Nina Violić napisala je i režirala intimnu dramu "Baci se na pod", priču o rastanku jedne obitelji, koja prati posljednje trenutke zafrkancije, nježnosti i apsurda prije njihovog konačnog rastanka.

U filmu se isti događaj prikazuje iz tri različite perspektive, tako da gledatelj postupno upoznaje osobne istine svakog člana obitelji. Suprugu igra, dakako, sama Nina Violić, dok se u ulozi supruga našao Goran Bogdan, jedan od najistaknutijih glumaca svoje generacije. Njihovog sina tumači debitant Bruno Frketić Bajić, a u ulozi tetke pojavljuje se Lee Delong, američko-francuska glumica, učiteljica glume, redateljica, spisateljica i voditeljica radionica kazališnog klauna.

Na nedavno održanom 15. izdanju Festivala mediteranskog filma u Splitu, Udicu Festivala za najbolji dugometražni film osvojila je baš Nina Violić za taj svoj debitantski dugometražni film, a po povratku iz Splita "uhvatili" smo producenticu filma Vanju Sremac da nam kaže koju riječ više o projektu. Sremac je, inače, i predsjednica Hrvatske udruge producenata pa smo, osim o filmu Nine Violić, porazgovarali i o domaćem filmu općenito.

Nedavno ste na 15. izdanju Festivala mediteranskog filma u Splitu osvojili Udicu Festivala za najbolji dugometražni film. Kako je ekipa filma doživjela tu nagradu i festival?

Bili smo oduševljeni! Upravo smo na Festivalu mediteranskog filma u Splitu imali svjetsku premijeru, k tome smo još otvarali festival, tako da smo bili poprilično uzbuđeni kako će publika prihvatiti film. No splitska publika nas je toplo i pozitivno dočekala pa je bilo prekrasno s njom gledati film na punim Bačvicama. A kad smo saznali da smo i osvojili nagradu za najbolji film festivala – sreći nije bilo kraja. Festival je zaista sjajan, pratim ga od početka, odlično rade, stvorili su publiku. Danas možemo reći da su postali jedan od vodećih filmskih festivala u državi. Filmaši im s radošću dolaze pa su tako i našoj ekipi filma dali krila. Baš je bilo zadovoljstvo lansirati film upravo tamo.

Što vas je privuklo scenariju Nine Violić i zašto ste se odlučili krenuti s njom u ovaj projekt?

Scenariju me prije svega privukao koncept nepostojanja apsolutne istine kad je riječ o emocijama. Svatko ima pravo na svoju subjektivnu istinu, što je vrlo zahtjevno prenijeti na film i istovremeno privlačno. No ključna je bila moja želja da ponovnom surađujem s Ninom, koja je ovaj projekt pokrenula i razvijala s producenticom Zdenkom Gold, a naša suradnja se nadovezala na njen kratkometražni film JANJE koji smo sve zajedno napravile i koji je također snimao Vanja Černjul. Tako da mi se ovaj dugi metar činio kao odličan nastavak suradnje i prijateljstva.

Kako doživljavate taj autorski poriv dugogodišnjih glumica kojem svjedočimo zadnje vrijeme? Osim Nine Violić, koja se u ovom filmu našla u trostrukoj ulozi scenaristice, redateljice i glumice, isto je napravila i Lana Barić u svom kratkometražnom filmu "Snjeguljica"... a tu je i film 'Tereza37', za koji je Barić napisala scenarij, a onda i odigrala glavnu ulogu.

Sjajno mi je to, općenito me veseli kad se umjetnici ne ograničavaju, zašto bi morali raditi samo jednu stvar? To je kao da radite cijeli život na istom radnom mjestu. Sve te glumice, i domaće i strane, se bave temama koje ih intimno zanimaju, koje žele istražiti, ili imaju neko iskustvo koje žele podijeliti s publikom i imaju vrlo iskren pristup. Hrabre su što su se odvažile na taj korak i napravile su izvrsne filmove.

U prvom dijelu filma 'Baci se na pod' dobar je komad radnje realiziran tehnikom stop-animacije. Koliko je bilo tehnički zahtjevno prikazati dogodovštine dviju mucica?

