline, one simbolično posvećuju po jednu skulpturicu za svaku od kažnjenica političkih logora.

O ženskim političkim logorima, istraživanju i izložbi porazgovarali smo s Andrejom Kulunčić i njezinim suradnicima na projektu Renatom Jambrešić Kirin i Irenom Bekić.

Zbog čega sve ove godine u kolektivnoj memoriji zaboravljamo na postojanje ženskih komunističkih logora?

Renata Jambrešić Kirin: Problem svih postsocijalističkih zemalja jest ideologizirano i revizionističko zahvaćanje prošlosti te sklonost pojednostavljenim naracijama koje više služe legitimiranju trenutnih političkih elita nego razumijevanju složenih povijesnih fenomena. Pozitivna stvar je to što mi modernu povijest jugoslavenskog 'trećeg puta' ne ispisujemo iznova kao povijest totalitarizma, ali nedostaje nam istraživanja, publikacija, izložaba koje bi rasvijetlile manje poznate događaje i fenomene iz hladnoratovskog razdoblja. Činjenica da je u Udbinim logorima bilo oko sedam posto žena nije izazvala pozornost istraživača. Rodna perspektiva i inače nije prisutna kad se donose povijesni sudovi o komunizmu, o njegovim emancipacijskim i regresivnim obilježjima, o unutarpartijskim obračunima i moći tajne policije kad se radilo o borbi protiv stvarnih i zamišljenih, unutarnjih i vanjskih neprijatelja. Tek feministički pristup osvještava koliko su najosobnije ljudske emocije patnje, boli, posramljenosti i razočarenja razlogom da je potiskivanje traumatskih iskustava neodvojivo od pamćenja ratnog i poratnog nasilja.

Ne bi li neka druga država to već odavno znala brendirati na neki način, uključiti u kolektivnu memoriju? Zašto mi to ne znamo?

Renata Jambrešić Kirin: Cilj našeg istraživačkog i umjetničkog projekta nije 'brendirati' antistaljinistički staljinizam kao specifičan oblik totalitarnog nasilja između 1948. i 1956. godine, nego vratiti osobnost, ime i glas ženama koje ne postoje u službenoj povijesti ni kolektivnom pamćenju. Problem suočavanja s 'teškom prošlošću' političkih logora Goli otok i Sveti Grgur vezan je uz nepostojanje političke volje da se ovi lokaliteti neizmjernog stradanja i dehumanizacije zaštite kao cjelovit kulturni krajolik, a 'mračni turizam' koji Goli otok nudi dobije civilizacijski, kulturni i memorijskoj predznak. Kroz životne sudbine ovih kažnjenica prošlost se obraća sadašnjosti i diže glas protiv današnjeg bezumlja.

U tim je logorima od 1950. do 1956. boravilo više od 850 žena osuđenih zbog povezivanja s Infombiroom. Što znamo o tim ženama? Koji su bili njihovi radni zadaci, koliko ih je preživjelo tu traumu?

Renata Jambrešić Kirin: Kao i svi Udbini dokumenti, ni popisi političkih kažnjenika i kažnjenica nisu cjeloviti, pouzdani ni objektivni, posebice kad je riječ o prirodi političkih 'prijestupa' za koje su se ove žene teretile. Kad smo iz zbirnog popisa, koji je od 2014. online dostupan širokoj javnosti na nekoliko portala, izdvojile imena kažnjenica ispalo je da je riječ o više od 900 žena. Ono što znademo o njima saznale smo iz njihovih pisanih i usmenih svjedočenja te nekoliko dokumentarnih filmova. U njima akterice prijelomnih povijesnih događaja svjedoče o okrutnom logorskom režimu koji je deformirao njihov fizički i psihički integritet, sustavno ugrožavao njihovo reproduktivno zdravlje, slamao osjećaj empatije, solidarnosti i skrbi za druge. Kako svjedoči Eva Grlić u knjizi Sjećanja (1999. i 2021.) ove metode 'samoupravne torture' bile su teže od fizičkog rada u kamenolomu, od izgradnje baraka, vodosprema i staza po oba otoka, kao i rada na upravnim zgradama. Za razliku od besmislenog prenošenja kamena, prosijavanja pijeska u hladnom moru ili zaklanjanja sadnica drveća od sunca, ovaj su svrhovit rad 'zaslužile' one žene koje su se slomile i pristale da kažnjavaju, nadziru i isljeđuju jedna drugu. Upravo je ta etička ranjivost rezultirala njihovom dubokom traumom i dugogodišnjom šutnjom. Na Golom i Grguru umrle su četiri žene. Njihovi posmrtni ostaci nisu nikad predani obiteljima, a kažnjenice svjedoče da je Udba prijetila kako i mrtvi trebaju 'odslužiti' svoju kaznu do kraja.

