'Julije Knifer nije pravio razliku između života i umjetnosti. Slikarstvo mu je na jedan način bilo od životne važnosti, davalo mu je sigurnost postojanja. Znao se zatvoriti i raditi satima. Svojom radnom disciplinom, ali i načinom razmišljanja te pogledom na svijet izazivao je divljenje i poštovanje. Već sama činjenica da je radio na motivu meandra od početka šezdesetih, neprekidno ga ponavljajući do kraja života, o njemu govori ne samo kao o umjetniku, već i o njegovoj beskompromisnoj osobnosti. Jedan od njegovih prvih tumača, Igor Zidićkoji je u crno-bijelom geometrijskom obliku - do kojega umjetnik dolazi krajnjom redukcijom izražajnih sredstava u potrazi za antislikom - prepoznao motiv meandra, ovom će znaku od samog početka dati egzistencijalističke konotacije, opisujući ga kao 'korak bez posrtanja' te 'pokušaj čovjeka da se iz ništavila uspostavi vlastiti omjer'', ispričala nam je kustosica izložbe Radmila Iva Janković, a upravo ona je prije dvije godine postavljala izložbu i Kniferovu sudrugu iz Gorgone, Ivanu Kožariću

Izložba u Zagrebu pokazat će preko 400 Kniferovih radova: osim ranih radova koji su prethodili meandrima, bit će izloženi brojni crteži-skice za slike i murali, dokumentarne fotografije, među kojima su i publici manje poznati performansi, kao i njegovi dnevnici (sam ih je nazivao Banalni dnevnici) koje je svakodnevno pisao, a koji su i sami strukturirani kao misaoni meandri te će od devedesetih godina i vizualno, različitim smjerovima pisanja raznobojnim olovkama, poprimiti oblik meandra.

Na izložbi će biti izložena i njegova najranija djela. Među njima je i dvjestotinjak autoportreta, a oni počinju nastajati još 1949, prije studija na Akademiji likovnih umjetnosti. Tim crtežima je već na početku pokazao svoj stav, na neki način i otklon od modernističkog načina tretiranja motiva. Naglasak je tu na kategoriji vremena, ali ne u smislu vizualiziranja njegovih mijena i prolaznosti, nego vlastitog bivanja u vremenu. Iako sam meandar kao motiv u povijesti umjetnosti simbolizira nezaustavljiv životni tok, Julije Knifer ovom toku odriče važnost kronologije i razvoja. Drugim riječima: svaki dan iz početka!

Uz odabir ključnih djela iz fundusa MSU-a, djela na izložbi bit će posuđena iz mnogih privatnih i javnih kolekcija, među kojima su najznačajnije svjetske zbirke moderne i suvremene umjetnosti poput Centra Georges Pompidou u Parizu, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti MAMCO u Ženevi itd. Neka od ovih djela nikada prije nisu bila izložena u Hrvatskoj.

Zagrebački retrospektivni hommage Kniferu mogao bi se shvatiti i kao vraćanje duga hrvatske metropole velikom umjetniku jer veličinu njegova izričaja - uz časne iznimke - ona nije znala prepoznati na vrijeme. Danas je pak među hrvatskom elitom stvar prestiža imati pokojeg Knifera u zbirci umjetnina te on visoko kotira na ovom tržištu, a njegova djela prodaju se i za iznos od 100.000 eura. Kada već nije bio na pravi način vrednovan kod kuće, Knifer je imao sreću da su ga prepoznali u inozemstvu, prvenstveno zahvaljujući iznimnim pojedincima - naročito u Njemačkoj i Francuskoj. Primjerice umjetnik François Morelett otvorio mu je vrata francuske scene. 'Kada je Knifer otišao u inozemstvo, ondje je dobio zasluženo priznanje za svoj rad. Umjetnici koji su bili progresivni uvijek su se puno više mučili nego oni koji su podilazili publici, a Knifer i cijelo njegovo društvo iz Gorgone: Kožarić, Vaništa, Seder, Jevšovar... živjeli su umjetnost punim plućima, rušili su kanone i vjerovali u ono što rade', objašnjava nam kustosica.

