Godine 1994., bila je jedna od pokretačica World Learning/STAR Networka, vrijednog projekta za podršku ženama u zemljama bivše Jugoslavije. Oduvijek zaintrigirana za poticanje promjena u društvu, već je kao mlada djevojka, živući u rasno segregiranom Washingtonu, bila svjesna nepravdi koje se nanose 'različitima', bilo zbog boje kože, vjeroispovijesti ili spola.

Uključivala se u rad raznih nevladinih udruga, lobirala za pravo svake žene na pobačaj, osobito za žene slabijeg imovinskog stanja, ali i protiv sterilizacije siromašnijih žena koje žele imati djecu. Angažirala se i na razmjenama studentica i studenata iz raznih dijelova svijeta, kako bi im se pružile bolje obrazovne i poslovne mogućnosti.

Sa suprugom, ekonomistom Evanom Kraftom, 1980-ih dolazi u Jugoslaviju, koja ih je toliko očarala da jedno vrijeme borave u Beogradu, Ljubljani i Zagrebu, a od 1990-ih ostaju živjeti u Zagrebu. Unatoč
fascinaciji, bili su i kritični prema samoupravnom socijalizmu, pa tako njezin suprug Evan piše doktorski rad u kojem analizira alokaciju kapitala i industrijski rast te zaključuje da stvarno funkcioniranje jugoslavenskog sustava nije odgovaralo idealima, i da sustav nije bilo efikasan. Jill je već početkom devedesetih počela surađivati s tada aktivnom Ženskom grupom Trešnjevka, u kojoj se žustro raspravljalo o pobačajima, ženskoj seksualnosti i ženskim pravima, a ustanovljen je i SOS telefon za žrtve nasilja, prvi u Istočnoj Europi.

Krajem osamdesetih, Jill Benderly objavljivala je u SAD-u članke o stanju u bivšoj Jugoslaviji. Početkom devedesetih, sudjelovala je u osnivanju ženskih organizacija i povezivanju žena iz regije, prepoznavanju njihovih potreba i problema. Za vrijeme rata angažirala se kako bi se pomoglo ženama žrtvama silovanja u regiji, nabavljala pilule za dan poslije, novac za ginekološke preglede, psihološko i religijsko savjetovanje te nalazila žrtvama zaposlenje.

Pomogla je organizirati ženske SOS telefone za žene žrtve muškaraca koji se nasilni vraćaju s fronta, osposobljavati ih za poslove koje bi mogle pokretati od kuće te educirati žene u ruralnim područjima o zdravlju i seksualnosti. Sudjelovala je na brojnim okruglim stolovima i konferencijama na kojima su žene iz regije mogle osmišljavati strategije razvoja i razmjenjivati dotadašnja iskustva. Nakon rata, više se
bavila zagovaranjem aktiviranja žena u politici i društvu, pružanjem pomoći i doškolovanja nezaposlenih žena te sprečavanjem trgovine ženama.

Voljela je ići na Sljeme, na koncerte u Močvaru, slušati Bijelo dugme (u mladosti je pjevala u angažiranom ženskom a cappella sastavu Womansong), pjevati tradicionalne židovske pjesme, kuhati, putovati, ali najviše od svega osjećati da je korisna zajednici, da aktivno razvija bolje društvo i pomaže ljudima kojima je pomoć potrebna.

Posebno je bila vezana za Pitve na Hvaru gdje je namjeravala živjeti zajedno sa suprugom. Prerana smrt nažalost je onemogućila ostvarenje tih planova. Brojne prijateljice, prijatelji i suradnice pamtit će je kao - do zadnjeg dana - veselu, vedru, optimističnu i nadasve angažiranu osobu.