Priča 'Pigmaliona' svima je poznata, gotovo toliko da je ne treba ni spominjati, ako se uključi i džoker znan kao film i mjuzikl 'My Fair Lady'. Komedija o fonetici i igranju s ljudima ipak nije samo sretna ili polusretna ljubavna priča, nego autopsija kulture i civilizacije koja se u stotinu godina, koliko je prošlo od nastanka ovog komada, i nije previše promijenila. Samo su akteri malo drukčiji, a mehanizmi možda suptilniji.

Prerada ljudi danas također ostavlja žive mrtvace pa nije ni čudo da su vampiri ponovno u modi. A Shaw je ostao pristojan i pisao tek o voštanoj lutki koja se, nakon što shvati vlastitu mehaniku, više ne da navijati.

U pokušaju da izbjegne sudbinu mehanike, Helena Petković vratila se u nju, i umjesto neke nove predstave izbacila jednu od najprepoznatljivije haenkaovskih. Sve u njezinom 'Pigmalionu' podsjeća na neku raniju produkciju nacionalne Drame, od glume, preko režije, do kostima i scenografije.

To može biti posljedica činjenice da je Helena Petković diplomirala na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti ili svježeg sjećanja na predstave u kojima je asistirala, ali je vrlo vjerojatno i rezultat toga da se u HNK mladim redateljima i redateljicama dopušta tek strogo kontroliran rad. Hašek bi to nazvao umjerenim napretkom u granicama zakona. Zato 'Pigmalion' nije predstava zbog koje bi bilo kome trebalo biti neugodno, ali jest predstava koja ne potiče, kako gledatelja tako ni izvođače.

Prilično mračna scena Dinke Jeričević, svjetlo Denija Šesnića koji tu salonsku zamućenost tek sporadično pokušava razbistriti, doslovne video projekcije Marina Šesnića i namjerno neuzbudljivi kostimi Zjene Glamočanin, zajedno s prepoznatljivim stupnjevima glume ansambla Drame HNK, čine rezultantu u scenskom događanju koje se doima namjerno namještenim. No, pritom si ne dozvoljava pokazati razlog ili svrhu svoje namještenosti. Nijedan od izvođača ne daje puninu svoje kreativnosti, niti sve svoje mogućnosti, već gotovo svaki od njih čini samo ono što se od njega i očekuje.

Ako sve to jest bila namjera redateljice Helene Petković i dramaturginje Ane Tonković Dolenčić, koncept bi bio za svaku pohvalu, ali nju treba i zaslužiti barem nekim nedvojbenim dokazom postojanja. Ovako, riječ je tek o nagađanju kojim se pokušava oživjeti poprilično umrtvljena predstava s previše klasičnih postavki dramskog repertoara HNK, a premalo želje za promjenom kanona i pristupa.

Daria Lorenci Flatz pravi je izbor za glavnu ulogu, ali joj ona u pokušaju izmišljanja novog jezika ulice u prvom dijelu predstave bježi u karikaturu, ako ne i u naznaku retardiranosti. Naprotiv, u drugom, kad postane nešto sofisticiranija, izraz joj ostaje nalik govornom automatu, čemu ne pomaže ni snažna gesta.

Transformacija Elize Doolittle tako zaista jest obavljena na pozornici, ali ni na kraju predstave ona nije punokrvno, pobunjeno ljudsko biće, nego i dalje tek poluproizvod.

Profesor Higgins Siniše Popovića nije prošao gotovo nikakvu promjenu, jer kroz cijelu predstavu na isti način tetura i glumi džentlmena kojem je unaprijed mrska pomisao na emocionalno otvaranje u finalu. Posebno poglavlje čini Elizin otac, ali u izvedbi Zvonimira Zoričića on dolazi kao dio neke sasvim druge predstave bitno drukčijeg koda. Ostali, poput uvijek šablonski simpatičnih Alena Šalinovića Franje Kuhara ili nepromjenjivo ikonički groteskne Branke Cvitković, služe tek kao podloga za duodramu između artista koji to ne zna i modela koji to više ne želi biti.

Međutim, ne može se tvrditi da se ovom predstavom ništa nije htjelo. Pomaka ili, točnije, naznaka pomaka u njoj ima, od samog izbora teksta, preko odluke da se ne ide preko ruba farse, u što komedija u institucionalnom okviru lako prijeđe pa do vjernosti originalu, a ne njegovim sapuniziranim inačicama. Dapače, problem i jest u tome što se pokušalo gotovo sve: i zadržati kvalitete izvornika i ne podleći zamkama nasilne lokalizacije ili socioloških analiza koje ne bi izdržale provjeru bez ozbiljnog zadiranja u tekst i kontekst. Od tolike količine želja slomila se i sama struktura, a ostala je tek ljuska koja društvenu kritiku pretvara u tugaljivu verziju Pepeljuge iz koje gledatelj mora sve čitati sam. Kako upravo zbog svoje zahtjevnosti nije često na repertoaru, 'Pigmalionu' je, kao i Galateji, trebalo dati više slobode.