U konferencijskom dijelu 6. Subversive Festivala jedan od gostiju je i američki sociolog Erik Olin Wright (rođen 1947.), trenutačno i predsjednik Američkog sociološkog udruženja. Wright se u svojim djelima kroz marksističku analizu bavi proučavanjem socijalnih odnosa u društvu, poput nejednakosti prihoda, no u zadnje vrijeme najviše interesa pokazivao ej za istraživanje utopijskih ideja i njihovo ostvarivanje u svijetu. Tako je nastala zanimljiva knjiga 'Envisioning Real Utopias', u kojoj Wright opisuje ostvarenje mikroutopija diljem svijeta. U ponedjeljak, 13. svibnja, Wright će o svemu tome govoriti u Kinu Europa od 19 sati.

Kako se kao marksist osjećate u SAD-u, društvu koje slavi kapitalizam? Mislite li da možda živite izolirano u sveučilišnom kontekstu, koji je odvojen od mainstreama društva?
Sveučilište je neka vrsta otoka – čovjek može otići u svijet od kojeg nije potpuno izoliran. Sveučilište je slobodna zona u kojoj mogu slobodno pisati i raspravljati o idejama. Marksizam nije baš popularan na američkim sveučilištima, ali je u progresivnijim dijelovima zemlje prilično toleriran. Ne osjećam se odvojeno od tzv. Main Street, zato što sam izložen uobičajenim američkim političkim i ideološkim strujanjima, a i zato što predajem mladim ljudima u Wisconsinu, koji su tipični predstavnici američkog mainstreama. Moj angažman oko studenata je i prilika za konstantni dijalog s tradicionalnim američkim gledištima i vrijednostima. Inače, radikalne lijeve vrijednosti koje zagovaram ne vidim suprotnim u odnosu na tradicionalne američke, nego suprotne u odnosu na površnu interpretaciju njih. Tradicionalne američke vrijednosti uključuju prvenstveno slobodu i demokraciju, ali i jednakost i pravednost. Zagovaram stav da ako doista ozbiljno shvaćamo ove vrijednosti i duboko promišljamo njihova značenja, zaključit ćemo da je suvremeni američki kapitalizam sve to reformirao te onemogućava ostvarenje tih vrijednosti. To je istina i kada pogledamo navodno prokapitalističke vrijednosti poput slobode – moć američkih korporacija, funkcioniranja financijskih tržišta stvaraju rizike i nesigurnost te ekstremnu potlačenost mnogih koja je itekako povezana s nejednakošću, a sve to zajedno podriva ideju slobode.

Kao netko tko je osobno doživio šezdesete godine prošlog stoljeća, kako danas gledate na ostavštinu te ere?
Teško je izdvojiti specifičnu ostavštinu 1960-ih. Tada je pokrenuta serija kulturalnih transformacija koje su donijele važne rezultate, ali nisu sve rođene baš u tom razdoblju. Uzmimo za primjer pokret za prava homoseksualaca (Gay Liberation). Homofobija u 60-im godinama nikad nije bila ozbiljno napadnuta, niti je itko uopće spominjao istospolne brakove kao dio tadašnje seksualne revolucije. Bez obzira na to, ima smisla zaključiti da je brza promjena o značenju braka i legitimnosti homoseksualnosti dio ostavštine 1960-ih, jer je riječ o kulminaciji društvene dinamike koja je tada započela. Uostalom, u 2013. podrška za istospolne brakove među ljudima mojih godina značajno je slabija nego među mladima, od kojih 70 posto podržava bračnu ravnopravnost. Dakle, nije generacija šezdesetih ta koja stvara društvenu toleranciju po pitanjima seksualne orijentacije, nego ljudi u svojim dvadesetim godinama. S druge strane, oni jesu nasljednici društvene transformacije koja je započela 1960-ih. Kao ostavštinu te ere bih zato naveo eroziju podrške tradicijama i autoritetu.

