Zagrebačka izvedbena skupina BADco. krajem godine proslavila je desetu obljetnicu rada ciklusom od deset predstava u različitim zagrebačkim prostorima, od Teatra &TD i Muzeja suvremene umjetnosti do dvorane Jedinstvo. 'Bezimeno autorsko društvo' čine Pravdan Devlahović, Ivana Ivković, Ana Kreitmeyer, Tomislav Medak, Goran Sergej Pristaš, Nikolina Pristaš i Zrinka Užbinec, pa su i odgovarali upravo tako – autorski i bezimeno.

Nakon vaše 'rekapitulacije', može li se rekapitulirati nju samu?

Cilj rekapitulacije je bio, prije svega, da se u relativno kratkom razdoblju pokaže dijapazon različitih problemskih polja koja su nas zanimala u prošloj dekadi te evidentira i diferencira evolucija estetskih odluka koje su ih pratile. Dok, s jedne strane, rekapitulacija nije imala vidljivog značenja u stručnoj javnosti, donijela nam je neke potpuno nove ljude na predstave, a velik dio njih posvećeno je pratio cijeli ciklus. Možda najznačajnija činjenica jest ta da smo uspjeli ponovno odigrati 'Brisane poruke' i da je, za razliku od premijerne skepse domaće publike, sad izazvala izvrsne reakcije, upravo onakve kakve je doživljavala u drugim kontekstima.

Nama se tih deset godina čini kao ogroman put na kojem smo se s jedne strane bavili omogućavanjem novoj generaciji domaćih koreografa da se pojavi nakon višegodišnje pustoši i legitimacijom dramaturške prakse u suvremenom plesu, a s druge preispitivanjem nekih ključnih kazališnih paradigmi kroz perspektivu plesa i reorganizacijom uvriježenih izvedbenih postava i neosviještenih društvenih koreografija.

BADco. je od početka nametnuo nekoliko postulata posve drukčijih od uobičajenih principa našeg i ovisnog i neovisnog kazališta. Čini se da je projekt BADco. poprilično promišljen...

Mi dijelimo sudbinu nezavisne umjetničke i kulturne scene: rubnu poziciju unutar kulturnog sustava koji čitavo jedno desetljeće, unatoč povremenoj dobroj volji, nema znanja ni instrumenata pratiti nove umjetničke i društvene tendencije. Nositelji tog sustava ne mogu misliti izvan zabetoniranih pozicija institucija u sustavu, vječitih varijacija uvijek istih estetika i zbrinjavanja interesa pojedinaca u tom sustavu. Nezavisna scena nastala je pak kao protuprojekt političkoj i estetskoj korupciji institucionalne kulture u Hrvatskoj devedesetih, one kulture koja je nakon urušavanja projekta obnove hrvatskog nacionalnog duha vidjela svoju budućnost samo u isisavanju krvi iz starih beživotnih estetika i organizacijskih modela.

Kulturna politika u svojoj njegovanoj neupućenosti u umjetničke, kulturne i društvene tendencije odnos do kulturne proizvodnje može još ostvariti samo reprodukcijom klijentelističkih odnosa. Potpis potpore izbornoj listi političkog kandidata test je značenja u kulturi. Unutar takvog sustava nezavisna umjetnička i kulturna proizvodnja, orijentirana na otvaranje novih estetskih pitanja, društvenih formi i novih oblika samoorganizacije, naprosto je nesmjestiv element, uljez na čiju prisutnost sustav ne može odgovoriti. Nezavisnima je razvoj moguć samo u mjeri koja ne iziskuje ozbiljniji zahvat u sustav, kulturnu politiku koja se odlučuje za neki određeni smjer kulturnog razvitka.

Dobar pokazatelj marginalizirane pozicije nezavisne kulture je otkazivanje izvedbe predstave 'Solo Me' u sklopu obilježavanja naše desetogodišnjice, a na koje smo bili prinuđeni jer je 'krepalo' grijanje u dvorani Jedinstvo, u jedinom prostoru u Zagrebu koji nam je dostupan na transparentan način i pod ravnopravnim uvjetima, u jedinom prostoru u kojem izvan kazališnih kuća nalazimo prostorne pretpostavke za pojedine naše predstave. Da podsjetimo, riječ je o prostoru i ustanovi koju su upravo sa svrhom da služi kao prostorni servis nezavisnoj kulturi i mladima zajednički osnovali Grad Zagreb i savez organizacija nezavisne kulture i mladih. Međutim, volja i briga gradskih vlasti za poboljšanjem prostornih uvjeta za nezavisnu kulturu tu je stala i ostavila ga u jadnom stanju – bez adekvatnog grijanja, ventilacije, izolacije i tehničke opreme.

Kao i drugi nezavisni akteri, prostor za razvoj našeg propitujućeg i nekonvencionalnog rada morali smo paralelno tražiti i izvan lokalnog kulturnog okvira - kroz inozemne koprodukcije sa stranim kazališnim kućama, mrežama i festivalima, redovito igranje u inozemstvu te sredstva Europske unije i drugih inozemnih izvora. Naši interesi na polju izvedbene teorije, plesne edukacije ili tehnologije svakako su pridonijeli našem profiliranju i prepoznatljivosti. I eto, nakon deset godina, možemo biti zadovoljni da od našeg rada možemo polovično osigurati egzistenciju članova skupine. S obzirom da nas je osmero, što je velik broj za jednu nezavisnu plesnu ili kazališnu skupinu, to je uspjeh. Međutim, bez ozbiljnije promjene kulturne politike krhak je to uspjeh - krene li štogod s našim inozemnim angažmanima po krivu i ostanemo li ovisni o lokalnom okviru, ta polovična stabilnost mogla bi se vrlo brzo urušiti.