'U roku od nekoliko mjeseci došao sam takoreći do kraja, to jest do crno-bijele slike (koju sam nazvao antislikom), do meandra od kojeg se dalje jednostavnije ne može', bilježio je Julije Knifer.

Od 1976. pretežito je stvarao u njemačkom gradu Tüebingenu, a početkom devedesetih otišao je u Francusku te je stvarao u nekoliko gradova: Dijonu, Sèteu, Nici Parizu. Početkom novog milenija, 2001, zahvaljujući povjesničaru umjetnosti Zvonku Makoviću, Kniferova djela predstavljala su Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu (Biennale di Venezia). A iste godine rodni Kniferov Osijek velikog je umjetnika proglasio svojim počasnim građaninom.

Današnji Zagreb izložbom 'Bez kompromisa' na Kniferovu devedesetu obljetnicu rođenja i desetu obljetnicu smrti daje nov život meandru, otkrivajući ga novoj publici.

'Bez pomoći Ane Knifer bio bi nemoguć rad na ovoj velikoj retrospektivnoj izložbi. Ana je vodič kroz labirint meandara i otkriva mnogo toga što se ne može nigdje pročitati. Mislim da se i ona sama iznenadi kada se sjeti nekih riječi koje je njezin otac izrekao o pojedinim slikama, primjerice o načinu na koji ih valja postaviti u prostoru. Knifer ima izuzetnu sreću što ima takvu kćer koja voli njegov rad i tako ga duboko poznaje da to može prenijeti i drugima', otkriva nam Radmila Iva Janković.

Novinarka Ana Knifer danas radi ono što je nekoć radila njezina majka Nada - čuva Kniferove slike te pazi da odu u dobre kolekcije i jednom budu pokazane na nekoj od izložbi kako kod kuće, tako i u inozemstvu. Anu cijeli njezin život prate meandri i smatra da je imala deset godina kada je tatu prvi put pitala što mu znači meandar, a on joj je odgovorio da je to - život. Nada se da će ovom izložbom rasvijetliti pozadinu rada svog oca. Iako je on bio asketski posvećen svom radu, u slobodnim trenucima volio je uživati u životu i naravno nogometu. Pamti ga kao sjajnog oca, normalnog čovjeka i druželjubivu osobu.

'U to da je Knifer izuzetan umjetnik i čovjek imala sam se prilike uvjeriti u ljeto 2004, kada je prijateljici i meni na Anin nagovor ustupio svoj pariški stan-atelje na korištenje. Na vratima frižidera ostavio nam je poruku sljedećeg sadržaja: 'Dobro mi došli, dragi gosti. U frižideru je ostala hrana koju možete potrošiti. Izvolite pojesti sve'', otkriva kustosica.

U prosincu iste te godine, dakle 2004, Kniferovom smrću u Parizu završena je njegova životna priča. Meandar, kojim je razgolitio život kao jednolično ponavljanje istoga, živi dalje kao inspiracija drugim umjetnicima i misaoni izazov mnogim ljubiteljima umjetnosti.

'Naizgled se može činiti kao obična geometrija, sve jednostavno, monotono... međutim kada se čovjek zadubi u to, shvati da je riječ o kompleksnom radu i kompleksnoj osobnosti. To nije bezlično ponavljanje jer unutrašnji svijet ispisan kroz meandar ima vrlo neobičan ritam - on nije doslovan, lišen je želje za uspostavljanjem nekog uređenog sustava i hijerarhije te je anarhičan, kao i sam život. Kniferu je umjetnost bila osvajanje vlastitog prostora slobode, a njegov je meandar s vremenom postao simbolom upisivanja ljudske putanje u neprekinut tok vremena', zaključuje kustosica Janković.