U svojoj najnovijoj knjizi 'Envisioning Real Utopias' bavite se utopijama. No čini se da je danas ideja utopija izvan mode te se na sve to gleda s cinizmom. Možete li objasniti zbog čega je zapadno društvo sada toliko protiv utopija?
Za početak moramo razlikovati da je ono što nazivamo 'zapadnim društvom' vrlo heterogeno te ne postoji jedan pogled na neku temu. U svakoj zemlji Zapada postoji dovoljno ljudi koji imaju različite utopijske ideje, čak i ako ih većina nema. Drugo, ideja utopije nije ograničena samo na političku ljevicu. Desničarska vizija samoregulirajućeg tržišta u kojoj država ima samo zadatak paziti da se poštuju pravila igre, a tržište rješava sve probleme, također je utopija. Čini se da većina republikanaca u američkom Kongresu vjeruje u takvu neoliberalnu utopiju. Ono što se zapravo gleda cinično u određenim krugovima zapadnih društava nije utopija sama po sebi, nego antikapitalističke utopije, odnosno utopijska težnja da se društvo organizira na principima jednakosti, demokracije, zajedništva i, sve više, održivosti. Antikapitalističke su utopije izgubile vrijednost zbog povijesnog iskustva s režimima 20. stoljeća koju su tvrdili kako su utjelovljenje utopijskih ideala, naročito kada je riječ o autoritarnim eksperimentima koji su se nazivali socijalističkim. Neuspjeh i kolaps tih režima stvorio je cinizam prema samim idealima i stvorio politički prostor za protuutopiju neoliberalizma.

Dakle, što je za Vas utopija i kako definirati njezino značenje?
Preferiram izraz 'realna utopija', iako je to inherentno nestabilna i donekle kontradiktorna ideja. Ono što želim otkriti jest na koji način izgraditi održive institucije koje teže utjelovljenu emancipatorskih ideja, institucije koje nas pokreću prema svijetu koji bolje ostvaruje ideale jednakosti, demokracije, zajednice i održivosti. Posebice me zanimaju stvarni pokušaji izgradnje realnih utopija na terenu, u prostorima u kojima je to moguće, ali iznosim i prijedloge za uspostavljanje institucija koje još ne postoje.

Koji su primjeri realnih utopija?
Evo lista primjera koje sam proučavao: urbani participativni budžeti, što je inovativan način da građani odlučuju o prioritetima lokalnih budžeta i kako ih trošiti. Wikipedia također, masovna online enciklopedija koju produciraju volonteri, a dostupna je besplatno svima na svijetu. Javne knjižnice dobar su primjer, kao etablirana mjesta povezivanja ljudi i knjiga, koja funkcioniraju na duboko egalitarnim principima. Nadalje, imamo i tvrtke koje vode radnici, bez eksternih vlasnika, pa urbani zajednički vrtovi, koji ljude povezuju u gradovima s agrikulturom itd. Svi ti primjeri već postoje i ostvareni su.

No nije li ideja utopija izgubila svoju moć u današnjem kapitalističkom društvu? Čini se kao da većina ljudi misli da alternative postojećem sustavu nema…
Postoje dva razloga za to. Prvi je uvjerenje da bi se utopija samouništila nakon što je nekako uspijete stvoriti. Drugi jest taj da postoje nevjerojatne prepreke za stvaranje utopija, snažne društvene snage koje su spremne blokirati svaki pokušaj stvaranja alternative. Mnogo je ozbiljniji taj drugi razlog, dakle neodrživost koju generiraju postojeći odnosi moći. To je kao u Ezopovoj basni o lisici i grožđu – ljudi na stvari koje su im nedostižne počinju gledati kao da su i nepoželjne. U suvremenom je svijetu moć onih koji bi imali koristi od alternative kapitalizmu ozbiljno erodirana, a moć financijskih elita i dominantne klase povećana je. Zato moramo razmisliti o tome kako stvoriti dobre strategije transformacije, a ne samo razmišljati o cilju koji želimo na kraju postići. Bez toga nema ostvarenja realnih utopija.