Predstave skupine BADco. zasigurno izlaze iz kontinuiranog procesa bavljenja određenim problemskim aspektima koji nadilaze razrješivost unutar jedne predstave ili teksta. Prije svega, predstavama ne pristupamo tako da budu rješenja, nego svoju kreativnost ulažemo u stvaranje obzora problema, u njegovo prevođenje iz jednog registra u drugi. Svaki od tih registara stvara i suviške koji svoju jasnost dobivaju prevođenjem u već novi registar.

Primjerice, zanimljivo je promatrati načine na koje je izučavanje odnosa prema inerciji u kretanju plesača i njezinoj suspenziji rezultiralo softverskom alatkom koja je izašla iz analize kretanja i postala sredstvom kako za oprimjerenje procesa rada na koreografiji u BADco.-u, tako i za univerzalan rad u plesnom studiju. S druge strane, potreba da proučimo zadane dispozitive izvedbe i shvatimo tvorevine poput ekonomije pažnje, intenziteta izvedbe i slično, rezultira razvojem specifičnog dramaturškog analitičkog postupka koji nam omogućuje da svoje gotove predstave ne razumijevamo samo kroz njihovu interpretaciju, nego i kroz to kako rade u situaciji izvedbe, prezentiranja ili specifičnom kontekstu. To će nam otvoriti mogućnost da na svojim predstavama artikuliramo i znanje koje se proizvede kroz njihovo sučeljavanje s gledateljem, ekonomskim okruženjem i kulturnim kontekstom. Sljedeće godine namjera nam je publicirati više ovakvih artikuliranih uvida.

Inzistirate na promjenjivosti funkcija unutar skupine. Kako dolazi do krajnje odluke o preuzimanju pojedine funkcije u određenom projektu? S druge strane, iako BADco. funkcionira i kao otvorena platforma za niz suradnika, nema gostujućih redatelja ili dramaturga. Hoće li se to promijeniti?

Mi smo dosad u našim projektima uključivali velik broj umjetnika koji nisu članovi jezgre kolektiva, a koji su se i višestruko vraćali u projekte BADco.-a. Prije svega, BADco. nikad nije zamišljan kao produkcijska kuća koja bi realizirala projekte gostujućih redatelja. Isto tako, previše bismo pojednostavili kad bismo rekli da je riječ o plivajućim ili zamjenjivim funkcijama. Naša podjela rada uvjetovana je promjenom u statusu rada i institucionalnoj podjeli funkcija općenito. U našim projektima funkcija redatelja nikad nije imala to značenje koje ima u devetnaestostoljetnoj podjeli rada u teatru; oni koji su se potpisivali kao redatelji ili su predlagali projekte ili su u završnoj fazi preuzimali odgovornost za vođenje procesa s obzirom na adekvatne ekspertize.

Dakle, ta funkcija nije po sebi određivala odnose u procesu niti same procedure razvoja materijala. Gostujući dramaturzi i izvođači su postajali članovima jezgre skupine, a mi rado vidimo dramaturšku funkciju u odnosu s njenom najvećom kvalitetom - nedisciplinarnošću. Koliko god dramaturške perspektive određuju ono što će biti uključeno i isključeno u teatru, toliko one otvaraju mogućnosti devijacije, prepreka, indirektnog uzrokovanja, nelinearnih razvoja... Iako se često redateljima pripisuje te odluke, u režiji po sebi nema ništa što bi ih uvjetovalo, a da to nije dramaturgija, odnosno viđenje režije kao funkcije moći. A moć imaginacije i sinteze nije specifična za redatelje/funkcionare i jednako je mogu imati i dramaturzi i izvođači.

Stoga BADco. uvijek angažira prije svega svoje unutarnje resurse zbog radosti supripadanja koju dijelimo, a onda gledamo što bi nas moglo promijeniti ili što nedostaje. Ove godine se bavimo upravo tim pitanjima - metodologijom vlastitog rada i politikom izvođača, jer smatramo da je izvođačka funkcija bitno promijenjena u odnosu na uvjete izvedbe i da se ta promjena ne očituje samo kroz preuzimanje druge funkcije (tzv. glumačkog teatra), nego kroz razvijanje specifičnih znanja o aparatusu izvedbe koja se angažira tijekom procesa pripreme i izvedbe.

Naše predstave nisu kompleksne samo gledatelju, već i nama kada ih izvodimo, tako da iz naše perspektive nema monotonije. Događa se nešto upravo suprotno, nakon što predstava izađe s premijerom počinje učenje o samoj predstavi, o tome kako ona radi i kako ta operacija, a ne isključivo tematska preokupacija, komunicira s gledateljem. To je uvijek uzbudljiv proces u kojem se taloži znanje prikupljeno tijekom rada na predstavi. One su i postavljene tako da ih ne ponavljaš, već ih iznova izvodiš iz svojevrsnih izvedbenih bilješki - postoje ideje kojima se baviš tijekom izvedbe, koje su postavljene predstavom, a ono što se mijenja je način na koji se te ideje misle, kako ih tijelo procesuira, kako ih artikulira, kako se mijenjaju u odnosu na gledatelja, kontekst u kojem se izvode; u tome je izvođački užitak i kada tako pristupaš radu, samo ponavljanje neke izvedbe zapravo nije moguće.