Zbog čega su te žene bile zatvarane? Kako su izgledale te optužbe za 'povezivanje s Informbiroom'?

Renata Jambrešić Kirin: Dok su među muškim kažnjenicima najbrojniji bili radnici, službenici i seljaci, u ženskim logorima na Svetom Grguru (1950- 1951 te 1953-1956) i Golom otoku (1951.-1952.) dominirale su, ne samo brojčano, intelektualke, studentice, novinarke, prevoditeljice s ruskog te službenice sa završenom gimnazijom. Optužbe su de jure navodile povezanost s optužbama Informbiroa, ali de facto bile su rezultat denuncijacije, klevetanja i podmetanja drugova u borbi za moć i pozicije u novoj vlasti, kao i posljedica dobrohotne kritike negativnih pojava u društvu. Ženama koje su netom postale ravnopravne građanke i po prvi put dobile pravo glasa, nova vlast je jasno postavila granice političkih sloboda i apsolutnu lojalnost postavila kao uvjet za pristup moći i instancama odlučivanja.

Zatvorenice su bile prisiljavane da kažnjavaju, nadziru i isljeđuju jedna drugu. Gdje ste dolazili do ovih saznanja u svom istraživanju, kojom ste se literaturom služili? Kako su izgledali intervjui sa živućim svjedokinjama?

Renata Jambrešić Kirin: Da, s iznimno okrutnim sistemom kažnjavanja, u kojemu su logorašice bile prisiljene biti i vršiteljice torture, logor je bio mjesto besprizorne patnje i poniženja. A šikaniranje optuženih i policijski nadzor nad njima nastavljani su i nakon izlaska iz logora. Osim konzultiranja Udbinih arhiva, pisanih i usmenih svjedočenja te dokumentarnih filmova, imala sam priliku razgovarati s Verom Winter i Ženi Lebl. Riječ je o dvjema snažnim osobnostima koje su smogle hrabrosti da pišu i govore o svom logorskom iskustvu u vrijeme još jednog rata koji je donio nove logore i pritvore, seksualno nasilje i masovno potiranje ljudskih prava i političkih sloboda. Ove su žene zračile mudrošću i pozitivnom energijom, vjerom u humanističke ideale i uvjerenjem da su dužne svjedočiti za sve one koje nisu imale potrebnu hrabrost da istupe u javnosti.

Vaš umjetničko istraživački projekt traje od 2019. godine. Što ste sve, zapravo, uspjeli istražiti u periodu do kad ste otvorili izložbu? Izgleda kao puno posla.

Andreja Kulunčić: Projekt je zamišljen kao umjetničko-istraživačko-aktivistički projekt u kojemu u suradnji s psihoterapeutkinjom Dubravkom Stijačić i antropologinjom Renatom Jambrešić Kirin istražujemo, ne toliko povijest ženskog zatvora na Golom otoku i Svetom Grguru, koliko njegove šire reperkusije, poput ženskog transgeneracijskog prijenosa traume, ali i šireg suočavanja s neželjenom poviješću te mogućnosti i odgovornosti sjećanja i pamćenja. U tom smislu projekt je zamišljen i kao baza za uspostavljanje niza oblika i načina sjećanja što bi se moglo objediniti formom antispomenika, pri čemu svaki njegov segment funkcionira u smjeru diseminacije pamćenja. Projekt je u svojoj izvedbenoj fazi započeo u rujnu 2019. godine prostornim intervencijama na mjestima nekadašnjeg logora. Prvo smo postavile info table, te smo nakon toga u živu stijenu uklesali riječi Vere Winter i Ženi Lebl.

Osim intervencija, napravile smo i in situ istraživanje mogućnosti transferiranja golootočkog iskustva kroz medije plesa, zvuka i glasa nastalim u izvedbama plesačice Zrinke Užbinec, instrumentalistice Jasne Jovićević i vokalistice Annette Giesriegl na osnovi dostupnih svjedočanstava kažnjenica. Videoinstalacija nastala na materijalima snimljenim na lokalitetima prvi put je predstavljena na izložbi u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre u Puli u travnju 2021., te je sada postavljena u Rijeci.

Vi ste imali još jednu intervenciju na lokalitetu, onu s glinenim skulpturama. Što možete reći o tome?

