'Kad sam jednog jutra ratne godine 1943. iz – svoje ulice – Deželićeva prilaza stupio na Kazališni trg, pa njime skrenuo prema Muzeju za umjetnost i obrt ugledao sam ovješenu dugu crnu zastavu kopljem uperenu suncu. Smrknulo mi se. S ulaznih stepenica teških vratiju Muzeja pozdravio me podvornik i dobacio: Ravnatelj Tkalčić moli da mu se odmah javite!... Ako je i ovaj put trebalo najhitnije pokupiti znanstvenu rukopisnu ostavštinu Szabe da je Szabo ne odnese, Tkalčiću ipak nije bilo lako da sam pođe po nju... Iz mračnog stubišta ušli smo u još mračnije predsoblje Szabina stana, a iz polutame predsoblja na ostakljena vrata u prvu sobu...

Kao voštana lutka u svečanom crnom odijelu ležao je sredinom prve sobe opružen u otvorenom lijesu... Ta bezglasna tišina bila je za mene ono najčudnije. Trajala je nekoliko minuta, a ja sam istom nekoliko godina kasnije shvatio taj pravorijek Szabe. Za života bio nam je najživahniji glasnobranitelj spomenika, a sada je sred najkrvavijeg rata svijeta i najdivljeg uništavanja spomenika odjednom zamuknuo. I da ne zaurla, pokriše ga. Tog jutra u naborima njegovih stisnutih nosnica i usnica s gorčinom bilo je i pomodrjele zgrušane krvi. Ojađen do groba otišao je iz kuće...'

Szabo je za života postao mit zahvaljujući svom radu kao konzervatora i muzealca, istraživača i znanstvenika, pisca i kritičara, a nadasve strastvenog i uspravnog borca za baštinu i spomenike. No u tome je znatnu ulogu imala i njegova snažna i osebujna ličnost. Svi tumači opisuju njegovu narav, ponašanje, navike i stil života, govore o spoju intelekta i osjećajnosti, inteligencije i obrazovanosti, o aktivizmu, angažmanu i beskompromisnosti, potpunoj posvećenosti radu i odabranoj misiji.

Josip Horvat, i sam povjesničar kulture, kaže za Szabu na isteku epohe kojoj obojica pripadaju da je 'reprezentativan hrvatski intelektualac... čuvar hrvatskih kulturno-historijskih vrednota... borbeni idealist', ističe njegov 'herojski kulturni rad... raznovrsnost i ogromni opseg studija', govori o 'jedinstvu života i rada'.

Već pregled najvažnijih tekstova posvećenih Szabi svjedoči o postojanom interesu za njega u dugom vremenskom rasponu, o postupnom širenju tog interesa na sve dimenzije njegova rada i potrebi da se interpretiraju u sklopu današnjih teorijskih spoznaja. Drugim riječima, da se aktualiziraju. U tome prednjače sljedbenici dominantne historiografske struje nastale u okrilju francuskog časopisa Anali, koji se još u međuratno doba okreću od političke povijesti, obrću kulturnoj, ekonomskoj i socijalnoj povijesti te s vremenom dospijevaju do koncepta totalne povijesti sabirući i ujedinjujući sve discipline koje se bave čovjekom.

Protagonist te 'nove povijesti' bila je u nas Mirjana Gross, a danas je razvijaju njezini đaci. Tako njezina učenica Zdenka Janeković-Römer u raspravi 'Narodna starina – historiografski vrhunci i borba za opstanak' (1993), posvećenoj Josipu Matasoviću kao pioniru moderne historiografije u nas, ističe Szabin doprinos tom časopisu, usmjerenom kulturnoj povijesti i u svemu jedinstvenom, od suradnika do tematike i misije. Szabo je već kao đak, student i srednjoškolski učitelj posvjedočio odgovornost i strastvenost.

Kasnije je na svim područjima bio pionir. Na preporuku Josipa Brunšmita, Tadije Smičiklasa i Vjekoslava Klaića postao je nakon jednogodišnjeg studijskog boravka u Beču, Nürnbergu i Pragu 1911. tajnikom novoosnovanog Zemaljskog povjerenstva za očuvanje historijskih i umjetničkih spomenika u Hrvatskoj i Slavoniji te postavio temelje institucionalne skrbi za povijesnu i kulturnu baštinu. Imenovanjem za ravnatelja Muzeja za umjetnost i obrt 1920. otvara mu se drukčiji izazov kojem suvereno odgovara modernizacijom i preuređenjem tog muzeja u kojem je ostavio neizbrisiv trag za kratko vrijeme svog mandata: već 1925. tadašnji ga je jugoslavenski ministar prosvjete Stjepan Radić nesmotreno i nepravedno poslao u preranu mirovinu.