Moram ispraviti – to nije stop-animacija, već lutke. Jer tu nije bilo animacije, već smo stvorili mali teatar koji smo snimali kao lutkarsku predstavu. Moram priznati da je to snimanje bilo jedno vantjeleseno iskustvo ne samo za mene, već i za ostatak ekipe jer nitko nije znao što nas čeka budući da nitko tako nešto još nije snimao. Svaki sat snimanja je bio luđi od prethodnog. Pristupili smo tome misleći da će biti znatno jednostavnije, no ispalo je sve samo ne tako. Ana Sekulić je kreirala taj neobičan lutkarski svijet s dvije najslađe mucice od prašine u koji kad je ušla filmska ekipa je nastao lom. Ali uspjeli smo sve napraviti i sretna sam da je publika tako dobro reagirala upravo na lutkarski dio.

Zapaženu ulogu u filmu ostvario je debitant Bruno Frketić Bajić u ulozi sina. Koliko je bilo teško pronaći tako mladog glumca za tu ulogu? Čini se da se odlično snašao.

Bio je proveden casting, jako puno talentirane djece se odazvalo, no Nina kad je vidjela Brunu koji je tako veseo, šarmantan, umiljat i pun energije se oduševila i znala da želi baš njega prema kojem je onda i malo prilagodila ulogu.

Ulogu tetke, pak, igra američko-francuska glumica Lee Delong čiji rad poznajemo iz suradnji s mnogim redateljima, ali i iz Triko Cirkus Teatra. Kako je došlo do suradnje s njom?

Lee Delong i Nina su se upoznale prije puno godina na filmu Jasmile Žbanić kada je Lee radila s glumcima iz filma. Od tada im je želja ponovno raditi zajedno tako da je Nina i pisala ovu ulogu upravo za Lee.

Znamo da se producenti obično moraju poistovjetiti s projektom da bi zagrizli u realizaciju istoga. Gdje se i kako dogodila ta točka prepoznavanja s Nininim filmom u vašem slučaju?

Mislim da se to dogodilo na ljudskoj razini. Nina, osim što je sjajna umjetnica i glumica, je zapravo jedna sjajna i pametna žena puna zarazne energije s kojom je uzbudljivo i inspirativno raditi. Predana je radu, izuzetno kreativna i duhovita, a ja sam jako dobro reagirala na njene ideje. Dobro ne baš svaki put, ali većinom (smijeh).

Jeste li odmah znali da biste u ulozi oca željeli Gorana Bogdana?

Da, htjeli smo Gorana jer osim što je fenomenalan glumac odličan je spoj s Ninom. Pamtimo njihove zajedničke izvedbe u predstavama ZeKaeM-a pa ih je užitak bio gledati na setu kako glume i nadopunjuju se, što se i vidi na filmskom platnu.

Koliko vam je bilo važno da pjesmu "Pas sa plastičnim plaštom", naslovnu skladbu filma, izvodi baš TBF? Zašto ste htjeli tu suradnju?

Nina je htjela surađivati s TBF-om, jer je s njima već ranije radila na predstavi "Garaža". A što reći na to osim: može! Jer, san je svakog od nas raditi s TBF-om, to su super talentirani muzičari i odlični dečki.

Film “Baci se na pod” je u svom četvrtom tjednu prikazivanja. Gdje se sve može pogledati?

Točno, film je sada u četvrtom tjednu kinodistribucije, na redovnom je programu Art kina u Rijeci, kina Urania u Osijeku, a još uvijek se može pogledati i u Cinestaru u Zagrebu. Nastavljamo s distribucijom do kraja kolovoza, idući tjedan nas očekuje velika projekcija na Pula Film Festivalu nakon čega kreće jadranska turneja po otocima što nas sve neizmjerno veseli – prikazivati film publici na prekrasnim lokacijama i to na mjestima koja možda nemaju stalnu kino dvoranu.

Koji su bili najveći produkcijski izazovi tijekom snimanja ovog projekta?

