Najplodnije razdoblje kompozitora kojega je proslavila suradnja sa Sergijem Leoneom na špageti-vesternima smatra se sredina šezdesetih godina prošlog stoljeća, no često se krivo misli da je Morricone skladao u tom razdoblju za od 20 do 25 filmova godišnje. Morricone skromno kaže da je to bio tek film mjesečno i u usporedbi s Bachom, koji je komponirao skladbe za četiri mise mjesečno, osjeća se kao klinac.

Zabuna nastaje jer biografija kreće s datumom izlaska filma, a ne s datumom stvaranja glazbe. Najočitiji primjer toga je film 'Bilo jednom u Americi', za koji je Morricone skladao šest godina prije nego što je Leone odlučio snimiti film.

Uobičajena je praksa da skladatelj sklada glazbu samo 15 dana prije izlaska filma, no Morriconeu se taj princip ne sviđa jer ne ostavlja redatelju vremena da shvati glazbu koju će staviti u film. Zbog toga je počeo skladati glazbu i snimati je unaprijed i tako radi sve do danas.

'Pustim redatelju da unaprijed posluša glazbu, pa je može i cijeniti i razumjeti, jer glazba ima originalne i različite elemente koje treba puno puta poslušati. Tada redatelj ima vremena razumjeti je i staviti u scene koje želi, jer se nekad događa, ako ne razumije glazbu, da bude nezamjetna u filmu pa ne može biti ni poslušana na odgovarajući način', objašnjava Morricone, čiju bi unaprijed snimljenu glazbu Sergio Leone puštao na setu kako bi postigao potrebnu atmosferu za određene scene.

Šezdesetih se Morricone pridružio grupi improvizatora pod nazivom Nuova Consonanza i počeo eksperimentirati sa zvukovima koji se inače ne povezuju s glazbom, što je s vremenom postalo njegov zaštitni znak. Pretvarali bi zvukove iz svakodnevnice u drugu vrstu glazbe, a ona više nije imala veze sa stvarnošću.

Na koncertu u Firenci, na kojem je Nuova Consonanza bila jedan od dva izvođača, dogodio se skandal koji je uspio šokirati i eksperimentima sklonog Morriconea. Dok su ljudi čekali u tišini početak koncerta, jedan je čovjek krenuo ljestvama na balkon iznad pozornice. Publika ga nije primjećivala jer su mislili da radi i trebalo im je dosta vremena da shvate da je micanjem i škripom ljestava koncert već započeo. Iako i sam potresen, Morricone je tada shvatio da svaki zvuk izdvojen iz svoje okoline dobiva potpuno drugačije značenje.

'Ispričao sam to Sergiju Leoneu i on je primijenio taj princip u 'Bilo jednom na Divljem zapadu' pa smo dobili duboku tišinu, škripanje vjetrenjače, telegraf, zvuk kapanja vode na šešir i tako dalje. Od tada je sve počelo. Istina, u tom slučaju filmske slike su pripomogle', kaže Morricone.

U svojoj bogatoj karijeri Morricone je skladao glazbu za film, televiziju, radio i koncertne dvorane. Tu glazbu naziva primijenjenom glazbom dok glazbu koju je skladao kao skladatelj naziva apsolutnom glazbom i ističe da je to ono za što se školovao. Proces nastanka primijenjene i apsolutne glazbe potpuno je drugačiji, kaže.

'Kad pišem simfonijsku ili komornu glazbu, moram čekati nekoliko dana da bih skladao filmsku glazbu jer želim izbjeći međusobni utjecaj na skladanje filmske ili apsolutne glazbe', kaže Morricone.

Morricone je po preporuci oca, koji je uzdržavao obitelj svirajući trubu, upisao dvogodišnji studij trube i završio ga u šest mjeseci. Jednostavne zadatke iz komplementarne harmonije napravio bi tako kompleksnima da su mu na kraju studija predložili da studira kompoziciju, što je i učinio.

Bilo je to u vrijeme Drugog svjetskog rata u Europi i Morricone je paralelno sa studijem kompozicije počeo svirati trubu u malom orkestru, prvo njemačkim trupama, a potom američkim. Svirao je s ljudima koji su, ustvari, sinkronizirali filmsku glazbu. Tada je počeo i shvaćati razliku između dobrih i loših skladatelja.

'Da budem iskren, nisam nikad imao želju skladati filmsku glazbu, ali sam tada počeo razvijati kritičko shvaćanje glazbe. Bilo je i ljudi koji nisu ni znali što su skladali, zato što je netko drugi skladao za njih. S druge strane, bilo je i skladatelja koje sam obožavao, kao što je Angelo Francesco Lavagnino i drugi, ali bilo je i onih koji nisu briljirali', priznaje Morricone.

Potom su uslijedili poslovi na aranžmanima za televiziju i orkestracije, što mu je omogućilo važno iskustvo. Iskoristio je naučeno na fakultetu i pokušavao kreirati aranžmane - čak i one jednostavnije - tako da postigne ono što je želio.

'Cilj koji sam sam sebi zadao jest osnažiti se kako bih mogao skladati nešto što ima red i što se može slušati i izvan aranžmana, a to je bilo važno pri korištenju tuđih melodija, te kako bih jednog dana postao dobar kao aranžer skladbi', objašnjava početke svoje impresivne karijere Ennio Morricone.

Legendarni kompozitor Ennio Morricone stiže u Arenu Zagreb 11. travnja. Posjetit će Hrvatsku u sklopu svoje turneje 'My Life in Music' (50 Years of Music – World Tour), a prestižan događaj zamišljen je kao spektakl s više od 200 glazbenika na sceni predvođenih maestrom.