Voditelj i autor ZKM-ove tribine Srđan Sandić na temu – banalnost zla – razgovarao je na sinoć održanoj tribini s aktivistkinjom, novinarkom, i publicistkinjom Vesnom Kesić, uglednom filozofkinjom i feministkinjom Nadeždom Čačinovič te profesoricom na Odsjeku za engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Tatjanom Jukić.

ZKM-ov projekt Eichmann u Jeruzalemu zamišljen je kao dijalog s njemačkom filozofkinjom Hannom Arendt koja je u istoimenoj knjizi postavila nove temelje političke filozofije, propitujući ključna pitanja vezana uz zlo, njegovu narav koja se prije svega ogleda u banalnosti, a potom i pitanje o stvarnoj težini savjesti.

Prije više od pola stoljeća u sudnici u Jeruzalemu počeo je proces suđenja Adolfu Eichmannu koji nas je podsjetio na to da ratni zločin i zločini protiv čovječnosti ne zastarijevaju. Iza tog sudskog procesa je ostao i etički ogled Hanne Arendt koji je definirao naš pogled na prirodu zla.

O slavnoj knjizi, dopirnosu Arendtove, filološkom interesu, Americi tog i ovog vremena, sadašnjem trenutku u Hrvatskoj i reperkusijama ovog djela, razgovaralo se na tribini Čitanje kazališta.

'O zlu se raspravlja već tisućljećima', započela je Nadežda Čačinović i istaknula da često raspravljamo o više vrsta zla, od onog demonskog zla koje se smatra trajnim, neiskorjenjivim, preko onog radikalnog zla koje odbacuje normalne kriterije odgovornosti. 'Ali posebnost pristupa Hanne Arendt ne odnosi se na to da netko optužen za monstruozne zločine kao Eichmann nije odgovoran - zato što se kaže da to nije bio monstrum - nije bio čak ni motiviran antisemitskom strašću, nego netko tko je počinio zlo ne mišljenja, netko tko je marljivo ispunjavao zadaće transporta i uništavanja milijuna ljudi. Eichmann je bio 'obična osoba' koja je govorila u klišeima, a sposobnost refleksije o sebi mu je bila nikakva i primitivna',objasnila je Čačinović.

Tatjana Jukić dala je filološka tumačenja: 'Knjiga Hanne Arendt postavlja opis i analizu sudnice na način na koji bi to kazališni pisac postavio u didaskalije, to je potpuno teatarska impostacija sudnice. A to teatarsko i teatralno prezentiranje problema razlikuje se od pravnog jezika i postupka. Problem nacizma je također problem jezika, jer 'fuererove riječi' dobijaju silu zakona kao početni kriminalni čin u kriminalizaciji nacističkog okvira'.

Vesna Kesić je Arendtovu zavoljela relativno kasno, na New School for social research gdje je i magistrirala. Kaže da nije u potpunosti sljedbenica filozofsko-političkih i svjetonazorskih pozicija spomenute autorice, ali je zahvaljujući njoj učila kako mišljenjem i analizom doći do razumijevanja povijesnih i suvremenih fenomena.

'Ljudi često brane svoj stav nekritički umjesto da priznaju da se mišljenjem stav može redefinirati. Hannah Arendt je to uspješno radila',naglasila je Kesić.