Ha! Bilo ih je poprilično. Uza sve uobičajene izazove koje produkcija filma nosi, ovdje su glavni bile financije jer su filmu dodijeljena izuzetno niska sredstva, najniža u povijesti HAVC-a. To je valjda bio neki eksperiment izdržljivosti koji smo ipak uspješno savladali. Film je napravljen zahvaljujući autorima i ekipi filma koja je pristala raditi u tim avangardnim uvjetima i dakako kolegama producentima koji su se uključili u projekt svatko s onim što može ponuditi, kako bismo film napravili prema profesionalnim standardima. Uglavnom, jedno iskustvo koje više ne bih ponovila, niti bih ga ikome baš preporučila (smijeh). No, priča je imala sretan kraj jer je publika tako lijepo reagirala na film što je najveća nagrada koju smo mogli dobiti.

Koliko je zaista teško snimiti film u Hrvatskoj? Često od vaših kolega čujem da je svaki film u Hrvatskoj, kakav god bio, pravo malo "čudo".

Istina, jako je teško napraviti film, između ostalog jer je sve teže od njega profesionalno živjeti. Nekako ispada se se filmom uglavnom bavimo usput, dok sredstva za život ostvarujemo negdje drugdje. Dugometražni filmovi su višegodišnji projekti, i jako puno profesionalaca je uključeno u taj proces. Pritom je ambicija uvijek veća od budžeta, a okolnosti sve zahtjevnije.

Godinama ste radili u HAVC-u na poziciji više savjetnice u Odjelu za promociju i plasman, a kasnije ste bili i pomoćnica Ravnatelja HAVC-a. Što najviše nedostaje hrvatskom filmu da bismo ga mogli još bolje promovirati i plasirati u svijetu?

Hrvatski film je dobar, ali mu prije svega svega nedostaje vidljivosti na domaćem tržištu - na tome trebaju poraditi institucije, približiti ga publici, razvijati tu publiku, učiniti nezavisni film prisutnijim na našem teritoriju. Teško se probiti na svjetsko tržište, a zasigurno nije dovoljno imati samo dobar film, već je potrebno imati i sve ostalo, od jakog filmskog centra, dobrih međunarodnih poznanstava odnosno znanja koga bi koji film zanimao, jer nije svaki film za svaki festival, niti za svakog selektora. I dakako, faktor sreće da se sve nekako uspije poklopiti u pravom trenutku.

Atenski Endorphin Film Sales je "sales agent" filma "Baci se na pod". Kako je došlo do suradnje s njima i na koja su tržišta uspjeli prodati film?

Početkom 2021. projekt je bio izabran za sudjelovanje u First Cut Plus radionici u sklopu filmskog sajma u Trstu. Taman smo završavali film, a to je bilo vrijeme najgore pandemije i lockdowna diljem Europe tako da sam u Trstu bila samo virutalno, iz svog dnevnog boravka, i preko Zooma sam predstavljala projekt gdje sam uspjela privući pažnju Endorphina i tako je počela naša suradnja. Film se još prodaje tako da ćemo vidjeti gdje ćemo sve na kraju dospijeti.

Danas se proizvodi doista mnogo filmova, nebitno je li riječ o festivalskom, ili žanrovskom filmu. Iz perspektive producentice, kako se danas izdvojiti filmom, "odskočiti" od sve te silne konkurencije?

Mislim da danas više nema samo jednog idealnog modela promocije i distribucije, niti pravila kako se istaknuti. Zaista vlada hiperprodukcija i serija i filmova, no zapravo nije čak niti riječ samo o velikoj produkciji, već se radi o njihovoj lakoj dostupnosti. Razvoj online platformi se zbog pandemije itekako ubrzao, što je promijenilo i navike gledatelja pa i to isto treba uzeti u obzir te pratiti daljnja kretanja tih trendova. Ali, kako sam ranije spomenula, svaki film ima svoj put, svoju publiku i svoje tržište – treba to znati prepoznati, biti iskren prema sebi i filmu, pa onda mudro napraviti tailor-made kampanju čiji obrisi ovise o filmu koji imate i publici kojoj se obraćate.

Kad biste mogli birati projekt koji ćete idući snimati, koji bi to bio?

Voljela bih da to bude komedija za publiku, što će, nadam se, i biti upravo moj idući projekt koji pripremam s Predragom Ličinom.