Kad mu je lucidni i nadasve aktivni gradonačelnik Vjekoslav Heinzel 1928. povjerio da postane ravnateljem Muzeja grada Zagreba, Szabo, već posve profiliran i etabliran, našao se pred šansom života: formirao je novi muzej, počevši od postava, biblioteke, dokumentacije i nužnih servisa do propagande i programa javnih manifestacija. Počinje najplodnije razdoblje njegova profesionalnog života: grozničavo sabiranje, sistematiziranje i sve veća koncentracija na zagrebačke spomenike, o kojima je u časopisu Narodna starina, izabravši ga 1929. za službeno glasilo muzeja, objavio 12 rasprava i 10 manjih priloga.

Josip Horvat će 1935. utvrditi da njegove studije, rasprave i članci 'obasižu cijelu jednu biblioteku' i veći dio Hrvatske, dok će Anđela Horvat 1967. pobrojati više od 260 radova, od kojih izdvajamo sljedeće: 'Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji' (1917), 'Spomenici starije sredovječne arhitekture u Hrvatskoj i Slavoniji' (Šišićev zbornik, 1929), 'Kroz Hrvatsko Zagorje' (1939), a što se tiče Zagreba, 'Knjiga o starom Zagrebu' (Narodna starina, 1930), 'Zagreb od godine 1860. do danas' (Obzor, Spomen knjiga 1860 - 1935), 'Stari Zagreb' (1941), koji je doživio više edicija. U najnovijoj, 'O Zagrebu' (AGM, 2011), sabrana je većina studija i feljtona o Zagrebu.

U toj golemoj produkciji razabire se nekoliko smjerova i žanrovska kristalizacija. Uz znanstvene radove posvećene pojedinim spomenicima, Szabo se sve više okreće literarnom iskazu i postaje 'majstor kulturno-povijesnog eseja', ali i britak kritičar. Ne zazire ni od kratkog novinskog članka, reportaže i komentara, sve u uvjerenju o važnosti popularizacije i edukacije. No istodobno počinje sažimati svoje znanje u sinteze kojima autoritativno svladava velike vremenske, stilske i kulturne raspone, maestralno ekvilibrirajući između političke povijesti, povijesti kulture i umjetnosti. Stvorio je paradigmu koju će kasnije neki prihvatiti - tako ubrzo Artur Schneider, a u drugoj polovini 20. stoljeća najtalentiranije i iz duboke unutrašnje potrebe Olga Maruševski

Ova skica tek naznačuje širinu i dubinu, svojstvenost i jedinstvenost Szabina opusa i ličnosti. Kakve je tragove ostavio, svjedoči recepcija Szabe od 1935, kad o njemu prvi opsežan prikaz u Narodnoj starini piše Mirko Stanisavljević, pa drugi temeljni tekst Josipa Horvata iz 1939, sve do poslijeratnih tekstova Ivana Bacha i Anđele Horvat, Zdenke Munk, Franje Buntaka, Tihomila Stahuljaka, Olge Maruševski, Zdenka Šterka i drugih, ne spominjući one koji se na njega pozivaju kao na uzor i obilno ga citiraju.

O 135. obljetnici Szabina rođenja u Novskoj, njegovu rodnom mjestu, Novljansko akademsko društvo upriličilo je 2010. znanstveni skup 'Gjuro Szabo u hrvatskoj kulturi' i izdalo zbornik s radovima petnaestoro autora koji je uredio osnivač i predsjednik društva Jozo Marević. I ove godine, 15. svibnja, to će društvo novljanskoj javnosti predstaviti najnoviju knjigu izabranih tekstova, 'Gjuro Szabo, O Zagrebu', izdanu prošle godine.

No u Zagrebu neće se zbiti ništa, sudeći prema već najavljenim programima onih kojima bi trebala biti dužnost sjetiti se Szabe, od dvaju spomenutih uglednih muzeja, Društva povjesničara umjetnosti, Društva konzervatora, Muzejskog dokumentacijskog centra i Instituta za povijest umjetnosti.