Andreja Kulunčić: Tako je, još jedna intervencija dogodila se tijekom 2021. godine kada sam na lokalitetu ženskog logora na Golom otoku napravila seriju glinenih skulpturica koje simbolički utjelovljuju sjećanje na nasilje koje je ondje počinjeno. Specifični i vrlo ograničeni životni uvjeti na otoku modificirali su tijela zatvorenica, trajno su utjecali na njihovo zdravlje i psihu, a one su svojim radom intervenirale u strukturu otoka, oduzimale od njega i mijenjale mu konfiguraciju. Nenastanjene otoke pretvarale su u provizorne habitate. Akcija koju sam izvela govori o besmislenosti većine prisilnih radova tijekom zatočeništva, o krhkosti tijela i težini preživljavanja u logoru. S druge strane, čineći da skulpturice izlaze/rastu iz kamena, htjela sam naglasiti činjenicu da je rad s kamenjem oblikovao zatvorenice i ostavio tragove na njihovim tijelima do kraja života. Ta moja akcija na lokalitetu bila je poticaj da osmislim zajedničku akciju '850 žena za 850 žena' koja se izvodi s posjetiteljicama izložbe u MMSU-u u razdoblju trajanja izložbe, točnije od 22.2. do 20.3.

Kakav odnos zatočenice koje ste intervjuirali imaju prema ulozi antifašističke borbe, ako ste o tome govorili?

Renata Jambrešić Kirin: Dio priče o političkom nasilju nad ovim ženama koji najviše uznemiruje govori da su najokrutnije kažnjavane dosljedne predratne komunistkinje i partizanke (poput Adele Bohunicki, Jelene Hadžikan, Brane Marković, Miljuše Jovanović), te preživjele iz fašističkih logora (Mara Simić Cvek, Novka Vuksanović). One su, naime, najčešće kažnjavanje zbog kritiziranja pripadnika nove vlasti i brahijalnog nasilja represivnog aparata, prisilne kolektivizacije ili povlastica nove elite, 'crvene buržoazije'. Odupirući se cinizmu vlasti i neutemeljenim optužbama za 'izdaju partije' i 'izdaju domovine', pokazale su izuzetnu hrabrost, dosljednost i moralnu čvrstoću. Potresan primjer ove antisovjetske histerije je slučaj Istranke Dragice Srzentić rođene Vitolović (1912.-2015.), predratne revolucionarke i partizanke, ratne spikerice na BBC-u, koja je 1948. godine avionom odnijela povjerljivo pismo s Titovim NE Staljinu. Ona je zbog neprihvaćanja kleveta protiv Crvene Armije i Sovjetskog Saveza u zatvoru u Stolcu, čiji je režim oponašao onaj na Golom otoku, provela gotovo pet godina. Nakon robije ostala je bez stana, sredstva za život i odlikovanja. Sve do 2011., dok Želimir Žilnik nije snimio dokumentarac 'Jedna žena – jedan vek', ova izuzetno talentirana žena, karakterna komunistkinja i dokazana borkinja, živjela je u dubokoj anonimnost.

Kako ste sva ova saznanja transponirali u umjetničke forme, čime ste se vodili pri izradi videa i instalacija?

Andreja Kulunčić: Prostorna intervencija na lokalitetu političkog logora sastoji se od nekoliko segemenata, jedno je vizualno punktiranje ženske memorije/traume kao oblik trajnog 'spomenika', a drugo je istraživanje mogućnosti transferiranja iskustva kroz medije plesa, glasa i zvuka u izvedbama plesačice i glazbenica, te umjetničke intervencije na lokalitetu. Vizualno punktiranje gradi se na svjedočanstvima zatvorenica kao jedinim postojećim povijesnim tragom. Punktovi nisu vidljivi u krajoliku osim kada su posjetitelj upoznati s time gdje se ‘tragovi’ nalaze, jer se polazi od ideje kako cijeli lokaliteti ženskog zatvora na Golom otoku i Svetom Grguru svjedoče o težini i ljudskom ogoljivanju koje se tu odigralo, i da su tragovi, pa tako i svjedočanstva koja postoje publicirana ili snimljena u raznim intervjuima, nit koja otvara pitanja, koja može voditi posjetitelje kroz lokalitet, ali ne daje jasne odgovore, ne traži krivca, ne bavi se 'praštanjem', niti ideologijom. U tom smislu se radi o antispomeniku u kojem posjetitelj ili posjetiteljica gradi svoje sjećanje, sam postajući 'spomenik' (prenositelj memorije) i traži odgovore i informacije do mjere do koje ga pitanje dotiče. Tako smo 2020. godine u kamenu na Golom otoku uklesali svjedočanstvo bivše logorašice Vere Winter, ispisano rukom njezine unuke 'Kamen smo nosile iz mora na vrh brda. Kada je hrpa na vrhu bila dovoljno velika, nosile bi kamenje nazad do mora.' Te smo 2021. godine u kamenu na Sv. Grguru uklesali i svjedočanstvo bivše logorašice Ženi Lebl, ispisano rukom njezine nećakinje, 'Na tvojoj grbači Sveti Grgure, počelo je ono klasično pitanje Biti ili ne biti? Ako biješ – bićeš. Ako ne biješ – bićeš bijen.' Za 2022. godinu planiramo u kamen na Sv. Grguru uklesati svjedočanstvo bivše logorašice Eve Grlić, ispisano rukom njezine kćeri, 'Koja ne tuče, s neprijateljstvom još nije raskrstila. Živjele smo kao zvijeri, stalno na oprezu i u strahu.' Izvedbe na lokalitetima, koji su sada dio video instalacije u MMSU u Rijeci, su in situ istraživanja mogućnosti transferiranja golootočkog iskustva kroz medije plesa, zvuka i glasa nastalim u izvedbama plesačice Zrinke Užbinec, instrumentalistice Jasne Jovićević i vokalistice Annette Giesriegl.

