Vatikanski se dnevnik L’Osservatore Romano žestoko obračunao s upravo preminulim portugalskim piscem Joseom Saramagom (87) kojeg glasilo Svete Stolice naziva ‘ekstremnim populistom’. U članku se posebno kritizira Saramagov roman ‘Evanđelje po Isusu Kristu’ kojim je nobelovac uvrijedio ‘kršćansko pamćenje’
Dan nakon smrti velikoga portugalskoga pisca Josea Saramaga (16.11.1922 - 18.06.2010), dobitnika Nobelove nagrade za književnost 1998. (a i prije toga bio je jedan od najčitanijih svjetskih pisaca koji ne piše na engleskom jeziku), vatikanski je večernji list objavio 'In memoriam' koji zvuči kao slavlje zbog nestanka, odnosno smrti, pisca. Saramago je bio poznat kao jedan od intelektualaca koji su najčasnije i najpoštenije osudili zloupotrebu moći i nasilje počinjeno tijekom povijesti u ime religije.
Međutim, u članku 'Navodna svemogućnost pripovijedača', koji je potpisao kritičar Claudio Toscani, ističe se Saramagova 'protuvjerska ideologija', opisujući nobelovca kao 'osobu i intelektualca bez ikakve sposobnosti za metafiziku, (i koji je živio) zahvaćen do kraja tvrdoglavom vjerom u historijski materijalizam, što će reći marksizam'. List Svete Stolice zaključuje da se djelo Josea Saramaga isticalo zbog 'banalizacije svetoga' i zbog 'liberalističkog materijalizma koji se radikalizirao sve više'.
Vatikanski dnevnik optužuje Saramaga da je 'zaboravljao' na genocide, gulage, čistke i druge oblike nasilja nad životom, kulturom i vjerom od strane komunista, naročito Sovjeta, dok je istodobno stalno isticao da ne može spavati zbog zločina počinjenih od strane Crkve u doba križarskih ratova ili inkvizicije.
Člankopisac smatra da je nobelovac gajio opasnu 'teološku jednostavnost' što ga je vodilo da napiše za kršćanstvo vrlo uvredljive teze, kao one iz romana 'Evanđelje po Isusu Kristu' u kojoj je 'Isus sin neumoljivog oca koji žrtvuje jedinorođenoga i koji izgleda da se bolje sporazumijeva sa Sotonom nego s ljudima, a kako bi vladao svemirom, moćno, ali bez milosti'.
'Jedan ekstremni populist kao Saramago', piše u članku, 'koji si je umislio da može preuzeti teret odgovora za postojanje zla u svijetu, morao je znati, na prvome mjestu, proučiti problem svih pogrešnih ljudskih struktura, od onih povijesno-političkih do društveno-ekonomskih, umjesto da se samo zadrži na planu metafizike'.
Zadnji Saramagov roman 'Kain' objavljen je na portugalskom jeziku krajem 2009. godine i također je izazvao kritike Katoličke crkve, iako se, prema mišljenju autora, u njemu više obračunavao s ljudskom vrstom nego s Bogom, mada ga je smatrao (iako ga je nijekao) korumpiranim i zločestim jer se na koncu 'morao pokajati' što je stvorio čovjeka.
I dok Vatikan napada, Portugal plače i oprašta se od svojega velikana. Netko je na lijesu izloženom u gradskoj palači Lisabona položio dva crvena karanfila kao simbol revolucije iz 1974. u koju je Saramago strastveno vjerovao. Stigli su i vijenci kubanskih komunističkih lidera Fidela i Raula Castra, vođa revolucije u koju je pokojni nobelovac također vjerovao sve dok je mogao. Sve dok, kako je jednom priznao, razočaranje nije bilo jače od snova.