Izložba pruža i mogućnost sudjelovanja posjetiteljica koje izrađuju glinene figure. Zbog čega mislite da je to važno?

Irena Bekić: Radionice 850 žena za 850 žena namijenjene su ženama i posvećene su bivšim logorašicama. Kroz proces izrade figurice od gline, sudionice radionica prenose vlastito iskustvo izložbe, odnosno upisuju u figuricu koju izrađuju svoje emocije, posvećenost i svoje razumijevanje iskustva logorašica. Rad u glini podrazumijeva pokrete koje su bliski njegovanju, dodir, zaglađivanje, pažnju. Smatramo da je to važno jer predstavlja direktnu vezu između iskustva žena na Golom otoku i onih koje sudjeluju u radionicama. Ta nit, ne samo suosjećanje, već i mogući kanali identifikacije ono su što omogućuje prenošenje memorije.

Kako će izgledati pokretni spomenik kojega će izraditi posjetitelji?

Irena Bekić: Čitava je izložba koncipirana tako da poziva na osobna suočavanja s prostorom dehumanizacije i prenošenjem memorije. Preuzimanje postera s fotografijom stijena na lokalitetima u kojima su upisana svjedočanstva kažnjenica također su oblik raspršenog i prilično nematerijalnog spomenika. Figurice koje izrađuju žene tijekom izložbe i u radionicama koje će se nastavljati održavati i kasnije sa ženama diljem Hrvatske nešto su materijalniji znak. Radi se instalaciji koja će obuhvaćati 850 terakota skulpturica nastalih rukama i s emocijama 850 različitih žena, a izlagat će se kao samostalni participativni rad.

Na lokalitetu ženskog logora 64 godine nakon raspuštanja vi ste postavili info ploče o njegovu ustroju i povijesti. Je li bilo teško izvesti to sa spomen-pločama ili ste dobili sve potrebne dozvole? Što sve navodite na spomen- pločama?

Andreja Kulunčić: U rujnu 2020., 64 godine nakon raspuštanja golootočkog logora za političke zatvorenice, postavile smo info table o ustroju i povijesti logora. Table su postavljene i na Golom otoku i na Svetom Grguru, oba na lokalitetima ženskog političkog logora. Na tablama stoji natpis: 'Na Golom otoku i na obližnjem otoku Sveti Grgur naizmjenično se od 1950. do 1956. godine nalazio politički logor kroz koji je prošlo više od 850 žena optuženih za povezanost s informbiroom. Žene su same morale izgraditi staze i objekte koji su danas vidljivi u tragovima. S iznimno okrutnim sistemom kažnjavanja, u kojemu su logorašice bile prisiljene biti i vršiteljice torture, logor je bio mjesto patnje i poniženja. Šikaniranje optuženih žena i policijski nadzor nastavljani su i nakon izlaska iz logora.' Postavljanje info tabli je bio fizički teški i financijski zahtjevni projekt, no uspjeli smo to napraviti preko naše udruge MAPA, i udruge Goli otok 'Ante Zemljar' i Darka Bavoljaka, predsjednika udruge i umjetnika. Lokaliteti na žalost nisu ni pod čijom zaštitom, tako da smo pitali općine kojima pripadaju, i oni nisu imali ništa protiv postavljanja info tabli. U nekoj budućnosti bi bilo više nego bitno da i ovi lokaliteti i lokalitet muškog političkog logora budu pod Ministarstvom kulture i da se izgradi memorijalni centar, te zaštiti područje od daljnje devastacije.

Koji su daljnji putevi vaše izložbe?

Andreja Kulunčić: Sljedeća postaja izložbe je Manila krajem ove godine i početkom sljedeće. Pozvani smo od strane kustosa Patricka Floresa u Vargas muzej koji je dio univerziteta, što ujedno znači susret sa istraživačima i istraživačicama u za nas relevantnim područjima. Najvjerojatnije ćemo povezati ovu etapu naše povijesti s japanskom kolonizacijom i povijesnim stradanjem filipinskih žena.